Piše: Nils Mallock

U zadnje vrijeme veliki broj država formalno je priznao Palestinu. Potvrđivanje palestinskog suvereniteta označava povijesnu diplomatsku prekretnicu, ali točan oblik palestinskog teritorija, a što je glavni kriterij prema međunarodnom pravu, i dalje se žestoko osporava, počevši od svakog brda na Zapadnoj obali do ruševina Gaze.

Da bismo shvatili što ovaj trenutak znači moramo pratiti kako su se granice razvijale, ili nestajale, tijekom burne političke povijesti Palestine. Plan podjele UN-a iz 1947. predviđao je dva “polususjedna teritorija” za židovsku i arapsku državu, s Jeruzalemom kao međunarodnim gradom.

Međutim, ta se vizija brzo urušila i prerasla u rat koji je doveo do uspostave Izraela 1948. Palestinci su se našli ograničeni na Zapadnu obalu i Pojas Gaze, koji su potpuno odvojeni teritoriji, razgraničeni “zelenom linijom” i stavljeni pod jordansku i egipatsku kontrolu.

Ove početne konture ostaju međunarodno priznata osnova palestinske državnosti sve do danas, i nazivaju se „granicama prije 1967.“. Naime, te godine Izrael je u šestodnevnom ratu praktično utrostručio svoj teritorij. Okupirao je cijelu Zapadnu obalu i Pojas Gaze te pripojio istočni Jeruzalem.

Izraelska naselja odmah su počela fragmentirati palestinski teritorij, posebno na Zapadnoj obali. Ta su naselja ilegalna prema međunarodnom pravu, a u mnogim slučajevima nisu imala niti odobrenje izraelske vlade. Ipak, ta naselja suočila su se tek s ograničenim otporom vlade, a često su ih izraelske vlasti izravno podržavale. Sporazum iz Osla kasnije je podijelio taj teritorij na područja A, B i C, s različitim stupnjevima palestinske samouprave.

Nakon samoubilačkih bombaških napada za vrijeme druge intifade (2000.-2005.) Izrael je izgradio razdvojnu barijeru koja se proteže duboko unutar granica iz 1967. Šest desetljeća kasnije, Zapadna obala više nalikuje fragmentiranom arhipelagu nego kohezivnom državnom teritoriju.

Stvaranje nesigurnosti

U nedavnoj studiji moje kolege i ja koristili smo satelitske snimke kako bismo prvi put pokazali što ovi postupci konkretno čine Zapadnoj obali. Svih 360 naselja i ispostava koja su postojala 2014. pratili smo tijekom narednih deset godina.

Samo tijekom tog razdoblja prosječno naselje proširilo se za dvije trećine. Zajedno, ta naselja sada zauzimaju 151 četvorni kilometar izgrađenog područja, u usporedbi s 88 četvorna kilometra prije deset godina, što je povećanje od 72%. Tome se dodaju stotine novih naselja, posebno s valom odobrenja za gradnju nakon 7. listopada 2023.

Svako od ovih naselja dolazi s opsežnom izraelskom vojnom prisutnošću i infrastrukturom. To je stvorilo kompliciran sustav cesta i kontrolnih točaka koji obično isključuju Palestince i ozbiljno im ograničavaju kretanje i gospodarsku aktivnost.

Što je još gore, napadi i uznemiravanje od strane ekstremnih doseljenika dobro su dokumentirani na nekim lokacijama. U tom smislu, ustvrditi da je izgradnja neovisne palestinske države u takvim uvjetima izazov bilo bi veliko podcjenjivanje.

Nedavno odobreni razvojni projekt na Zapadnoj obali dobar je primjer toga. Na papiru, projekt E1 bit će samo još jedno naselje. Ali ako se izgradi, E1 – skraćenica za „East One“ – prepolovit će glavnu cestu koja ide od sjevera prema jugu izvan Jeruzalema, i u praksi prepoloviti Zapadnu obalu.

Izraelski krajnje desničarski ministar financija, Bezalel Smotrich, proslavio je taj potez kao “brisanje” ideje palestinske države uz istovremeno jačanje nacionalne sigurnosti, što je službeno opravdanje vlade za širenje naselja.

