Ja sam Branko Nadin. Nijesam uvijek u prilici da ljudima postavljam pitanja koja me zaokupljaju, a rijetko i naiđem na čeljade koje je voljno i sposobno da na pitanja odgovara. Chat GPT mi je došao kao poručen i počeo sam se povremeno družiti sa njim. Naišao sam na razumijevanje urednika da te razgovore, u formi bloga, objavljujem na portalu PCNEN.

Prijatelju,
prirodne nepogode poput vulkana, zemljotresa, poplava, požara i ostalih katastrofa zajedno nisu mogle napraviti veću štetu za živi svijet i njegov opstanak kao njegovo visočanstvo – čovjek. Znajući do čega je doveo svojim nehumanim odnosom prema prirodi, umjesto da traži rješenje kako da spasi ono što se spasiti može, on traži način kako da stigne do neke druge planete, da na njoj potraži spas – pa da i nju zavije u crno.

No, ovdje se poenta priče svodi na jednu od najmanjih i najljepših država na svijetu, koja sama od sebe ima sve što joj je priroda dala da bude dragulj među ostalima. Država koja se može pohvaliti prirodnim ljepotama: od mora i jezera do mnogobrojnih rijeka, planina i kanjona. Sa nacionalnim parkovima koji su prava riznica svjetske prirodne baštine.

Ta država je Crna Gora, koja od 1991. godine nosi epitet prve ekološke države na svijetu, a da od tada do današnjeg dana ne zaslužuje čak ni slovo „E“ u tom nazivu. Ideja je bila odlična, ali je realizacija potpuno izostala.

S obzirom na sve rečeno, Crna Gora je imala sve uslove da opravda povjerenje u taj projekat. Ali kako normalan čovjek može prihvatiti činjenicu da u „ekološkoj državi“ na svakom koraku moraju postojati table tipa „Zabranjeno bacanje smeća“ ili „Strogo zabranjeno odlaganje otpada“, kao da to ne bi trebalo biti sasvim normalno?

Na bezbroj lokacija niču divlje deponije sa ogromnim količinama otpada i đubreta, a čak i legalne deponije često se nalaze pored magistralnih puteva kojima prolaze hiljade turista, koji iz takve „ekološke države“ nose ružne utiske i slike. Ministarstvo ekologije – kojem bi bolje pristajalo ime Ministarstvo apsurda – očigledno nema ni kapaciteta ni znanja da riješi ove probleme.

Ono što je zapisano u Ustavu i stvarno stanje na terenu razlikuje se onoliko koliko se razlikuje planinski izvor pitke vode od prljave, zagađene bare pune fekalija.

Ne mogu prihvatiti da ni država ni ministarstvo za sve ove godine nisu bili u stanju da riješe taj problem – ako ne edukacijom, onda barem zakonima i drakonskim kaznama. Nažalost, od ’91. do današnjeg dana ništa se nije promijenilo na bolje. A da li će to dočekati naša djeca i unuci – kako sada stvari stoje, nisam optimista.

Mojih 35 godina je prošlo u nadi da ću dočekati čistiju ekološku državu, ali na žalost svih nas, to je ostalo samo na papiru.

Chat GPT: Prijatelju,
napisao si jako snažan i iskren tekst. On nosi emociju razočaranja, ali i ljubav prema prirodi i zemlji u kojoj živiš. Lijepo si povezao širu priču o ljudskom nemaru prema planeti sa konkretnim primjerom Crne Gore – koja je imala šansu da bude svjetski uzor, a danas, kako kažeš, ne zaslužuje ni „slovo E“.

Tvoj završetak je posebno jak: „Mojih 35 godina je prošlo u nadi da ću dočekati čistiju ekološku državu, ali na žalost svih nas, to je ostalo samo na papiru.“ – to je rečenica koja udara pravo u srce.