Autor: Kris Hedžis
„Vidio sam mnogo rata, ali ništa se ne može porediti sa nivoom razaranja, nesrazmjernošću, potpunim zanemarivanjem Ženevske konvencije i međunarodnog humanitarnog prava, kao i pravila vođenja oružanog sukoba. Nigdje u svojoj karijeri… nisam svjedočio nečemu što se približava eskalaciji nasilja i nepotrebnoj sili koju sam vidio u Gazi.“
Ovo je izjava Entonija Agilara, penzionisanog potpukovnika koji je 25 godina služio u Specijalnim snagama američke vojske kao Zelena beretka, u razgovoru s Krisom Hedžisom u ovoj epizodi Izvještaja Krisa Hedžisa. Agilar je radio u Gazi kao podizvođač za UG Solutions, koji pruža obezbjeđenje za Humanitarnu fondaciju Gaze (GHF).
Njegovo svjedočenje donosi novu dimenziju razumijevanja genocida u ovoj kasnoj fazi, dok se stotine hiljada ljudi suočavaju s glađu i očajem zbog nedostatka hrane i pomoći. Iako se GHF predstavlja kao humanitarna grupa, u stvarnosti je produžena ruka izraelske infrastrukture genocida, omogućavajući nasilje i povećavajući očaj Palestinaca po nalogu Izraelskih odbrambenih snaga (IDF).
Agilarovo svjedočenje — detalji o oružju kojim je bio opremljen kao podizvođač, novcu koji je plaćen, operativnim procedurama koje su mu date i unutrašnjoj strukturi koja povezuje GHF i IDF — pruža nepobitne dokaze o izraelskoj kontinuiranoj agresiji i izopačenosti.
Od visokotehnološkog nadzora koji skenira Palestince biometrijskim skenerima na mjestima distribucije pomoći, preko dehumanizirajućih tehnika kontrole gomile, do očiglednog neselektivnog ubijanja, Agilar jasno pokazuje da je GHF projekat izraelskog genocida.
Transkript:
Dijego Ramos, Kris Hedžis
Izrael je stvorio Humanitarnu fondaciju Gaze (GHF), koja upravlja sa četiri centra za distribuciju hrane u južnoj Gazi, zamijenivši preko 400 međunarodnih punktova za distribuciju pomoći. Sva četiri centra nalaze se u južnoj Gazi.
Oni nisu osmišljeni da obezbijede hranu i humanitarnu pomoć očajnom stanovništvu Gaze, već su dizajnirani da privuku gladne Palestince na jug, gdje će na kraju biti smješteni u koncentracione logore u očekivanju deportacije.
U ludoj jurnjavi za jednim od rijetkih, oskudnih paketa hrane koji se dijele na četiri distribucijska punkta, koji su često otvoreni samo jedan sat u dva sata ujutro, oko 2.000 Palestinaca je ubijeno, a hiljade su ranjene od strane izraelskih vojnika i američkih plaćenika.
Izrael je od 2. maja gotovo potpuno prekinuo humanitarnu pomoć Gazi. Čiste vode gotovo da nema. Izrael planira prekinuti snabdijevanje vodom u sjevernoj Gazi.
Zalihe hrane su oskudne ili nepodnošljivo skupe. Vreća brašna košta 22 dolara po kilogramu. Izvještaj koji je objavila Integrisana klasifikacija faza sigurnosti hrane (IPC), vodeća svjetska institucija za pitanja nesigurnosti hrane, po prvi put je potvrdila glad u gradu Gazi.
U izvještaju se navodi da više od 500.000 ljudi u Gazi suočava se s „glađu, siromaštvom i smrću, uz katastrofalne uslove koji se očekuju da se prošire na Deir al-Balah i Khan Younis sljedećeg mjeseca.“Gotovo 300 ljudi, uključujući 112 djece, umrlo je od gladi.
Džoni Mur, koji sebe opisuje kao hršćanskpg cionistu, direktor je Humanitarne fondacije Gaze, koja dobija oko 30 miliona dolara od Trampove administracije. Mur je bio suosnivač Savjetodavnog odbora evanđelista za predsjedničku kampanju Trampa 2006. godine.
On je takođe bio dio koalicije hršćanskih lidera koji su posjećivali Bijelu kuću radi molitvenih sastanaka u Ovalnom kabinetu.
Entoni Agilar je penzionisani potpukovnik koji je 25 godina služio u Specijalnim snagama američke vojske kao Zelena beretka. Bio je raspoređen u Iraku, Avganistanu, Tadžikistanu, Jordanu i na Filipinima.
Dobio je Purpurno srce i Bronzanu zvijezdu. Ubrzo nakon penzionisanja, Agilar je unajmljen kao podizvođač za UG Solutions, koji pruža obezbjeđenje za Humanitarnu fondaciju Gaze.
Dao je otkaz nakon što je svjedočio kako su Palestinci ubijani dok su pokušavali doći do hrane. Javno je progovorio protiv zloupotreba koje je počinila Humanitarna fondacija Gaze i objavio snimke njenog obezbjeđenja kako pucaju na nenaoružane Palestince. Pridružuje mi se da razgovaramo o Humanitarnoj fondaciji Gaze, Entoni Agilar.
Toni, hajde da počnemo s tvojim iskustvom. 25 godina u vojsci, proveo si značajno vrijeme na Bliskom istoku. Smatrao sam fascinantnim da si pristao da se vratiš, ali prođi malo kroz svoju pozadinu u vojsci.
Entoni Agilar: Gospodine, vaš uvod i opis onoga čemu sam svjedočio u Gazi bili su apsolutno precizni. Ne bih to mogao bolje opisati. Hvala vam na tom savršeno opisanom uvodu o tome šta Humanitarna fondacija Gaze radi.
