Autor: Srećko Pulig

Naš sugovornik Goran Božičević izgradnjom mira se bavi od 1993. godine, osnivač je niza inicijativa i udruga, radi u svim zemljama post-YU, Ukrajini i po pozivu. Živi u Bujama. Ne bježi od medija, ali se ni ne gura da svakom loncu bude poklopac, pa je poznat više u užim mirovnjačkim krugovima nego u široj javnosti. To možda nije pravedno, ali je i cijena jednog životnog izbora.

Gledamo li svjetsku situaciju, ratni sukobi se množe, a mirovni pokreti kao da su sve slabiji. Možemo li danas još uopće govoriti o mirovnom pokretu, kao što se govorilo u osamdesetima?

Postoji li mirovni pokret? Ne znam. Možda. Zabrinjavajuće je kad to kažem ja koji sam u 1990-ima surađivao sa svim važnijim svjetskim mirovnim i ljudskopravaškim organizacijama. One i dalje postoje, no čini mi se da je energija promjene drugdje. Nisam sklon kritizirati ni prozivati. Uljuljali smo se izgleda, nismo primjećivali dolazak nazadnih politika. Dio “krivice” vidim u ovisnosti o donacijama, razvijanju cijelog koncepta “namicanja novca” itd.

Neizbježna je birokratizacija sustigla civilni sektor, moj prijatelj to ironično naziva “aktivizam od 9 do 5”. Zaboravljamo da je sama Europska unija nastala kao veliki mirovni projekt. Biti dio toga, uz sve nedostatke, privilegija je koja traži aktivno sudjelovanje. EU se tek izgrađuje, njena administracija prekasno, tek sada prepoznaje saučesništvo u genocidu u Gazi i pozitivni potencijal protesta u Srbiji.

Radije govorim o mnoštvu građanskih gibanja, ne znam mogu li ih nazvati pokretima. Kreativnost, nenasilje i autentičnost prvo samo studentskih, a sada i općih protesta u Srbiji je čudo. Zadivljen sam činjenicom kontinuiranih 16-minutnih stajanja u tišini, ogromne mase od više hiljada ljudi. To je proces nužnog iscjeljenja, povezanosti na humanoj razini. Čitam vremenom pregažene analitičare koji se pitaju “tko stoji iza njih”. Kad bi itko stajao, to ne bi bilo tako spontano, trajno, požrtvovno, autentično kreativno.

Ljudi se bude na raznim mjestima ove naše planete, reakcija je to na otuđene, korumpirane vlasti, na nemogućnost biti političkim subjektom. Stotine tisuća ljudi diljem svijeta, milijuni čak, na ulicama su protiv genocida u Gazi, no medijska blokada te nam informacije uskraćuje. Nisu samo na ulicama, u bojkotima raznih vrsta, o tome već i mi počinjemo saznavati. Istovremeno, retrogradne snage jačaju. Urušava se međunarodni svjetski poredak, SAD i Izrael prednjače. Zapad silom guši svaku naznaku kritike genocida. Nismo za to bili spremni.

Radeći godinama s kvekerima, mirovnom kršćanskom crkvom, naučio sam da nikad nisu bili na prvim crtama mirovnih događanja. No ljudi koji su bili prošli su njihove edukacije, kampove, lokalne akcije. Zato i ne očekujem da “netko povede”, povezujem se sam, umrežavamo se, podržavamo. Prijatelji iz SAD-a nas vide kao inspiraciju jer se desetljećima borimo za funkcionirajuću demokraciju. Meni su inspiracija Greta Thunberg, flotila za Gazu, Omar Shaban koji nastavlja nenasilne programe u Gazi.

Spojene posude

Nekadašnji pokret se pretvorio u nevladine organizacije poput Centra za mirovne studije. I u nas je u zadnjem ratu to bio najutjecajniji oblik organiziranja mirovne politike?

Kao netko “iznutra” zapitat ću se – jesmo li bili? Ako jesmo, tada je to bilo zato što smo bili otvoreni različitim skupinama: prognanicima, civilnim žrtvama rata, učiteljima, mladima, manjinama, novinarima, ženama, umjetnicima, braniteljima, poslije rata migrantima… Marko Hren iz Slovenije nam je na jednoj Miramidi rekao, pola u šali: “Civilne inicijative reagiraju na potrebu, a nevladine organizacije na novac.”

Forma nam je ipak potrebna, bar u mirnodopskim vremenima, jer olakšava transparentnost, suradnje pa i, recimo otvoreno, samo poslovanje. U turbulentnim vremenima koja nam očigledno stižu nužne su nove forme, dinamične, prilagodljive. Ovih dana se u Zagrebu formira velika koalicija radnog imena Kulturnjaci 2025 oko obrane ustavnih vrijednosti. To je sjajna vijest. Pravi odgovor na izazove sužavanja sloboda.

