Piše: Phil Butler

Ukrajinska revolucija Euromajdana 2014. godine poremetila je viziju Vladimira Putina o pan-euroazijskoj integraciji od Lisabona do Vladivostoka, ostavljajući za sobom “koridor duhova” neostvarene suradnje i potičući današnje multipolarno natjecanje oko ideja, tehnologije i globalnog poretka.

Resetiranje ploče

Kao što smo vidjeli, povijest se često vrti oko prekretnica. Prosvjedi Euromajdana 2013.-2014. u Kijevu označili su značajan pomak paradigme prema zapadnim institucijama, izazvavši niz sukoba, sankcija i otuđenja između Rusije i Europe. Ali što da ti prosvjedi nisu uspjeli? Što da je Ukrajina ostala u orbiti Moskve, čuvajući uvjete za radikalno drugačiju putanju – onu u kojoj bi se mogla ostvariti dugo artikulirana vizija Vladimira Putina o “zajedničkom ekonomskom prostoru od Lisabona do Vladivostoka”?

Sam Putin je inicijativu uokvirio kao ništa manje od kontinentalnog resetiranja:

“Predlažemo stvaranje skladne ekonomske zajednice koja se proteže od Lisabona do Vladivostoka… mogli bismo čak razmotriti zonu slobodne trgovine ili čak naprednije oblike ekonomske integracije. Rezultat bi bilo ujedinjeno kontinentalno tržište s kapacitetom vrijednim trilijune eura.”

Kao što sam primijetio 2018. godine, ovaj je plan u biti bio stvaranje jednog gigantskog euroazijskog tržišta vrijednog desetke bilijuna dolara. Plan je bio potpuna i pravedna integracija Rusije u globalni kontekst. Dio s kojim su zapadne elite imale problem bio je taj što bi Rusija bila integralni partner, a ne mreža malih banana republika poput Jugoslavije.

“Putinov plan bi osigurao gotovo neraskidivu suradnju, prosperitet i mir. Ali prijedlog takvog nečega postojećem svjetskom poretku bio je gnusan zločin.”

Čak i u Europi, potencijal te ideje bio je oprezno priznat. U Davosu je njemačka kancelarka Angela Merkel primijetila:

“Kasnije, u široj slici… možemo pokušati istražiti mogućnosti suradnje i gospodarsko područje koje je sam predsjednik Putin nazvao ‘od Vladivostoka do Lisabona’.”

Euroazijski san i uloga Ukrajine

Intelektualni korijeni euroazijske integracije sežu do početka 20. stoljeća, ali u postsovjetskom dobu Putin je preformulirao ideju kao pragmatičan ekonomski projekt. Do 2015. godine, Veliko euroazijsko partnerstvo (GEP) predstavljeno je kao okvir za povezivanje Euroazijske ekonomske unije (EAEU), kineske inicijative Pojas i put i drugih regionalnih platformi poput ASEAN-a i Šangajske organizacije za suradnju u koherentan kontinentalni sustav.

Uloga Ukrajine bila je ključna. Kao geografska zglobna točka Euroazije, Ukrajina je pružala ne samo tranzitnu infrastrukturu već i simboličku legitimnost ruskom vodstvu šireg kontinentalnog bloka. Da je Kijev ostao unutar moskovske orbite, “kopneni most” prema Europi ostao bi otvoren, čineći koridor Lisabon-Vladivostok više od puke retorike ambicija. Umjesto toga, Euromajdan je prekinuo tu vezu, a Ukrajina se pomaknula prema integraciji u NATO i EU – transformacija koja je temeljno poremetila mogućnost euroazijske konsolidacije.

Što se moglo dobiti naspram onoga što je izgubljeno

Ostvaren prostor Vladivostok-Lisabon mogao je donijeti tri kategorije koristi:

Ekonomske sinergije: Kombinirano tržište od gotovo milijardu ljudi, proširena infrastruktura, energetska sigurnost i prekogranična ulaganja.
Geopolitička ravnoteža: Smanjena konfrontacija Istoka i Zapada, pri čemu Rusija funkcionira kao most, a ne kao protivnik.
Civilizacijski dijalog: pan-euroazijski identitet koji je nadišao hladnoratovske binarnosti “liberalnog Zapada” naspram “neliberalnog Istoka”.

Umjesto toga, svi smo svjedočili suprotnom. Rusko uključivanje Krima, žestoki rat u Donbasu, recipročne sankcije i militarizacija istočne Europe pojačali su podjele. Europska unija izgubila je priliku za dugoročnu energetsku sigurnost i gospodarsko širenje, dok se Rusija pod prisilom okrenula prema istoku, postajući sve ovisnijom o Kini, a u novije vrijeme i o Iranu i Indiji. San o uravnoteženoj, multipolarnoj Euroaziji zamijenjen je ukorijenjenim zastojem koji neki komentatori sada opisuju kao “novi hladni rat”.