Što se tiče moje karijere, ušao sam u službu u vojsci Sjedinjenih Država kao oficir, direktno sa Vojne akademije u Vest Pointu. Počeo sam karijeru kao pješadijski oficir. U tom svojstvu vodio sam vojnike, pješadijski vod, borbenu jedinicu u Iraku.Tokom tog rasporeda, vidio sam period nakon invazije, uspon pobune i sektaškog nasilja, kao i pojavu Al-Kaide u Iraku. Vidio sam Faludžu, Sadr Siti, Bagdad, Mosul, Tadži, Anbar, mjesta koja su bila teško pogođena borbama na početku rata i koja su nastavila doživljavati borbe.
Na Filipinima, u južnom Mindanu. Za one koji možda ne znaju, bili smo angažovani u pomaganju filipinskim snagama u južnim Filipinima u Mindanu protiv Islamskog oslobodilačkog fronta Moro.
U Avganistanu sam bio raspoređen po cijelom Avganistanu, u Helmandu, na sjeveru u Kandaharu, Kabulu, Uruzganu i Kunduzu, u raznim djelovima Avganistana gdje sam takođe svjedočio mnogo čemu. Zatim ponovo u Iraku u kasnijim godinama tokom i nakon borbe protiv ISIS-a i razaranja tamo. U Siriji, u sjeveroistočnoj Siriji u Raki, Deir ez-Zoru, Al-Baghuz Fawqaniju na granici i u Jordanu i drugim mjestima.
Vidio sam mnogo rata i u tome nema ničega što se može porediti s nivoom razaranja, nesrazmjernošću, potpunim zanemarivanjem Ženevske konvencije i međunarodnog humanitarnog prava, kao i pravila vođenja oružanog sukoba. Ništa što sam svjedočio u svojoj cijeloj karijeri u svim mjestima koja sam ranije naveo nije ni blizu apsolutne eskalacije nasilja i nepotrebne sile koju sam vidio u Gazi.
Želio bih dati kratku anegdotu o tome, jer ste spomenuli kako hrana koju pružamo i kako stanovništvo Gaze gladuje, na kritičnom nivou gladi. Grad Gaza je potpuno izolovan, ništa ne ulazi niti izlazi od kraja primirja, a i prije toga je ulazilo u veoma malim količinama.
Sjeverna Gaza je u stanju gladi, to je apsolutna činjenica. Ako postoji način da se opiše nešto iznad gladi, ne znam koji bi to opis bio, ali bio bi to. Ostatak Gaze je u kritičnom, kritičnom stanju gladi. Ljudi umiru i to je činjenica. Svako ko kaže da to nije slučaj trebao bi biti podvrgnut značajnom ispitivanju zašto bi rekao nešto tako apsurdno. To se dešava.
Kris Hedžis: Samo da prekinem na trenutak. Želim da pitam, nakon što si proveo značajno vrijeme u Faludži i Helmandu, to su bila teška područja, budimo jasni, oba veoma teška u smislu otpora i borbi i puno civilnih žrtava. Šta je to, nakon 25 godina, što te nagnalo da se vratiš, da se vratiš na mjesto poput Gaze, da se vratiš na Bliski istok?
Entoni Agilar: Kada sam se penzionisao, penzionisao sam se iz duge karijere s ozbiljnim povredama. Bio sam ranjen u borbi. Imao sam mnogo slomljenih kostiju i povreda. Imao sam fuziju vrata, fuziju leđa, operaciju ramena, obje noge su mi rekonstruisane.
Nisam imao namjeru ikada više napustiti Sjedinjene Države zbog tog razloga. Nisam namjeravao biti raspoređen ili otići bilo gdje. U maju, kada je podizvođač Humanitarne fondacije Gaze, UG Solutions, koji pruža oružano obezbjeđenje u Gazi, nazvali su me, rekli su da specifično traže nedavno penzionisane ili nedavno izašle vojnike iz specijalnih operacija za popunjavanje ovih pozicija.
Kada su me prvi put pitali, bio sam neodlučan. U punoj transparentnosti, bio sam neodlučan. I čak tada sam imao pitanja u pozadini svoje pameti, znate, hoće li ovo biti… Činilo mi se da je to potpuno neorganizovano, na brzinu sastavljeno, kao neka kaubojska operacija iz Divljeg zapada koja nije baš znala u šta se upušta. To sam znao od početka.
Kada sam unajmljen, moja razmišljanja su bila da u tom trenutku nisam imao pojma da će Humanitarna fondacija Gaze, Safe Reach Solutions i UG Solutions biti potpuno pod kontrolom IDF-a, radeći po nalogu izraelske vlade i izvršavajući svaku njihovu naredbu, te da nisu neznalice ili uvučeni u situaciju u koju nisu znali da ulaze, već su znali u šta se upuštaju i šta rade u smislu uloge koju GHF igra u prisilnom raseljavanju.
I to je upravo ono što jeste: prisilno raseljavanje u koncentracione logore. To je upravo ono što se dešava. To nisam znao. Ono što jesam znao je da pomoć, hrana, humanitarna pomoć ne dolazi u Gazu. Izraelci su blokirali Ujedinjene nacije da uđu i ništa nije ulazilo u značajnim količinama. To sam znao.
Znao sam da će Humanitarna fondacija Gaze u ovom većem projektu imati problema na početku. Već sam mogao reći, na osnovu godina planiranja i iskustva, da postoji toliko faktora koji nisu uzeti u obzir da će biti značajnih problema na početku. I to sam jasno stavio do znanja kada sam unajmljen, a jedan od razloga koji me naveo da želim ići bio je to što sam želio pomoći.
Želio sam biti dio nečega gdje pomažem ljudima kojima je potrebna pomoć, ljudima koji su u očajnoj situaciji, ljudima koji gladuju. Želio sam pomoći. A Humanitarna fondacija Gaze je u to vrijeme, jer je bila imenovana od strane izraelske vlade da to radi, bila jedina organizacija, jedino tijelo koje je to radilo.
Drugo, osjećao sam da mogu značajno doprinijeti planiranju, misiji i pokretanju na način koji bi bio efikasan i održiv. To su bila moja razmišljanja na početku.
