Autor: Chris Hedges

Trampovo označavanje amorfne grupe Antifa, koja nema formalnu organizaciju ili strukturu, kao terorističke organizacije, omogućava državi da sve nas optuži kao teroriste.

Poenta nije u progonu članova Antife, skraćenice za antifasiste. Cilj je progon posljednjih ostataka disidenata.

Kada je Barak Obama nadgledao koordinisanu nacionalnu kampanju za gašenje okupljališta pokreta Occupy, Antifa – tako nazvana jer se oblače u crno, skrivaju lica, kreću se kao ujedinjena masa i traže fizičke sukobe s policijom – bila je izgovor.

“Zadovoljstvo mi je obavijestiti naše brojne patriote SAD-a da označavam ANTIFU, BOLESNU, OPASNU, RADIKALNO LIJEVU KATASTROFU, KAO GLAVNU TERORISTIČKU ORGANIZACIJU”, napisao je predsjednik u objavi na Truth Social-u. “Takođe ću snažno preporučiti da se oni koji finansiraju ANTIFU temeljno istraže u skladu s najvišim pravnim standardima i praksama. Hvala vam na pažnji!”

Predsjednik Tramp, Vašington, D.C. i simbol Antife

Ne gajim ljubav prema Antifi. Osjećaj je obostran. Bio sam žestoki protivnik anarhista Crnog bloka koji su se identifikovali s Antifom. Ugradili su se u okupljališta Occupy-ja i odbili da učestvuju u kolektivnom donošenju odluka. Uništavali su imovinu i započinjali sukobe s policijom. Aktivisti Occupy-ja bili su ljudski štitovi Antife. Napisao sam da je Antifa “dar s neba za državu sigurnosti i nadzora”.

David Graeber, čiji rad poštujem, napisao je otvoreno pismo kritikujući moj stav.

Bio sam targetiran. Organizatori mojih predavanja i događaji su primali telefonske prijetnje prisiljavajući ih da unajme privatno obezbjeđenje, uključujući tjelohranitelje, bili su pikirani od strane ljudi obučenih u crno, s licima prekrivenim crnim maramama. Svi su nosili isti znak, bez obzira u kom sam gradu bio, na kojem je pisalo: “Je*i se Chris Hedges.” Tokom debate s anarhističkim pristalicom Antife u Njujorku, nekoliko desetina ljudi u crnom u publici je izviždalo i prekidalo me, često sarkastično uzvikujući “amen”.

Država je efikasno iskoristila Antifu – siguran sam da je Antifa bila jako infiltrirana agentima provokatorima – da nas sve ugasi. Korporativna država se plašila široke privlačnosti pokreta Occupy, uključujući i one unutar sistema moći. Pokret je bio meta jer je artikulisao istinu o našem ekonomskom i političkom sistemu koja je presijecala političke i kulturne linije.

Antifa, da budem jasan, nije teroristička organizacija. Može da zamijeni sitne akte vandalizma i odbojan cinizam s revolucijom, ali njeno označavanje kao terorističke organizacije nema pravnog opravdanja.

Antifa vidi svaku grupu koja teži obnovi društvenih struktura, posebno kroz nenasilne akte građanske neposlušnosti, kao neprijatelja. Protive se svim organizovanim pokretima, što samo osigurava njihovu vlastitu nemoć. Ne samo da su opstrukcionisti, već su opstrukcionisti i prema nama koji takođe pokušavamo da se odupremo. Odbacuju svakoga ko nema njihovu ideološku čistoću. Nije važno da li su pojedinci dio sindikalnog organizovanja, radničkih i populističkih pokreta ili radikalnih intelektualaca i ekoloških aktivista. Ovi anarhisti su primjer onoga što je Theodore Roszak u knjizi “Stvaranje kontrakulture” nazvao “progresivnom adolescentizacijom” američke ljevice.

John Zerzan, jedan od glavnih ideologa pokreta Crnog bloka u Sjedinjenim Državama, branio je “Industrijsko društvo i njegovu budućnost”, manifest Theodora Kaczynskog, poznatog kao Unabomber, iako nije podržavao Kaczynskijeve bombe. Zerzan odbacuje dugačak spisak navodnih “izdajnika” počevši od Noama Chomskog, uključujući i mene.

Aktivisti Crnog bloka u gradovima poput Oaklanda razbijali su izloge prodavnica i pljačkali ih. To nije bio strateški, moralni ili taktički čin. Učinjeno je radi uništavanja. Slučajni akti nasilja, pljačke i vandalizma opravdavaju se, u žargonu pokreta, kao komponente “divlje” ili “spontane pobune”. Ovi akti, tvrdi pokret, nikada ne mogu biti organizovani. Organizacija, prema razmišljanju pokreta, implicira hijerarhiju, kojoj se uvijek mora suprotstaviti. Ne smije biti ograničenja na “divlje” ili “spontane” akte pobune. Ko god da strada, strada. Šta god da bude uništeno, uništi se.

