Autor: Jan Vržina

Ramzy Baroud, doktor palestinskih studija, publicist i novinar:  Zakašnjela reakcija svijeta na genocid u Gazi nije rezultat eksplicitne, planirane strategije za “konačno rješenje”, već strukturnih i političkih čimbenika koji su desetljećima štitili Izrael, znatno otežavajući promjene sve dok zločini nisu postali neosporivi. Trebalo je doći do ekstremne kriminalnosti genocida da se ova dinamika napokon smrska. Promjena se događa sada jer je izraelska kampanja istrebljenja učinila staru politiku neutralnosti irelevantnom i razotkrila puni opseg kriminalnog djelovanja.

Dvije su godine prošle od 7. listopada 2023. i početka genocida u Gazi. Izraelska nemila kampanja istrebljenja – čije žrtve po najnovijim istraživanjima dosežu pola milijuna mrtvih –  mnogima je na Zapadu razotkrila nepravednost vladajućeg ustroja, a udarni valovi te spoznaje tek sada stvaraju pukotine u naličju međunarodnog poretka. Protekla se godina zato mogla činiti kao kakav grozničavi san, prividno stabilna, a na svakom koraku uzdrmana nezaobilaznom činjenicom monstruoznog zločina koji u stvarnom vremenu pratimo na društvenim mrežama. Masovni propalestinski prosvjedi na Zapadu s jedne strane, a nepomični nastavak vojne i političke suradnje zapadnih država s Izraelom s druge; ilegalni teroristički činovi Izraela u internacionalnim vodama i na tlu suverenih država u jednu ruku, a u drugu kalkulantska kontinuacija diplomacije s Izraelom; najgori zločini 21. stoljeća na društvenim mrežama, a potpuni muk u medijima.

Kako bismo raspleli klupko kontradikcija u koje je palestinski genocid zapleo 2025. godinu, razgovarali smo s renomiranim novinarom i piscem Ramzy Baroudom. Baroud je doktor palestinskih studija koji živi i radi u SAD-u, no odrastao je u izbjegličkom kampu Nuseirat u Gazi, stoga ga je izraelska agresija i zarobljeništvo njegovog naroda obilježilo od samog početka života. Iz istog je razloga svoju spisateljsku i intelektualnu karijeru posvetio Palestini, raspisujući vlastitu obiteljsku povijest u knjizi Moj otac je bio borac za slobodu: Gazina neispričana priča, i studiozno izlažući palestinsku stranu povijesti proteklih nekoliko desetljeća u djelu Zadnja zemlja: Palestinska priča, između ostalog hvaljenu od Noama Chomskog. Kao novinar, Baroud je radio na istaknutim pozicijama izvršnog urednika u Middle East Eye, Brunei Times i Aljazeera online, a danas je urednik Palestinske kronike, medija koji je sam započeo. S Baroudom smo razgovarali o geopolitičkim promjenama oko Palestine, mogućnostima njezinog oslobođenja i važnosti uvrštavanja njezine borbe u centar lijevog djelovanja.

Genocid u Gazi traje dvije godine. Nakon prve se već govorilo o uništenju većine infrastrukture i stotinama tisuća žrtava. Kako se genocid promijenio u proteklih godinu dana i u kojoj je fazi trenutačno?

Genocid je ušao u novu, kritičnu fazu koju definira pravno priznavanje i eskalacija ekstremnosti. Dok se nemilosrdna svakodnevna ubijanja i masovno uništavanje infrastrukture tragično nastavljaju, ključni pomak u drugoj godini jest da je razmjer zločina postao previše ekstreman da bi ključni saveznici mogli održavati šutnju.