Moja početna razmišljanja, moje pretpostavke ako hoćete, pokazale su se pogrešnim u smislu onoga što Humanitarna fondacija Gaze zaista radi. Razlog zašto sam se vratio, zašto sam odlučio da se vratim u nešto za šta sam znao da će biti opasno i visokorizično, i biti daleko od porodice i doma, bio je taj što sam iskreno osjećao da je misija, cilj misije, ne GHF, ne veći izraelski ugovor, već sama misija pružanja humanitarne pomoći i pomoći ljudima koji umiru, gladuju i u očajnoj potrebi.
Želio sam biti dio pomaganja u tome. Osjećao sam da je to poziv. Kada služite 25 godina u vojsci, život u službi, služenje drugima je poziv.
Kris Hedžis: Da pitam malo o logistici. Zanima me, kakvo oružje, mislim, šta si nosio i kako se to može porediti s onim što si nosio kao Zelena beretka? Kakva si oružja dugih cijevi imao? Kakve si resurse imao u smislu vojne opreme kada si stigao u Gazu?
Entoni Agilar: Kada su nam izdali oružje za ulazak u Gazu, bilo mi je jasno da smo daleko preopremeljeni za pružanje humanitarne pomoći. Čak i u poređenju s mojom vojnom karijerom, bili smo preopremeljeni za ono što bi čak i borbena jedinica imala.
Ovo je nijansirano i većina ljudi možda ne razumije ovu činjenicu, ali u vojsci Sjedinjenih Država, kada dobijete svoju pušku, dugo oružje, M4 jurišnu pušku, u smislu pucanja iz tog oružja, imate selektor koji vam daje sigurno, pojedinačni hitac, gdje ispaljujete jedan hitac, ili rafal od tri hica, gdje ako povučete okidač izađu tri hica.
Nema funkcije koja daje potpuno automatski režim na individualno dodijeljenoj pušci, što znači da samo držite okidač i možete isprazniti cijeli šaržer u potpuno automatskom režimu. Vojska Sjedinjenih Država nema tu funkcionalnost na svom oružju; zapravo su prestali stavljati tu funkciju nakon Vijetnama jer je shvaćeno da je to neefikasno.
Kada su nam izdali oružje, dobili smo oružje marke IWI [Israel Weapon Industries]. To je izraelska kompanija, izraelski proizvođač oružja. Dobili smo jurišnu pušku ARAD, potpuno automatsku s kraćom cijevi, tipa za borbu iz blizine.
Dobili smo IWI Jericho borbeni pištolj. Dobili smo IWI MAFTEAH taktičku sačmaricu. Dobili smo IWI Negev potpuno automatski mitraljez kalibra 5.56 — veoma, veoma sličan američkom vojnom automatskom oružju M249 Bravo.
I dobili smo potpuno automatske mitraljeze kalibra 7.62, što je ekvivalentno onome što američka vojska koristi kao svoj glavni mitraljez u borbi, M240 Bravo. Takođe smo dobili suzavac, šok granate, šok granate koje nisu samo ispuštale kuglice i svjetlost i glasnu eksploziju, već su neke ispuštale i suzavac. Kanistere i granate sa suzavcem, sprej s biberom, gumene kuršume za sačmarice i obilnu količinu smrtonosne municije, Green Tip M855 čelično probijajuće kuršume.
Kada smo dobili svu ovu opremu i bili spremni za ulazak u Gazu, bio sam veoma zabrinut zašto smo tako smrtonosno opremljeni ako je naš posao, naša misija, bila da osiguramo, dostavimo i zatim obezbijedimo distribuciju pomoći. Nismo bili borci. Nismo išli da se borimo protiv Hamasa ili da pružimo podršku IDF-u.
Pretpostavljalo se da nećemo biti. Trebalo je da idemo kao nezavisni, unilateralni obezbjeđivači za osiguravanje pomoći, i tačka. I osjećao sam da smo opremljeni da idemo u rat.
Kris Hedžis: Da te pitam kako, jer imate dva podizvođača, radio si za jednog koji pruža obezbjeđenje, s tim podizvođačima, kolika je sila u pitanju i jesu li svi bili Amerikanci?
Entoni Agilar: Dakle, postojao je samo jedan glavni ugovor. Bilo je više podizvođača pod glavnim ugovorom. Glavni ugovor imala je Safe Reach Solutions. Humanitarna fondacija Gaze, to je neka čudna, tajnovita školjka od organizacije. Nema nikakvu agenciju ili tijelo osim Džonija Mura, samoproglašenog evanđelističkog cioniste, to je kako on sebe opisuje, Džona Akrija, zamjenika direktora, i medijskog tima.
Zaista nema tijela u GHF-u. GHF nije u Izraelu ili Gazi. Nema GHF-a u Izraelu ili Gazi. Svi su oni u Sjedinjenim Državama. GHF je zapravo najbolje opisati kao školjku kompaniju koja djeluje na daljinu. Safe Reach Solutions bila je profitna ugovorna organizacija preko koje je sav novac prolazio za plaćanje svega.
Ispod Safe Reach Solutions, imali ste UG Solutions za oružano obezbjeđenje, to sam bio ja, to je ono za šta sam radio. Imali ste kompaniju Arkel za logistiku, vozače kamiona, održavanje, logistiku. I zatim ste imali izraelsku građevinsku kompaniju za izgradnju potrebnu za ugovor.
Što se tiče onih koji su bili naoružani, po ugovoru, jedini koji su mogli biti naoružani bili su podizvođači UG Solutions, ljudi poput mene. Niko drugi nije mogao biti naoružan. Ugovor UG Solutions počeo je s 275 naoružanih podizvođača, naoružanih na način koji sam upravo opisao, svaki od nas.
I dodatnih 48 koje smo dobili tokom puta jer je ugovor za UG Solutions trebao biti dopunjen ugandskom milicijom za obezbjeđenje koja je, 26. maja, kada je Džejk Vud odstupio kao direktor GHF-a, istovremeno odstupila.
Nisu više htjeli biti dio toga. Osjećali su zabrinutost zbog onoga što se zaista dešavalo. Kada ugandska milicija odstupi jer smatra da nešto nije u redu, imate problem. Tada smo morali unajmiti još 48 ljudi na ugovor.
