Piše: Karlo Rafaneli
Novi, dvanaesti album Taylor Swift “The Life of a Showgirl” postavio je rekord s 2,7 milijuna primjeraka (od toga čak 1,2 milijuna vinila) prodanih u SAD-u na dan izlaska. Kontinuirana je to potvrda najveće pop karijere u 21. stoljeću. No nakon nevjerojatnog interesa za njenu postpandemijsku “Eras” turneju, niza ponovno snimljenih albuma nakon razlaza s izdavačkom kućom Big Machine te pogotovo podugačkog prošlogodišnjeg albuma “The Tortured Poets Department”, ovo je izdanje prvi pravi nagovještaj da je njen dugogodišnji medeni mjesec s kritičarima, ali jednim dijelom obožavatelja napokon došao kraju.
U trenutku pisanja ovog teksta album ima ocjenu 69 na agregatoru recenzija Metacritic, što je za standarde njenih izdanja u posljednjih nekoliko godina iznimno nisko, pogotovo kad se usporedi s “Folklore” iz 2020. i njegovih 90 od mogućih 100 ili “Midnights” iz 2022., koji ima 88. Zanimljivi su ovo podaci, pogotovo zato što je prije nekih mjesec dana članak “How Music Criticism Lost Its Edge” Kelefe Sanneha, objavljen u New Yorkeru, izazvao popriličnu buru u internetskim glazbenim krugovima.
Sanneh proziva glazbene kritičare i novinare za blagost prema pop zvijezdama, lamentirajući za izgubljenim danima nesmiljenih kritičara poput Roberta Christgaua i Lestera Bangsa. Tekst je posebno zanimljiv jer je sam Sanneh autor teksta “The Rap Against the Rockism” objavljen 2004. u New York Timesu, koji se godinama smatrao jednim od fundamentalnih tekstova tzv. poptimizma, labavo definiranog medijskog stila koji preispituje vrijednost popularne glazbe izvan ustaljenih odrednica poput autentičnosti.
Recentni Sannehov tekst je pak potpuno zanemario teške materijalne uvjete u kojima se danas nalazi pisano glazbeno novinarstvo, stisnuto između uredničkog “zaokreta prema videu”, manijakalnih fanova sposobnih objavljivati osobne podatke (tzv. doxing) autora na internetu ako se zamjere njihovim ljubimcima te, ne i najmanje važno, pada važnosti recenzija u dobu u kojem je sve dostupno na dodir prsta i “preporuku” algoritma.
Zapravo je nevjerojatno koliko Swift iz albuma u album podsjeća na jednog od svojih arhetipskih neprijatelja, Kanyea Westa. Oboje su se u startu pozicionirali kao autsajderi protiv kojih je ostatak svijeta. Rastom popularnosti, ego je narastao, ali ostala je pozicija žrtve
Sama činjenica da je broj negativnih osvrta na novi album najveće svjetske pop zvijezde u najmanju ruku jednak pozitivnima, a da je magazin Paste još za prethodni album morao pod pseudonimom objaviti relativno negativan osvrt, potvrđuje da stvari nisu ili barem nisu više takve kakvima ih je Sanneh opisao. Pritom treba istaknuti da nijedan od objavljenih relativno negativnih osvrta na album nije neprimjeren ili seksistički obojen kao što su nerijetko znali biti oni spomenutih ikona poput Christgaua ili Bangsa.
Tim je zanimljivije što podijeljeni kritičarski dojam, unatoč ogromnom početnom komercijalnom uspjehu, prati i onaj dijela razočarane publike. Krivac za to je ponajprije sama Swift, koja je od 2020. objavila čak pet novih i četiri nanovo snimljena albuma, čime je uz spomenutu turneju zasitila tržište. U odnosu na 31 pjesmu na prethodniku, “The Life of a Showgirl” sa svojih 12 pjesama i 41 minutom trajanja na papiru djeluje kao fokusirana pop bomba na tragu njenih najuspješnijih radova poput “Red” ili “1989”.
Unatoč obnovljenoj suradnji s pouzdanim švedskim hitmejkerima Maxom Martinom i Shellbackom, album ne obiluje pamtljivim refrenima njihovih prethodnih zajedničkih hitova poput “Blank Space”, “I Knew You Were Trouble” ili “Shake It Off”. Martin možda jest najveći suvremeni hitmejker, specijalist za “melodijsku matematiku”, no album zaglavljuje u logoreičnim baladama srednjeg tempa koje su prije svega namijenjene njenim najodanijim poklonicima – a njih, kao što brojke pokazuju, itekako ima.