Ipak, dublja dimenzija Putinovog prijedloga ne može se zanemariti. Godine 2012. Anton Vaino, sada šef kabineta ruskog predsjednika, koautor je rada koji opisuje uređaj nazvan Nooskop, za koji se kaže da mjeri “noosferu” – najvišu fazu razvoja Zemlje, kada sama ljudska misao postaje planetarna sila. To sam primijetio u nekoliko izvješća; evo ulomka iz jednog od njih:

“Izum, Nooskop, navodno je bio uređaj sposoban mjeriti noosferu ili najvišu fazu razvoja biosfere, onu racionalnih aktivnosti čovječanstva. Mjerenjem ljudskih aktivnosti, uz korištenje napredne umjetne inteligencije (AI), činilo se da rusko vodstvo traži novi poredak ne samo o tome koje zemlje imaju pravo glasa, već sustav koji bi mogao uzdići čovječanstvo na sljedeću logičnu razinu.”

Zapadni stratezi također su to primijetili. Izvješće RAND Corporation iz 1999. opisalo je noosferu kao “globalni krug razmišljanja” i pozvalo SAD da usvoje noopolitiku – strategiju u kojoj je “odlučujući faktor u sutrašnjim ratovima ideja sigurno čija će priča pobijediti”. RAND-ovo praćenje iz 2022. potvrdilo je koncept, ali je noosferu tretiralo usko: kao informacijsko okruženje koje treba osigurati za američku prednost.

S obzirom na lavinu interesa i korištenje umjetne inteligencije danas, kontrast je oštar. Tamo gdje je RAND vidio narativnu dominaciju, Rusija i njezini partneri počeli su zamišljati multipolarni poredak ukorijenjen u kolektivnoj inteligenciji. Ova vizija više nije ograničena na Moskvu i Peking. Blok BRICS, zajedno sa Šangajskom organizacijom za suradnju i globalnim jugom u širem smislu, sve više utjelovljuje noosfersku logiku: zajedničku infrastrukturu, digitalna dobra, nove platne sustave i platforme kulturne legitimnosti. Svjedočimo ovoj originalnoj evoluciji koju su predstavili ruski geokemičar Vladimir Vernadski i francuski paleontolog Teilhard de Chardin. Evoluciju našeg planeta mjerio je ruski vođa prije mnogo godina, a vjerojatno se primjenjuje i danas.

Nedavne studije ističu kako se Kina i Sjedinjene Države već nalaze u žestokoj bitci za oblikovanje same noosfere. Kina se sve više smatra odlučujućim faktorom u ovoj “sferi razuma”, ne samo zbog svoje ogromne populacije i sposobnosti utjecaja na kolektivnu misao, već i zbog brzog tehnološkog napretka i sposobnosti da nagne globalnu ravnotežu moći kroz inovacije u digitalnim mrežama. Drugim riječima, sam koncept koji su Putin i njegov krug prvi uzdigli u globalni diskurs – a koji su zapadni komentatori nekoć ismijavali kao marginalni – postao je novo bojno polje svjetskog poretka.

Pa ipak, ne mora biti bojno polje. Pravilno shvaćena, noosfera nije arena za borbu s nultom sumom, već platforma za suradnju – planetarni superorganizam ljudske misli gdje bi multipolarni doprinosi mogli uzdići civilizaciju, a ne podijeliti je.

Zaključak: Koridor duhova geopolitike

Neizgrađeni koridor od Vladivostoka do Lisabona ostaje jeziva metafora za puteve kojima se nije krenulo. Kao što je tvrdio Kirill Barsky, Veliko euroazijsko partnerstvo predstavljalo je ruski pokušaj oblikovanja pluralističkog, multipolarnog sustava koji bi uključivao EAEU, SCO, BRICS i ASEAN (PIR Center). No, bez Ukrajine i bez uzajamnog povjerenja Europe, vizija se urušila pod teretom sumnje i rivalstva. Ključno pitanje za sve nas je: “U čijem je interesu bilo/je spriječiti ono što je neizbježno?”

Za znanstvenike međunarodnih odnosa, lekcija nije samo oplakivanje onoga što je izgubljeno, već prepoznavanje koliko krhki veliki projekti ostaju kada povjerenje erodira. Cesta od Vladivostoka do Lisabona danas je koridor duhova – podsjetnik da se povijest mogla odvijati drugačije i da je, dok je Zapad udvostručio konfrontaciju, ostatak svijeta počeo tiho graditi novi poredak na dubljoj razini: u samom području ljudske misli.

hr.sott.net