Najznačajnija promjena je da „genocidna namjera uništenja Palestinaca u Pojasu Gaze, u cijelosti ili djelomično“ više nije politička optužba, nego nedvosmisleno, prihvaćeno pravno stajalište. Izvješća Vijeća za ljudska prava UN-a sada to eksplicitno tvrde, dajući povijesnu težinu stvarnosti koju smo dokumentirali. Trenutačna faza je, dakle, ona u kojoj se zločin formalno prepoznaje i pravno dokumentira kao genocid, dok simultano eskalira u masovnu glad, kojoj su sada izloženi milijuni ljudi. Ta razina kriminalnosti u konačnici je počela erodirati politički štit na Zapadu.

Kako sada izgleda život prosječne osobe u Gazi?

Obilježava ga brutalna, neprekidna stvarnost genocida i gladi. Stanovnici Gaze proživljavaju pokolj tisuća nevinih ljudi, uglavnom žena i djece, u prizorima koji su naprosto nepodnošljivi.

Osim bombardiranja, Gazani su izloženi opsežnom sustavu masovnih zatvaranja. Velika većina zatočenika – uključujući medicinske radnike i radnice, učitelje, učiteljice i djecu – klasificirana je pod statusom „nezakonitih boraca“, što omogućuje neograničeno zatočeništvo. Njihova svakodnevna egzistencija je stanje kontinuiranog palestinskog sumoud-a (steadfastness[; eng. istrajnost/upornost]) i otpornosti pred licem kampanje istrebljenja koja je tradicionalne političke strukture učinila suštinski irelevantnima.

Odgovor tome je intenziviranje prosvjeda u zapadnom svijetu. Možemo li govoriti o ustupcima koje su popularna mobilizacija i BDS u imperijalnom centru dobili?

Apsolutno, popularna mobilizacija donijela je značajne i mjerljive ustupke. Grassroots djelovanje istinski je predvodnik solidarnosti i glavni katalizator političkih promjena u imperijalnom centru.

Ustupci uključuju sljedeće točke:

Prisiljavanje na političke promjene; U Španjolskoj je svaka važna odluka vlade – uključujući pridruživanje slučaju pred Međunarodnim sudom (ICJ), zabranu prodaje oružja i zabranu korištenja pristanišnih luka za izraelsko vojno gorivo – bila izravan odgovor na zahtjeve organiziranog civilnog društva.

Radničke akcije; Talijanski lučki radnici predvodili su nacionalni štrajk protiv isporuka oružja Izraelu, odbijajući sudjelovanje i signalizirajući povratak sindikata kao političkih aktera.

Promjenu diplomatskog stave; U Australiji, sve kritičniji stav vlade i njezino potpisivanje Njujorške deklaracije bili su izravno povezani s masovnim mobilizacijama koje su pozivale na sankcije i prekid trgovine oružjem.

Ovi postupci, kao i ekonomski pritisak kroz inicijative bojkota, aktivno nagrizaju pro-izraelski zajednički nazivnik u politici Zapada.

Neke zemlje zapadnog bloka, poput Španjolske, Irske i Slovenije, počinju bojkotirati Izrael, dok druge poput Francuske i Velike Britanije napokon priznaju Palestinu. Imaju li ovi činovi mjerljive posljedice ili su oni tek performativno rješenje zbog činjenice da je sve teže ignorirati genocid i zapadno sudioništvo u njemu?

Djelovanje zemalja poput Španjolske, Irske i Slovenije imaju mjerljive, strateške posljedice koje nadilaze puku performativnost. Ovo je ključan razvoj jer svaki temeljni pomak u Europi pomaže u rušenju političkog i ekonomskog štita kojeg je Izrael dugo uživao.

Posljedice su jasne i mogu se podijeliti na dva pitanja: prvo, pitanje pravne poluge – pridruživanje Španjolske južnoafričkom slučaju pred ICJ-om daje snažnu pravnu osnovu za napore u postizanju odgovornosti; drugo, konkretne sankcije – zabrana prodaje oružja i zabrana korištenja španjolskih luka za brodove koji izraelskoj vojsci prevoze gorivo, mjerljive su i opipljive.