Može li mirovnjaštvo biti kućni obrt, ako tako mogu nazvati vaš današnji status?

Mora biti. Ako sami ne živimo vrijednosti koje želimo vidjeti u društvu, otkud nam pravo tražiti ih? Pred nekoliko godina napisao sam da mir ne grade mirovne organizacije nego povezani pojedinci. Tekst nije baš dočekan blagonaklono. Usporedio sam ih s benzinskim pumpama na autoputu, nužne su, ali nitko ne ide autoputom zbog njih. Svatko od nas doprinosi mirovnjaštvu, većina toga nije svjesna.

Ljubaznošću prema svima, pogotovo manje sretnima od nas, odgovornim shvaćanjem izbora, propitivanjem vlasti, poštivanjem drugih kad smo u sukobu s njima, stalnim učenjem o različitostima na našoj planeti, koju smo doveli do toga da je sam život u opasnosti. Mirovnjaštvo nije getoizirano ni monopolizirano.

Naša ratna priča nije završena. Prije nego o katarzičnom pomirenju, možemo govoriti o zamrznutom sukobu. Nema rata, ali za mir treba više od pukog odsustva rata. Što nedostaje?

Pretpostavljam da mislite na Hrvatsku, dok je meni odmah cijeli prostor (bivše) Jugoslavije pao na pamet. Povezani smo, spojene posude. Teško je raditi na pomirenju dok nam se način vladanja nije promijenio. Nedostaje nam dijalog, nužan, iako težak. Unutar Hrvatske, ali i prekogranični.

Moramo razgovarati o svojoj mračnoj prošlosti, saslušati sugovornike kad pričaju o svojim zločinima. Daleko smo od toga. Nema ni interesa ni ljudi za to, današnje politike favoriziraju prosječne, poslušne. U Hrvatskoj se podgrijava sukob onog hrvatstva koje živi u prošlosti i onoga koje je zabrinuto za klimatske promjene, shvaća da nas samo pamet, otvorenost i suradnja mogu izvući.

Za vrijeme predsjednikovanja Stjepana Mesića i Ive Josipovića bilo je pokušaja mirenja odavanjem pošte stradalima s “druge strane”. Igmanska inicijativa je “zaboravljena”?

Ove godine je oko 30.000 radnih dozvola izdano građanima Srbije. Podatak koji je važniji od puke priče o pomirenju. Moramo se odmaknuti od rata tako da nam nije više tabu. U Hrvatskoj je svetinja, u Srbiji nikad nije ni počeo, tamošnji veterani su desetljećima bili na “vojnoj vježbi”, ne znam je li se to promijenilo. Generacijska smjena se desila i dešava, preživljavaju forme u kojima se mladi pronalaze, umjetničke ponajviše. Niz je izuzetnih filmova, knjiga, predstava, izložbi koje vuku naprijed naša društva. Moramo se moći suočavati s prošlosti ili javno priznati da nemamo snage za to.

Svojevremeno ste se bavili uključivanjem ratnih veterana iz svih vojski u izgradnju mira. “Četvrti pogled” vodio je Centar za nenasilnu akciju iz Sarajeva i Beograda, IZMIR je bio domaći odgovor. Mislim da mirenje uspijeva na individualnom nivou, kao svojevrsna psihoterapija, no kad veteranske udruge trebaju učiniti politički iskorak, sve staje. Pojedince se može pomiriti, no političke strukture koje žive od konflikta ne. Uostalom, svakodnevica miri ljude jer npr. poslovi ne znaju za granice. Kolega mi je pričao o turističkom primjeru, kako dnevni migranti iz Trebinja masovno rade u Dubrovniku.

Usudio bih se reći da proces pomirenja nije više ni potreban. Pretjerujem, namjerno. Možemo se mi svi izmiriti, kao ljudi, no zapravo i nismo zaratili kao ljudi, nego kao “najednom probuđeni narodi”, kroz politike kojima su ratovi trebali, kojima je SFRJ smetala, koje su svoj teritorij krenule obilježavati. Dokle su nam god politički sustavi nezreli, korumpirani i na nacionalističkoj matrici izgrađeni, mirenje je tu OK, ali nije ključno.

Pričao sam pred desetak godina o mirovnom radu s braniteljima na skupu u Zagrebu za socijalne radnike iz cijele Hrvatske. Oduševili su se. “Idete li vi po Hrvatskoj pričati o tome?” pitali su. “Pozovite nas”, rekoh. Ministarstvo branitelja se zainteresiralo, no tada se promijenila vlast, nova garnitura je počela od nule, ništa od pomaka. Pravo pomirenje nije u interesu vladajućih. Otvara previše pitanja, opasno je. Bolje voditi politike niskog intenziteta sukoba. Dok ne ispadnu uzde, a proces se otme kontroli. Kao što se sada dešava na krilima trumpizma u SAD-u.