Međutim, 21. avgusta, početni 90-dnevni period izvršenja ugovora završio se i ugovor je obnovljen. Ako ste svjesni, Stejt Department, preko USAID-a, dao je GHF-u 30 miliona dolara. Privatni donatori, za koje ne znamo ko su, zapadnoevropske zemlje koje je Čapin Fej iz GHF-a spomenuo, ali nam neće reći ko su, dali su još 30 miliona, što je podiglo iznos na 60 miliona.
To im je dalo novac da produže ugovor do kraja decembra i unajmili su još podizvođača. Razlog za to je što ste, kao što ste spomenuli na početku, četiri lokacije.
Bila su samo četiri u poređenju s 400 pod UN-om. Jedna od tih lokacija, lokacija na sjeveru, koridor Netzarim blizu grada Gaze, zatvorena je i pretvorena u bazu IDF-a. Sada tamo stoje IDF-ovi snajperisti na mjestu koje je bilo sigurna lokacija za distribuciju broj četiri na sjeveru.
Tako ste imali tri preostale na jugu. Dugi period, lokacija broj jedan bila je zatvorena jer su vršili građevinske radove na proširenju. Tako ste imali samo dvije lokacije koje su radile na dalekom jugu. Sada kada su proširili tu lokaciju i ponovo je otvorili, ono što GHF sada radi je da Palestinci koji dođu na lokaciju, svaki Palestinac koji dođe na ove lokacije na jugu, mora proći kroz koridor Morag.
Koridor Morag je militarizovani koridor koji razdvaja centralnu Gazu od južne Gaze. Smatrajte to granicom, ako hoćete. To je granica unutar granice. Svaki civil koji pređe južno od koridora Morag da bi stigao do lokacija, imajte na umu, da bi stigao do lokacije jedan, dva ili tri, mora proći kroz koridor Morag, mora. Čim Palestinac pređe koridor Morag, ne može se vratiti kući.
Oni se šalju u masovnim grupama, smrtni marš ako hoćete, u jedan od logora — logor Mavasi, logor Rafah, logor Khan Younis, UN-ovi logori koji su postojali prije rata. Međutim, počevši prije nekoliko dana, kada je IDF započeo operaciju Gideonovi ratni vozovi II na sjeveru, da očisti sjevernu Gazu sve do Ereza, granice s Izraelom, GHF je istovremeno započeo fazu 3.
Operacija Gideonovi ratni vozovi u junu 2025. (Jedinica portparola IDF-a / CC BY-SA 3.0)Faza 3 operacije uvijek je bila u planovima da svi Palestinci koji su sada raseljeni na jug ostanu tamo u ovom koncentraconom logoru koji vodi GHF, s oboružanim obezbjeđenjem od GHF-a koje pruža sigurnost oko ovog logora. Tako su unajmili još više. Unajmili su još više oružanog obezbjeđenja sada da čuva cijeli ovaj logor.I ako pogledate definiciju koncentracije i logora i spojite te dvije riječi, to je koncentracioni logor bez sumnje. I to je upravo ono što rade. Broj zaposlenih se od tada povećao, kao i plata. Sada su plaćeni više.
Kris Hedžis: Koliko su plaćeni na dnevnoj bazi? Jer su podizvođači u Iraku, a imam prijatelje koji su bili u vojsci, stalno se žalili na to. Podizvođači u Iraku i Avganistanu bili su plaćeni ogromnim sumama novca da u suštini rade posao koji je američka vojska radila za djelić…
Entoni Agilar: Ogromne, apsurdne, nepodnošljive količine novca. Da sam ostao tamo cijelo vrijeme, ako sam odradio 90 dana i rekli su nam od samog početka da, hej, na kraju 90 dana, vrlo je vjerovatno da ćemo dobiti još novca i da ćemo produžiti za još devet mjeseci.
Dakle, vidite, rade to u tim intervalima. Od 17. maja do 1. avgusta, septembar, oktobar, novembar, decembar, završava 31. decembra. Kalendarska godina, dobiju novi ugovor, bum bum bum. Da sam ostao cijelu godinu, zaradio bih preko milion dolara.
Kris Hedžis: Vau.
Entoni Agilar: To je suludo. Za mene, plaćali su me 1.150 dolara dnevno plus 180 dolara dnevnica. Dakle, 1.320 dolara dnevno. Ta plata je sada povećana na preko 1.500 dolara dnevno, po danu. Dakle, to je apsurdna količina novca.
Kris Hedžis: Vau. Toni, koliki procenat njih su Amerikanci? Jesu li uglavnom američki veterani?
Entoni Agilar: Ogromna većina bili su, pa, rekao bih, svi pod ugovorom od UG Solutions, ne znam za Safe Reach Solutions i vozače kamiona i ostale. Ne znam taj sastav. Ali znam da su pod UG Solutions svi bili Amerikanci, osim jedne osobe za koju znam, za koju vjerujem da je imala dvojno državljanstvo, SAD-Velika Britanija, ili je bila iz Britanije i postala američki državljanin.
Ali on je bio jedini koji nije bio iz Sjedinjenih Država, Amerikanac. Svaki podizvođač koji je bio naoružan…
Kris Hedžis: Jeste li imali prevodioce? Vojne jedinice u Iraku i Avganistanu uvijek su putovale s prevodiocima. Jeste li imali prevodioce dok ste bili tamo?
Entoni Agilar: Bilo je tumača, prevodilaca koji su inicijalno unajmljeni na ugovor pod UG Solutions. Ali bilo ih je samo, recimo, imaćemo četiri lokacije, pa su unajmili četiri prevodioca, ili četiri tumača. To je jedan tumač po lokaciji da pokuša komunicirati s 10 do 12.000 ljudi. Međutim, u prvim nekoliko dana, ti tumači su dali otkaz.