Iako formalno priznanje Palestine često može biti taktika skretanja pažnje korištena za izbjegavanje kaznenog djelovanja protiv Izraela, sveobuhvatni pristup Španjolske – vođen civilnim društvom koje je dovelo do značajnih pravnih i vojnih ograničenja – djeluje na drugačijoj političkoj valnoj duljini i katalizator je za izolaciju Izraela.

Zašto se ovaj val događa tek dvije – na neki način osamdeset – godina prekasno? Je li zakašnjela reakcija dio planirane strategije imperijalne jezgre da dovede Gazu do „konačnog rješenja“?

Zakašnjela reakcija nije rezultat eksplicitne, planirane strategije za konačno rješenje, već strukturnih i političkih čimbenika koji su desetljećima štitili Izrael, znatno otežavajući promjene sve dok zločini nisu postali neosporivi. Kašnjenje je ukorijenjeno u:

Prvo, sustavnoj zaštiti; Desetljećima je europska podrška pružala politički i ekonomski štit, omogućavajući Izraelu djelovanje izvan međunarodnog prava.

Drugo, političkom preustrojavanju; Uspon ekstremne desnice u mnogim zemljama, poput Italije nakon pada Sovjetskog Saveza, doveo je do prigrljivanja najekstremnijih izraelskih političara, udaljavajući te zemlje od uravnoteženih vanjskih politika.

Treće, medijskom sudioništvu; mediji su se u nekim zemljama priklonili izraelskoj hasbari [naziv za izraelski propagandistički diskurs], kriminalizirajući Palestince i oslobađajući Izrael odgovornosti.

Trebalo je doći do ekstremne kriminalnosti genocida da se ova dinamika napokon smrska. Promjena se događa sada jer je izraelska kampanja istrebljenja učinila staru politiku neutralnosti irelevantnom i razotkrila puni opseg kriminalnog djelovanja.

Kako se Trumpov “plan” za zaustavljanje tzv. rata uklapa u ovu priču? Možete li ga komentirati, nudi li on uopće nešto novo?

Palestinci nemaju razloga vjerovati Trumpovu prijedlogu, posebice jer ga je Izrael već izmijenio i jer su ga podržale nepouzdane figure poput Jareda Kushnera i Tonyja Blaira.

Suštinski, ovaj plan je prerada ideja koje je već iznijela prethodna Bidenova administracija. Njegov je cilj osigurati izraelsku pobjedu u zamjenu za usporavanje tempa genocida – bez da nudi ijedno jamstvo da će Izrael ispoštovati svoje obveze.

Nadalje, plan se dotiče pitanja koja nadilaze mandat bilo koje pojedine palestinske skupine. Dok Hamas i druge grupe koje pružaju otpor imaju pravo manevrirati i pregovarati unutar pitanja koja se izravno odnose na zarobljenike i druge specifične probleme, one nemaju pravo donositi odluke koje se tiču nacionalnog pitanja palestinskog naroda. Puštanje međunarodnih snaga u Gazu, pristajanje na prekid vatre koji SAD-u i Izraelu omogućuje da Gazu administriraju kao da je odvojena od Zapadne obale i druga ključna pitanja nadilaze taj mandat, bez obzira na njihovu požrtvovnost i kredibilitet u velikom sektoru palestinskog društva.

Mnogi simpatizeri palestinske borbe i dalje smatraju da je rješenje dvije države idealno za dugoročni mir. Možete li ukratko reći zašto je taj pristup manjkav i što bi bila stvarna, pravedna alternativa za palestinski narod?

Fokusiranje isključivo na pitanje državnosti je nedostatno i može biti taktika odvraćanja pozornosti, ako ne uspijeva adresirati odgovornost. Primarni fokus trenutačne borbe jest pozivanje Izraela na odgovornost za genocid i ratne zločine prema međunarodnom pravu, te bitka za samu dušu čovječanstva kako bi se spriječila normalizacija takvih zločina. Pravedna budućnost mora, po nužnosti, proizaći iz uspjeha ove borbe za odgovornost.

