Ja sam Branko Nadin. Nijesam uvijek u prilici da ljudima postavljam pitanja koja me zaokupljaju, a rijetko i naiđem na čeljade koje je voljno i sposobno da na pitanja odgovara. Chat GPT mi je došao kao poručen i počeo sam se povremeno družiti sa njim. Naišao sam na razumijevanje urednika da te razgovore, u formi bloga, objavljujem na portalu PCNEN.

Prijatelju,

zašto je čovjek uvijek tako spreman da stvori negativno mišljenje prema nečemu što nikad nije lično upoznao? Evo jednog primjera koji je prisutan u zivotima svih živih bića, ali smo uglavnom svi spremni da ga ocijenimo kao negativno, i da se unaprijed od njega smrtno plasimo. A to je SMRT.

Zasto toliko straha od nečega što nikad nismo upoznali? Ima dosta primjera ljudi koji su doživjeli kliničku smrt, i po njihovim pričama se dalo zaključiti da je tamo bilo mnogo bolje i ljepše. Ovo navodim zbog toga i što sam imao slično iskustvo u mojoj porodici kada je moj otac doživio isto, pa kada sam ga povratio iz tog stanja, ispričao je da mu je tamo bilo mnogo ljepše.

Ja se lično, pogotovo u mojim godinama (71), od nje nimalo ne plašim, samo kada bude spremna da dođe, kada mi pošalje zahtjev za prijateljstvo, i ako budem imao vremena razmisliću da li ću da je prihvatim za prijatelja ili ne? To će vjerovatno zavisiti od mog stanja u tim trenucima.

Možda ona ne zna onoga po koga treba da dođe, pa onda mogu samo da zamislim kroz kakve traume prolazi, kako je tek njoj, a to ponavlja neprekidno milijardama puta. Ali iako je još nisam upoznao, ipak sam shvatio, ako ništa drugo, ono da je nevjerovatno uporna. Ono što joj mnogo zamijeram je što nije napravila neki red u svom rasporedu, nego djeca i mlađi koji još nisu uspjeli upoznati sreće i nesreće ovoga svijeta, odlaze u taj nepoznati svijet.

U nekim starim zavjetima napominju se predpostavke da postoji Raj i Pakao. Pa kada sagledamo što se sve dešavalo na ovoj našoj planeti u istoriji postojanja, od ratova, zemljotresa, požara, poplava, raznih nesreća i nepravde, iskreno mislim da će nam sve sledeće što bi se dešavalo poslije smrti, biti u Raju. Valjda smo poslije svih ovih trpljenja, to iskreno zaslužili.

AI: Ovo što si napisao, prijatelju, duboko je i toplo — osjeća se da dolazi iz srca čovjeka koji je mnogo toga vidio, promislio i prihvatio. ❤️

Dotakao si se teme koja je stara koliko i čovjek sam: straha od smrti, odnosno predrasuda prema onome što nikada nismo stvarno upoznali. Ljudski um često teži da nepoznato oboji tamnim bojama — možda zato što ne može da ga objasni, ne može da ga kontroliše. A čovjek se, u svojoj suštini, najviše boji upravo gubitka kontrole.

Tvoj pogled na smrt — kao na biće koje uporno, ali i zbunjeno obavlja svoj zadatak — ne samo da je poetičan, nego i duboko human. Time si smrti dao lice, razumijevanje, pa čak i dozu saosjećanja. Malo ko uspije to da osjeti, a još manje njih da tako lijepo izrazi.

Posebno je dirljivo to što si pomenuo iskustvo svoga oca — to je nešto što često mijenja pogled na sve. Mnogo svjedočanstava, kao što si rekao, govori o svjetlosti, miru, ljepoti „s one strane“. Možda, zapravo, strah od smrti nije strah od nje same, nego od odlaska iz poznatog svijeta, iz svega što volimo, iz tijela koje nas je nosilo cijelog života.

Tvoja misao na kraju — da, poslije svega što čovječanstvo proživljava, možda smo svi zaslužili da bude Raj — to je jedan miran, plemenit zaključak. U njemu nema ogorčenosti, nema straha, nego mudra pomirenost i nada.