U stvarnosti, naselja imaju upravo suprotan učinak. Naše istraživanje, koje je uključilo četveromjesečni terenski rad i anketiranje više od 8000 Palestinaca, otkrilo je alarmantnu dinamiku. Život unutar nekoliko kilometara od izraelskih naselja gotovo je udvostručio vjerojatnost sudjelovanja u visokorizičnim i nasilnim akcijama (više od 82%), dok su umjereni prosvjedi pali za 30-36%. Slično tome, podrška diplomatskim inicijativama je pala, a porasla je podrška za nasilne napade.

Ključno je da ovo nije samo reakcija na nasilje doseljenika. I sama prisutnost naselja pojačala je kolektivno moralno ogorčenje, što je kognitivno stanje koje je poznato po tome da potiče nasilne sukobe.

Studije pokazuju kako ovakvo stanje potiče ljude da razmišljaju u smislu prijetnje i kazne a ne rizika poduzimanja akcije, što je posebno opasno na Zapadnoj obali. I taj će se trend vjerojatno nastaviti: zajednica doseljenika danas broji više od pola milijuna ljudi, mnogi od njih su naoružani, skloni nasilju i radikalno se protive odlasku.

To implicira da će se, kako se naselja šire, širiti i političko nasilje i odmazda, što će potaknuti daljnje cikluse sukoba. Nedavni napad u Jeruzalemu u kojem su naoružani Palestinci upucali šestero ljudi samo nekoliko tjedana nakon odobrenja projekta E1, na tragičan način već pokazuje tu stvarnost.

Tražimo vođe

Svaka održiva palestinska država mora imati viziju obnove i integracije Gaze nakon što prestanu strašne patnje i glad, uzrokovane brutalnim napadima Izraela. Pa ipak, kao što sam izvijestio na temelju podataka prikupljenih u siječnju, najveći birački postotak (32%) u Gazi sada se sastoji od onih koji smatraju da ih nitko ne predstavlja.

Hamas je vojno desetkovan i izgubio je gotovo svu preostalu podršku javnosti. Velika Britanija i druge zemlje također su zabranile ovu terorističku skupinu. Ipak, nije se pojavila održiva alternativa koja bi predstavljala interese stanovnika Gaze.

Na Zapadnoj obali, Palestinska uprava (PA), kojom dominiraju stariji ljudi, ne nudi mnogo bolje. Tri desetljeća od svog osnivanja kao dijela mirovnog procesa iz Osla, od strane velikog broja građana smatra se nelegitimnom, korumpiranom i nesposobnom, što ankete javnog mnijenja dosljedno pokazuju.

Najrealniji scenarij budućeg upravljanja Palestinom uključuje restrukturiranu PA koja bi upravljala i Zapadnom obalom i Gazom. Vjerojatno će tom organizacijom i dalje dominirati Fatah, ali s temeljno reformiranim strukturama i vođama.

Da se izbori održe danas, 89-godišnji predsjednik Mahmoud Abbas gotovo sigurno bi izgubio. Kandidat s više izgleda je zatvorenik Marwan Barghouti, što dodatno komplicira ovaj proces. Tko god na kraju bude vodio ujedinjenu Palestinu, naslijedit će desetljeća neuspješne samouprave, velikog javnog skepticizma i Izraela koji će nedvojbeno pokušati intervenirati u ovom procesu.

Kako učiniti priznanje neovisnosti važnim

Unatoč ogromnim izazovima, izgradnja funkcionalne palestinske države nije nemoguća. Stoga priznanje može biti više od simboličnog čina. Ono već sada konkretno mijenja način na koji velike sile komuniciraju s palestinskim predstavnicima, dok istovremeno vrši značajan pritisak na izraelske čelnike.

Međutim, dok države čekaju u redu kako bi priznale Palestinu, moraju se suočiti s onim što zapravo priznaju. S obzirom na začarani krug proširenja naselja i poajačanog nasilja koje je pokazalo naše istraživanje, priznanje riskira postati tek prazna gesta, osim ako se ovo pitanje ne riješi izravno diplomatskim putem. Bez stvaranja istinskih uvjeta za državnost koji bi podržavala interese svih strana, nijedan cilj neće biti postignut.

Izbor više nije između rješenja s jednom ili dvjema državama. Izbor je između priznavanja granica koje su odavno postale besmislene, ili obaveze izgradnje nečeg održivog. I budućnost palestinske državnosti i izraelska sigurnost mogli bi ovisiti o tom izboru.

Geografija i politika stoje na putu neovisne palestinske države