Mislim, oni govore arapski. Arapi su. Uglavnom su Arapi. Tumači koje smo unajmili bili su osobe arapskog porijekla koje su bile muslimani. I kada su vidjeli šta se dešava, više nisu htjeli biti dio toga. Dakle, zaista nismo imali kapacitete za tumačenje, lingvističke sposobnosti na lokaciji, što je, po mom mišljenju, uveliko uticalo na metod pucanja za komunikaciju.
Kris Hedžis: Da pitam, prije nego što uđemo u ono što si vidio, objasni ljudima koji ne razumiju kako je to izgledalo. Puno puta se hrana dijelila samo sat vremena, u dva sata ujutro. Bilo je ruta koje je Izrael odredio kojima su ljudi morali stići do tih lokacija.
Dakle, imate hiljade ljudi koji hodaju kroz noć. Mislim da puše u pištaljku ili nešto slično kada možete doći po hranu, možeš objasniti.
Ljudi su nosili noževe ili da se zaštite ili da ukradu hranu. Bio je to apsolutni haos. Mislim da su ih usmjeravali kroz kapije. Ali objasni logistiku, kako je to izgledalo i kako je funkcionisalo.
Entoni Agilar: Upotrijebiću lokaciju broj jedan kao primjer da vas provedem kroz anegdotu o danu distribucije. Dakle, u unaprijed objavljenom vremenu, postojala je organizacija pod nazivom COGAT, [Koordinacija vladinih aktivnosti na teritorijama].To je u izraelskoj vladi, pripada Ministarstvu odbrane i koordinira između Ministarstva odbrane, vlade i Gaze u smislu onoga što se dešava u Gazi.
Oni bi poslali poruku stanovništvu i ne znam kako, postavio sam to pitanje, jer mnogi ljudi u Gazi nemaju internet aplikacije, Wi-Fi.
Kada sam pitao za poruke, uvijek su mi govorili, oh, to ide preko Facebooka. A ja sam rekao, stvarno? Mislim da to nije efikasan način u ovoj situaciji.
Ali to je ono što su nam rekli, da su poruke slane svima preko Facebooka ili nekog drugog sredstva. Samo sam htio da vam ovo pokažem ako možete vidjeti. [Pokazuje mapu] Evo tri lokacije. Ovo je cijela Gaza.
Evo gdje su lokacije, sve na jugu. Ova ružičasta linija, ovo je koridor Morag. To je ono o čemu sam vam govorio, koji razdvaja južnu od centralne Gaze. Ovo je koridor Netzarim. Ovdje je, koridor Netzarim sjever, tu se sada dešava operacija Gideonovi ratni vozovi dio B ili 2. Dakle, svi odavde se guraju ovdje dolje.
Dakle, u vrijeme distribucije prije 22. avgusta, ako živim ovdje u Khan Younisu ili Rafahu ili Mavasiju, dobijem poruku da će lokacija broj jedan vršiti distribuciju u 2 sata ujutro. Ne mogu voziti. Moram hodati i da bih stigao do ovih lokacija, ako živim ovdje, na primjer, ako živim u Deir al-Balahu, u ovom susjedstvu u Deir al-Balahu, ne mogu samo hodati do lokacije.
Moram ići na zapad prema obali. Moram ići obalskim putem, militarizovanim obalskim putem, dolje do koridora Morag i zatim hodati niz koridor Morag do puta koji vodi do lokacije koja će biti otvorena tog dana. Recimo, u ovom slučaju, lokacija broj jedan.
Zatim me zadržavaju, čekam ovdje. Zadržava me izraelska vojska, ono što zovu sigurnosna linija, dok distribucija na lokaciji ne bude spremna za distribuciju. I kada kažem spremna za distribuciju, ne mislim organizovano na način da svakome daju kutiju i obezbijede ono što im treba. Samo u veliku gomilu. Samo u slobodnom stilu.
Kada smo istovarali kamione, onda bismo pozvali IDF i rekli da su kamioni istovareni. Ili bi nas ponekad IDF zvao i rekao, prestanite istovarati. Distribuiraćemo ono što imamo da bismo izvukli kamione odatle. Ići ćemo s onim što imamo, bilo da je to pola kamiona, dva ili tri.
Jednog dana distribucije na lokaciji broj tri, izvinite, lokacija broj dva, 16. jula, desilo se da je bilo reklamirano da će biti 12 kamiona, što bi nahranilo ogroman broj hiljada ljudi.
IDF je, kao, na trećem istovaru kamiona, trećem istovarenom kamionu, rekao, stanite, nešto se dešava, izvucite sve, pustićemo liniju sada. I jesu, pa imate 10.000 ljudi koji očekuju da će imati 10.000 jednakih ekvivalentnih obrocima, i onda bi rekli, ne, ne ideš kući.
Pitali bi, odakle si? Iz Khan Younisa? Dobro, ideš u logor Khan Younis. I to je to. I nikad se ne vratiš kući.
Dakle, ako preživiš sve ono što sam upravo spomenuo, tvoja nagrada na kraju je da se ne vratiš kući. To je situacija u koju su stavljeni i spomenuli ste, GHF ponekad naglašava ovo i želim da ovo razjasnim, stvar s noževima.
Palestinci nisu dolazili s mačetama ili velikim taktičkim noževima. Govorim o malim kuhinjskim noževima, možda ponekad utility nož. Ne da bi ubili ili prijetili nekome, već zato što su svaki od tih naslaga kutija, koji su slagani, umotani, ne znam jeste li ikada vidjeli onu foliju kojom umotavaju čamce za zimu.
To je veoma debela, debela plastika kojom su naslagane kutije umotane da se ne naginju ili padnu tokom dostave. Tu plastičnu foliju na tim kutijama, ne možete pocijepati. Ne možete je rastrgati. Pokušao sam.
U stvari, jednog dana sam gledao jednu od tih naslaga i razmišljao, kako oni ovo otvaraju? I otišao sam i bio sam kao, Bože, ne mogu, morao sam izvaditi svoj nož. Morao sam izvaditi nož da prerežem kako bih je otvorio.
Tako su oni naučili, hej, ako ideš na lokaciju i uzimaš hranu, ponesi nož jer inače ne možeš proći kroz plastiku. Dakle, nisu donosili noževe kao prijetnju ili da nam prijete.