“Pokret Crnog bloka je zaražen duboko uznemirujućom hipermaskulinitetom”, napisao sam. “Očekujem da je ovaj hipermaskulinitet njegova primarna privlačnost. On se oslanja na želju koja tinja u nama da uništimo, ne samo stvari već i ljudska bića. Nudi božansku moć koja dolazi s nasiljem rulje. Marširanje kao uniformisana masa, svi obučeni u crno da bi postali dio anonimnog bloka, lica prekrivena, privremeno prevazilazi otuđenost, osjećaje neadekvatnosti, nemoći i usamljenosti. Pruža onima u rulji osjećaj drugarstva. Omogućava izlivanje nejasnog bijesa na bilo koju metu. Sažaljenje, saosjećanje i nježnost su prognani radi opijenosti moći. To je ista bolest koja pokreće horde policajaca koji prskaju biber sprejom i tuku mirne demonstrante. To je bolest vojnika u ratu. Pretvara ljudska bića u zvijeri.”

Ali iako se protivim Antifi, ne krivim ih za odgovor države. Ako to nije bila Antifa, bila bi neka druga grupa. Naša policijska država koja se brzo konsoliduje koristiće bilo koji mehanizam da nas ućutka. Zapravo, pozdravlja nasilje. Konfrontacione taktike i uništavanje imovine opravdavaju drakonske oblike kontrole i plaše širu populaciju, tjerajući je od bilo kakvog pokreta otpora. Potrebna joj je Antifa ili slična grupa. Kada se pokret otpora uspješno ocrni kao rulja koja pali zastave, baca kamenje i bijesna – što administracija Trampa naporno radi – gotovi smo. Ako postanemo izolovani, možemo biti slomljeni.

“Nenasilni pokreti, na nekom nivou, prihvataju policijsku brutalnost”, napisao sam. “Kontinuirani pokušaji države da slome mirne protestante koji pozivaju na jednostavne akte pravde delegitimizuju elitu moći. To podstiče pasivnu populaciju da reaguje. Prevodi neke unutar struktura moći na našu stranu i stvara unutrašnje podjele koje će dovesti do paralize unutar mreže autoriteta. Martin Luther King je nastavio održavati marševe u Birminghamu jer je znao da je komesar za javnu sigurnost ‘Bull’ Connor nasilnik koji će pretjerano reagovati.”

“Eksplozivni uspon pokreta Occupy Wall Street došao je kada je nekoliko žena, zarobljenih iza narančaste mrežaste mreže, poprskano biber sprejom od strane zamjenika inspektora NYPD-a Anthonyja Bologne”, nastavio sam. “Nasilje i okrutnost države su razotkriveni. I pokret Occupy, kroz svoju čvrstu odluku da ne odgovori na policijske provokacije, odjeknuo je širom zemlje. Gubitak ovog moralnog autoriteta, ove sposobnosti da se kroz nenasilne prosvjede pokaže korupcija i dekadencija korporativne države, bio bi osakaćujući za pokret. To bi nas svelo na moralnu degradaciju naših tlačitelja. I to je ono što naši tlačitelji žele.”

Vidio sam kako je Antifa iskorišćena da slomi pokret Occupy. Sada se koristi da uguši bilo kakav otpor, bez obzira koliko blag i benigni bio.

Ovo opravdanje za široku represiju je apsurdno pozorište, karakterisano fikcijama, uključujući navodnu “Crveno-Zelenu” alijansu islamista i “radikalne ljevice”. Stephen Miller, Trampov glavni savjetnik za politiku, insistira da je postojala “organizovana kampanja” iza ubistva Charlieja Kirka, čije mučeništvo je ubrzalo državnu represiju. Svaki Trampov protivnik, uključujući milijardera finansijera Georgea Sorosa i njegove Fondacije za otvoreno društvo, uskoro će biti uhvaćen u mrežu.

Svi smo sada Antifa.

Chris Hedges je novinar dobitnik Pulitzerove nagrade koji je bio inostrani dopisnik 15 godina za The New York Times, gdje je služio kao šef biroa za Bliski istok i Balkan. Prethodno je radio u inostranstvu za The Dallas Morning News, The Christian Science Monitor i NPR. On je voditelj emisije The Chris Hedges Report.

Prevod: PCNEN/AI

Hedges Report: We Are All Antifa Now