Zapravo je nevjerojatno koliko Swift iz albuma u album podsjeća na jednog od svojih arhetipskih neprijatelja, Kanyea Westa. Oboje su se u startu pozicionirali kao autsajderi protiv kojih je ostatak svijeta. Rastom popularnosti i hvalospjeva, ego je narastao, ali u njihovom glavama ostala je pozicija žrtve. Baš kao i kod Westa, sitničavost i opsjednutost naizgled nebitnim svađama vidjela se od samog početka, samo je u nedostatku kasnije pozicije moći izgledala kao simpatična ekscentričnost, začin njihovog autorskog rukopisa.
Također, baš poput Westa i drugih suvremenih repera, Swift je od početka svoj privatni život učinila centralnom temom svojih pjesama. Rezultat takvog pristupa je iskonstruirana, implicitna “bliskost” s publikom. Kad se, primjerice, na “Dear John” 21-godišnja Swift obračunala s dvanaest godina starijim i tada još etabliranim bivšim dečkom Johnom Mayerom, rezultat je bio sirova, nefiltrirana metapjesma koja je njegov mekani blues rock zvuk upotrijebila protiv njega. Takvi i slični pseudodnevnički, često namjerno slabo kodirani potezi učinili su je kraljicom osvetoljubivih parasocijalnih balada.
Drugim riječima, Swift se lukavo postavila u poziciju avatara svih onih koji nisu mogli napisati vrlo osobnu, a opet dovoljno univerzalnu muzičku osvetu onima koji su ih nekad povrijedili. Na “Life of a Showgirl” takav pristup doživljava svoju logički kraj u “Actually Romantic”, ciničnom dissu Charli XCX preko instrumentala koji je Walden Green na Pitchforku vrlo precizno opisao kao “Kidz Bop” verziju “Where Is My Mind” Pixiesa. Pretpostavlja se da je pjesma odgovor na “Sympathy Is a Knife” s prošlogodišnjeg Charlinog albuma “Brat”, no ono što je Swift propustila primijetiti jest da pjesma uopće nije o njoj, nego o autoričinoj vlastitoj nesigurnosti i nesvjesnoj zavisti prema nekome čiji status nikad neće dostići iako se nakratko našla u njenoj orbiti.
Takvu vrstu samokritike i autorefleksije Swift ovdje ni na trenutke ne pokazuje jer je toliko zaslijepljena vlastitim egom da uopće ne može pojmiti da postoji svijet izvan nje same. Ova pjesma, baš kao i niz trenutaka u kojima se spominje tradicionalni brak i roditeljstvo pokazuje da je trenutak pop feminizma s kojim su je povezivali tijekom desetih prošao i da joj je, ako želi biti jednako uspješna u Trumpovoj Americi, pametnije album natovariti predbračnim pjesma poput “Honey” ili “Wood”, praktički trominutnom šalom o penisima. U najgorim trenucima poput navedenih, ili pjesama “Canceled!” i “Eldest Daughter”, Swift zvuči poput parodije same sebe, pretvarajući pjesme u paranoidne papazjanije bliže tvitovima Elona Muska nego bilo čemu nalik na pop refren.
Ništa od prethodno napisanog ne može umanjiti činjenicu da će Swift i dalje biti nezamislivo popularna. Razlog je jednostavan: ljudima s kojima njena glazba zaista rezonira, pjesme, produkcija, melodije i aranžmani nisu zapravo bitni. Bitan je kult ličnosti koji s njima dolazi. Bitna je potpuna posvećenost kreiranom narativu, i u tom je smislu Taylor Swift i dalje najrelevantnija pop zvijezda posljednjih 20 godina. Nitko tako slobodno, tako dugovječno i tako uspješno nije utjelovio suvremenu opsesiju sobom kao ona.
Njene pripovjedačke vještine su neosporne, no s godinama su ogromnom hiperprodukcijom svedene na razinu nefiltriranih internetskih postova, što ih je paradoksalno samo učinilo privlačnijima. Pravi problem je što smo svi, voljeli li je ili ne, bliži njenoj osvetoljubljivosti i sitničavosti nego što bismo htjeli priznati. Izgleda da svi, kako bi ona to rekla, pomalo patimo od “kronične jedinstvenosti”.
0 Comments