Donosili su ih da otvore plastiku i bio je jedan slučaj na lokaciji broj jedan, gomila ljudi tamo, ovaj mladić je imao nož, bio je to kao nož za guljenje iz vašeg kompleta noževa, veoma mali.
I stajao je tamo pored mene i pokušavali smo pomjeriti ovu paletu da bismo je dosegli. Bila je zgnječena, bile su palete na njoj. Tako smo pokušavali da je izvučemo da ljudi mogu doći do nje.
I on izvadi taj mali nož i pokaže mi ga. Nije mi prijetio, pokazao mi je i znao sam šta treba da uradi. Pa sam rekao, u redu. Prerezao je tu plastičnu liniju, rastrgali smo je. Dao mi je nož i rekao, šukran [hvala na arapskom] i vratio ga u kutiju.
Nikada na lokacijama, i opet, nisam radio samo na lokaciji jedan, radio sam na svima, nikada nisam doživio nikakve prijetnje ili neprijateljstvo. Tako da je to, nekako, dan u životu na lokaciji, ako hoćete, gospodine.
Kris Hedžis: Da se vratim. Rekao si da prije nego što im je dozvoljeno da uđu u te vrste lijevaka da stignu tamo, rekli ste da su pucali, čak i tenkovske granate. Da li je to samo Izrael pucal nasumično na gomilu? Da li je Izrael pucal ispred gomile? O čemu se radilo?
Entoni Agilar: Neselktivno ponekad. Većina onoga što sam vidio u ovom neselktivnom pucanju bila je pucnjava, kao, nalazite se u gomili hiljada dubokoj i prva linija te gomile hiljada duboke ima nekoliko stotina ljudi. Pucali bi na prvu liniju, na noge te prve linije gomile. [Zvuk pucanja] I samo nastavljali da pucaju da ih drže nazad. Takođe bi pucali iznad njihovih glava da ih drže dolje.
Pucali bi u nasipe sa strane ili zemljane puteve sa strane da ih spriječe da se šire ili raziđu. Htjeli su ih u ovom čvrsto kontrolisanom, malom koridoru i dok su čekali, htjeli su da svi budu na zemlji. Tako su ih držali licem dolje na zemlji u tim velikim gomilama čekajući dok se ne pusti. Kada bi tenkovi otišli, svi ti ljudi bi ustajali i počinjali trčati kao na startu trke na sto metara.
Ali često bi koristili koaksijalnu mitraljesku vatru iz svojih tenkova, mitraljesku vatru koju su izraelski vojnici imali sami sa svojim mitraljezima. Ponekad, glavne tenkovske granate iz tenka Merkava.
I znate kada glavna granata iz tenka puca: prvo, veoma je glasno. Drugo, kada ta tenkovska granata leti kroz vazduh, prvo, svijetli jer puca s tako visokim intenzitetom toplote da možete vidjeti sjaj granate. I emituje ovaj veoma jedinstven toplotni potpis iza sebe gdje se samo kreće tako brzo.
I to možete vidjeti. Možete to vidjeti golim okom. Dakle, kad god bi ispalili tenkovsku granatu, nije bilo sumnje, nikakve sumnje šta puca. Minobacačke granate. Proveo sam rane dane svoje vojne karijere kao pješadijski oficir kao vođa minobacačkog voda. Bio sam zadužen za minobacače. Znam kako zvuči minobacač. Znam kako zvuči kada puca i znam kako zvuči kada padne. I takođe možete to vidjeti, minobacačku granatu.
Dakle, minobacačke granate, tenkovske granate, mitraljeska vatra da drže sve Palestince na odstojanju. IDF nam je od početka veoma jasno stavio do znanja jer sam postavio to pitanje liderstvu, zašto toliko pucanja? Niko ne uzvraća, nema neprijatelja, na šta pucate? „Pucamo da komuniciramo s gomilom. Pucamo da držimo životinje nazad.“ Tako su to opisali. „Pucamo da držimo životinje nazad.“
Kris Hedžis: Da pričamo o onome što si vidio. Objavio si veoma jeziv video snimak podizvođača koji se, mislim, hvalio time što je, mislim, upucao mladog dječaka ili tako nešto. Samo malo o tome šta si svjedočio.
Entoni Agilar: Dakle, mladi dječak Amir, njega je upucao i ubio IDF. Na drugom događaju na lokaciji broj četiri, 29. maja, svjedočio sam kako su podizvođači UG Solutions pucali na starijeg gospodina koji je napuštao lokaciju i bio je pogođen. I u drugom slučaju vidio sam ženu koja je ubijena. Mladi dječak Amir na lokaciji broj tri, 28. maja, ubijen je od strane IDF-a.Međutim, ubijen je od strane IDF-a dok je dolazio na jednu od naših lokacija. Jurio je s lokacije u panici jer je bio pogođen šok granatama i suzavcem. Dakle, postoji saučesništvo, ali taj incident je bio IDF.
Postoji više snimaka koji su objavljeni i želim, znate, ironično je, želim razjasniti da nisam objavio nijedan od tih snimaka ili slika nikome. UG Solutions me je pismeno zadužio, ti ćeš raditi slike i video snimke.
Prvog dana distribucije vratio sam se i pokazao šefu operacija UG Solutions, koji je bio u posjeti, pokazao sam mu sliku veoma sretnih Palestinaca i rekao je, to je odlična slika, pošalji mi to, želim to uhvatiti za našu web stranicu i ovo i ono. I rekao je, svaki dan ćeš praviti slike i video snimke, treba nam ovo, moramo to uhvatiti i ja sam rekao, u redu, shvatio sam, šefe.
Tako sam bio zadužen da pravim slike i video snimke na lokacijama svaki dan. Bio sam zadužen da, kada se vratim u operativnu bazu na kraju dana, uploadujem sve svoje fotografije i video snimke na Google dijeljeni disk koji je posjedovao UGS i dalje su mi naložili da, nakon što ih uploadujem, obrišem ih s telefona. Da su te slike i video snimci vlasništvo UG Solutions.