Za iskreno “ne znam”

Humanitarna pomoć teško stiže do Palestine. Još teže je vidjeti potragu za političkim rješenjima, koja postoje, ali se “zaboravljaju”. Dvije države, jedna država s izdvojenim područjem grada Jeruzalema. Sve to je sada gurnuto u sferu utopije. “Realan” je samo sukob i istrebljenje Palestinaca s tog područja. Kakvo održivo rješenje vi vidite?

Nezahvalno je i mračno govoriti što vidim – Izrael koji radi što poželi, uz SAD i EU koji mu drže leđa. Nasilje koje je u sferi sadizma, ne vojnog pojma ratovanja. Napisao sam prijatelju Omaru iz Gaze: “Nikad više ljudi nije bilo na strani Palestine.” Mala je to utjeha za tolike ubijene i ranjene. “To nije rat, to je genocid.” Citiram Izraelce i Židove koji se ne boje to izreći. Održivo rješenje zahtijeva poštivanje međunarodnih standarda, dogovora, poretka. Svakako ne uključuje vlasti koje prijete sucima ICC-a, protjeruju i ciljano ubijaju novinare, djecu, osoblje UN-a.

Za Ukrajinu je poznati teoretičar Yanis Varoufakis ponudio mirovno rješenje, tako da bi se vojske razdvojile na nekoliko stotina kilometara. U tu demilitariziranu zonu onda bi mogle ući snage UN-a ili čak iz država EU-a, ali tako da nisu naoružane. Razdvajanje zaraćenih dalo bi priliku za pregovore i mir?

Svaki promišljeni mirovni prijedlog vrijedi razmotriti. Nažalost, ni Ruska Federacija sa sadašnjim vodstvom i politikama, ni EU, a još manje SAD, ne ulijevaju povjerenje da im je stvarno stalo do mira. “Nekom rat, nekom brat”, kaže izreka, veliki je profit u igri. Kome je stvarno stalo do pravednog mira? Građanima, nemalom broju. Čitam da je u samoj Rusiji preko 60 posto ljudi za mir.

Tko o tome piše? Sada je u modi naoružavanje. Iznenadit ću vas – nisam a priori protiv toga, no paralelno se mora ulagati u mirovno obrazovanje, civilne institucije, kulturne razmjene. Nažalost, taj novac se sve više smanjuje pod izgovorom jačanja obrane. Sjetimo se Churchilla: “Što branimo ako kulturi uzimamo novac?”

Kako se postaviti u situacijama kao što su ubojstvo Charlieja Kirka i spekulacije o motivima njegovog ubojice? Može li i šutnja biti efikasan mirovni stav?

Znamo tko ga je ubio, no znamo li cijelu istinu, motive, pozadinu? Šutnja je moćna, pogotovo kad nemamo što korisno reći. Pričao sam s nastavnicima iz Makedonije neki dan na webinaru oko vođenja teških razgovora. Nametnula se tema kako su danas svi stručnjaci, kako je teško voditi razgovore s očigledno nekompetentnim, a samouvjerenim ljudima.

Ne bih na to svisoka gledao, posljedica je to mnogo čega, dostupnosti informacija, ciljanog podrivanja znanosti. Rekao sam im da u govor moramo vratiti priznanje: “Ne znam.” Ne zavaravam se da će ići lako. I samoga me ljudi znaju gledati kao eksperta, za mir, za pomirenje.

Ponavljam da u tim poljima nema eksperata i da svatko može doprinijeti. Šutnja je moćna, no ona traži zrelost, ostvarenost, kao i priznanje da nešto ne razumijemo. Živimo u kapitalizmu, stalno natjecanje, novac kao jedino mjerilo, korporacije kao naddržave, naše mlade i male države prepune nesigurnosti – ništa od toga ne potiče iskreno “ne znam”. Ili “ne razumijem”. Ne optužujuće, nego pošteno priznanje.

Složenost današnjih društava nam dolazi glave. Ljudi ne razumiju kako funkcioniraju društva, ni znanost, bježe u prečice, izabiru ološ koji im nudi laka rješenja. Sve je već viđeno. Nisam tu optimist. No jesam kad pratim studente u komšiluku, inicijativu za ustavne vrijednosti kod nas, sve organiziranije otpore u SAD-u. Došla su teška vremena, bit će i teža. Valja još jače prionuti kako nas diktature i ratovi opet ne bi iznenadili.

www.portalnovosti.com