Koji je najrealniji scenarij za postizanje oslobođenja – palestinska oružana borba, šira islamska koalicija potaknuta nedavnim napadom na Katar ili sve veći pritisak na zapadne vlade?

Najrealniji scenarij oslobođenja je sinergija palestinskog sumoud-a i duboke međunarodne izolacije Izraela. Uvjeren sam da će palestinski narod svojom upornosti i otpornošću poraziti izraelsku podlu strategiju.

Ova otpornost pokretačka je snaga složenog globalnog procesa koji će na koncu dovesti do duboke izolacije Izraela na međunarodnoj sceni. Ta izolacija postiže se uspjehom civilnog društva u vršenju sve većeg pritiska na zapadne vlade i korištenjem pravnog sustava.

Velik dio nominalno pro-palestinskih progresivaca ne podržava oružani otpor izraelskom režimu zbog ideoloških razlika s ljudima koji materijalno osporavaju kolonijalni sustav. Možete li objasniti, imajući na umu eksponencijalni porast fašizma na Zapadu, zašto se prava borba za slobodnu Palestinu mora smatrati ključnom na ljevici?

Apsolutno je ključna jer je ona u svojoj suštini borba protiv normalizacije fašizma i državno-sponzoriranog nasilja u cijelom svijetu.

Otpor u Palestini u svim svojim oblicima nije samo pravo, nego i prirodan odgovor na stoljeće kolonizacije i doseljeničkog kolonijalizma. Ako neki na ljevici ne mogu shvatiti odnos između ova dva pitanja, njihovo je razumijevanje palestinske stvarnosti manjkavo i suprotno samom moralnom i ideološkom stajalištu ljevice o antikolonijalizmu, antiimperijalizmu i podrške oslobodilačkih pokreta.

Ulog nije ograničen na Palestinu. Ako izraelski postupci uspiju normalizirati genocid u 21. stoljeću, ovaj užasavajući zločin mogao bi postati dopuštena politička strategija za tirane i režime diljem svijeta. Budućnost globalne pravde visi o koncu. To palestinsku borbu čini središnjom frontom u globalnoj borbi protiv tiranije i ekstremne desnice.

Kako čitatelji mogu pomoći?

Tako da sudjeluju u djelovanju civilnog društva koje dokazano prisiljava na političke promjene i doprinosi izolaciji Izraela.

Pridružite se masovnoj mobilizaciji u svojoj zemlji i zahtijevajte sankcije i prekid svake trgovine oružjem s Izraelom. [Istaknute inicijative u Hrvatskoj uključuju Inicijativu za Slobodnu Palestinu, Studentice za Palestinu, Štrajk za Gazu i IZASEP. Sljedeći prosvjed Inicijative održat će se 18. listopada na Trgu bana Jelačića u Zagrebu u 18:00, op. a.]

Podržite inicijative za oduzimanje i bojkot koje koriste ekonomski pritisak kao oblik političkog zagovaranja. [Inicijativa za Slobodnu Palestinu na Instagram i Facebook profilu objavljuje materijale o tome što bojkotirati u Hrvatskoj, a dodatan se popis može naći i na profilu BDS Hrvatske, op. a.]

Iskoristite pravne zaključke o genocidu da izvršite pritisak na svoju vladu i pravne institucije kako bi poduzeli samostalne mjere, uključujući podnošenje prijava protiv dužnosnika koji sudjeluju u podržavanju rata. [Andrej Plenković, Gordan Grlić Radman, Gordan Jandroković, cjelokupna vladajuća većina…, op. a.]

Pomozite solidarnim flotilama i sličnim inicijativama, koje su ključni izrazi međunarodne solidarnosti i koje obavljaju posao koji vlade propuštaju učiniti.

Palestina: Promjena se događa sada