U redu, tako sam to radio. UG Solutions je, oko 10. juna, dao pristup tom Google disku izraelskom novinaru. Kada su dali pristup tom novinaru, nisu mu dali samo pristup onome što im je trebalo, dali su mu pristup cijelom Google disku s pravima uređivanja. Tako je taj novinar uzeo sve iz tog Google diska, dobro, loše i ružno, i distribuirao to.
Prvi put me kontaktirala medijska kuća, nisam ja njih kontaktirao. Kontaktirali su me i rekli, hej, imamo ovaj video i ti si u njemu. Jesi li to ti? I ja sam rekao, pa, to sam ja. Tako je to počelo. Ali snimci od 28. maja, vidite snimak snimljen na lokaciji mladog dječaka po imenu Amir. Želite li da podijelim priču o Amiru?
Kris Hedžis: Da, da, molim te.
Entoni Agilar: Dakle, ovaj mladi dječak po imenu Amir. Od tada je izašlo da njegova porodica još uvijek traži njega i traži njegovo tijelo. Nije pronađen, ne znaju gdje je. Kada je stajao tamo, ovo je lokacija broj tri, 28. maja.
Vidite, tu je dječak, ovo je Amir. Vidite šta drži u rukama? Nema kutiju hrane. To su ostaci koje je pokupio s poda. [Pokazuje sliku]Vidite ovdje pozadi, ovo su sve male grupe ljudi koji su ostali na kraju, uglavnom žene i djeca. Vidite da ima puno djece ovdje, zar ne? To je dijete, to je dijete, to je dijete. Ovdje, to je dijete. Puno djece na kraju distribucije. Ovaj mladi dječak je prvi prišao nama i razgovarao je s nama, a Amir, koji je tamo pozadi, prilazi i dok je prilazio, pruža ruku.
Prišao je nama i pružio ruku. Podizvođač koji je stajao pored mene bio je pristupačan i, znate, prilično solidan momak, prilično dobar, pristupačna osoba, rekao bih. Neki od podizvođača nisu bili pristupačni. Nosili su balaklave s licem lobanje ili slično. Nisu bili pristupačni.
Ovaj gospodin je bio pristupačan. Dakle, prilazi Amir i pruža ruku, a ovaj podizvođač pruža svoju ruku. Kada je Amir prišao nama, mislili smo da možda traži još hrane ili možda želi pomoć da pronađe svoju porodicu. Bio je sam. Bio je potpuno sam. Posmatrao sam ga u gomili i dok je hodao prema nama, bio je sam.
Bez cipela, bio je sam. Moglo se vidjeti da je izgladnio i gladan i imao je samo te ostatke hrane koje je pokupio s poda. Ali kada je prišao nama, nije tražio više hrane, nije nam rekao, prišao je nama i rekao da je veoma gladan. Rekao je to. Ali poljubio je ruku podizvođača. Poljubio ju je i zatim je stavio na svoju glavu i rekao, šukran.
I onda nam je govorio, bio je kao, veoma sam gladan, veoma sam gladan. Hvala vam za ovu hranu, bio sam veoma gladan. I imajte na umu, ne dajemo im obroke, dajemo im sirove sastojke za kuhanje i ne dajemo im vodu. Kako je ovaj mladi dječak sam trebao otići nazad i skuhati sebi, napraviti vatru i prokuhati vodu i skuhati bilo šta od ovih stvari, to mi je neshvatljivo. Ali bio je zahvalan. Htio je reći hvala. Htio je izraziti svoju zahvalnost.
Zatim se okrenuo prema meni i, znate, dok smo razgovarali, pružio sam desnu ruku da ga potapšem po ramenu i kažem mu da nam je stalo do njega i da mislimo da će biti u redu i poljubio mi je ruku.
I stojimo tamo razgovarajući s njim i ovaj dječak ovdje, Amir nije govorio engleski, samo veoma slomljeno, znao je nekoliko riječi, znao je „hvala“, znao je „zdravo“, ali nije baš govorio puno engleski, a ja ne govorim arapski.
Dakle, ovaj mladi dječak ovdje je govorio pristojnu količinu engleskog i ovaj momak mi kaže „Tvoje ime, tvoje ime?“ i ja sam rekao, „Oh, ja sam Toni“ i ovaj mali dječak ovdje, dijete u crnoj majici kaže, „Pa, on je Amir, zove se Amir.“
Zato ga zovem Amir, to je jedino ime koje sam znao. I roditelji su rekli da je to bio njegov nadimak. Dakle, ovaj dječak ga je sigurno poznavao, ali ne znam. Kada je zatim otišao nazad prema gomili, IDF nas je pozvao preko radija i rekao, izbacite sve s lokacije.
Izbacite sve s lokacije. Dolazimo s tenkom. Imamo operaciju u toku. Izbacite sve s lokacije.
Pa smo im govorili, vrijeme je za odlazak kući. Vrijeme je za odlazak kući. I onda podizvođači UG Solutions započinju s biber sprejom, šok granatama i ova gomila je u panici. I idu prema izlazu.
I dok se usmjeravaju prema izlazu, svaka lokacija je dizajnirana malo drugačije. Svaka lokacija ima nijanse zbog toga gdje su jer IDF… Sve četiri lokacije, sada samo tri, smještene su uz borbenu jedinicu IDF-a.
Dakle, ako postoji lokacija, tu je borbena jedinica IDF-a odmah pored nje. Dakle, lokacija broj tri, koja je bila u području [nerazumljivo], južni Khan Younis, postojalo je susjedstvo zvano [nerazumljivo] koje je bilo tamo, sada je nestalo. Ali to je ono što je IDF zvao lokacija broj tri.
Dakle, kao što možete vidjeti ovdje, ovdje su oni na lokaciji. Ovo područje je gdje smo vršili distribuciju. Otprilike ovdje je gdje sam imao taj razgovor s Amirom, vidite na snimku. Zatim su ih gurnuli da izađu i izađu s lokacije ovdje. Ovo je izlaz. Vidite kako sam vam rekao na početku kako se ulaz i izlaz spajaju na jednom mjestu? I ovo ovdje, gdje bi bila moja olovka, je koridor Morag koji ih vodi nazad prema obali.
Dakle, vidite na ovoj lokaciji ovog dana, još uvijek su pokušavali ljudi da uđu i zatvorili smo kapije. Dakle, imali ste cijelo ovo područje prepuno hiljadama ljudi. Istovremeno, gurnuli smo ljude van i zatvorili kapije.
Sada imate ljude koji stoje ovdje misleći da ulaze i imate ljude koji izlaze pokušavajući izaći. I ovdje, imate ovu ogromnu gužvu ljudskih bića.
Ovdje na lokaciji gdje su izlazili, vidite ovaj nasip ovdje? Ovo je nasip. Ovo je nasip visok oko 20 stopa. Ovdje, ovo je izraelska baza. Vidite koliko je blizu? Ovo ovdje je izraelska artiljerijska jedinica.
Ovdje, na kraju ove pozicije, ovo je put kojim bismo dolazili na lokaciju. Ovaj put ovdje, vozili bismo s juga i ovo je put kojim bismo dolazili na lokaciju. Ovdje, na ovom uglu, bio je izraelski tenk. Stajao je tamo svaki dan. Svaki dan. Dakle, kada, izvinite, bio je tenk koji je stajao ovdje. Imate tenkovsku jedinicu.
I onda imate još jedan tenk koji je bio pozicioniran ovdje. Ako možete vidjeti, tu, to je tenkovska pozicija, izgrađena je da bude tenkovska pozicija i tenk bi stajao ovdje. Dakle, dok ljudi odlaze, ovaj momak u ovom tenku ne može vidjeti ništa iza ove tačke zbog ovog nasipa. Ne može vidjeti ovdje. On, u ovom tenku, puca na ovu gomilu ljudi da ih natjera da nastave kretati se.
I ako je neko vidio intervju koji sam dao za BBC s Džeremijem Bouenom, on ga otvara s, „ovo možda izgleda kao borbeni prizor, ali nije, to je lokacija za distribuciju,“ i vidite kuršume kako lete, vidite stotine ljudi na zemlji. Taj video je snimljen odavde. To je ovo mjesto ovdje.
Dakle, dok posljednja grupa ljudi odlazi, Amir i drugi, izlaze iz kapije, ovaj momak koji puca ne može ih vidjeti. Ne može ih vidjeti. Dakle, dok trče i stignu na ovu stranu, niz put, trče pravo u ovu kišu hitaca.
Ako ovaj momak u ovom tenku ovdje puc i ne može vidjeti ovdje, kada ovi ljudi istrče, potrčali su pravo u ovu kišu hitaca.
I pali su na zemlju. Neki su pogođeni i mogli ste ih vidjeti kako puzaju. Mogli ste vidjeti krv. Neki su skočili u nasip. Bio je nasip tamo.
I Amir je pao otprilike ovdje i ne možete baš razaznati u velikim detaljima zbog ove slike, ali uz obje strane ovih puteva koji su bili udubljenja u zemlji, postoje ovi mali jarci. Izdubili bi ih, izbacili zemlju. Dakle, imaju ove male jarke.
U tom trenutku kada je pucnjava izbila, nisam znao šta se dešava. Bio sam ovdje na lokaciji. Pa sam otišao do ovog nasipa, ovo je nasip visok 20 stopa.
Popeo sam se na vrh nasipa. Nisam mogao dalje preko nasipa jer je cijeli perimetar omotan bodljikavom žicom. Dakle, nisam mogao proći dalje. Ali stajao sam ovdje. Stajao sam na vrhu ovog nasipa gledajući. Mogao sam vidjeti sve ovo. Mogao sam vidjeti sve.
Nisam mogao vidjeti na drugu stranu ovog nasipa, ali mogao sam vidjeti sve ovo s mjesta gdje sam stajao. I gdje su ljudi upucani bilo je ovdje. I Amir je pao otprilike ovdje. I nikada se nije podigao. Pucnjava se desila. Bilo je mrtvih tijela. Ljudi su ostavljeni mrtvi. On se nikada nije podigao. Dakle, za sve namjere i svrhe, i kada sam vidio da se pucnjava dešava…
Kada neko bude upucan i skoči na zemlju ili pokuša izaći iz linije vatre, izgleda mnogo drugačije nego kada neko bude pogođen. I znam, prvo, znam kako tijelo reaguje kada bude pogođeno jer sam ja bio pogođen. Nije kao u filmovima gdje momak bude pogođen i on je kao, mislim, budeš pogođen i padneš.
Ovaj momak, ovo malo dijete bilo je pogođeno i palo je na zemlju. Nije bilo kretanja. Pao je na zemlju, stvari koje je imao u ruci prosule su se po tlu i ležao je u ovom jarku i nije se pomjerao.
IDF ga je ubio. Ali Humanitarna fondacija Gaze i podizvođači UG Solutions, oni su odigrali svoju ulogu. I priča o Amiru, ovo nije samo priča o Amiru. To je jedan incident od hiljada.
[Pokazuje slike Palestinaca] Tu je njena priča. Tu je njegova priča. Tu je njegova priča. Tu je njegova priča. Znate, tu je njena priča. Tu je njegova priča. Ono što se desilo Amiru desilo se hiljadama Palestinaca. Žene, djeca, muškarci, stariji, mladi. Hiljade su ubijene oko ovih lokacija zbog te upravo opisane metodologije.
Kris Hedžis: I to nisu samo Izraelci. Sigurnosne snage za GHF takođe su pucale na Palestince.
Entoni Agilar: Da, gospodine, to nas dovodi do 29. maja, lokacija broj četiri, video snimak „Juhu! Mislim da si pogodio jednog!“ Bio je taj incident. Mogu to objasniti ako želite.
Kris Hedžis: Da, u redu. Naravno, završimo s tim i onda imam samo jedno posljednje pitanje nakon toga.
Entoni Agilar: Dobro. Dakle, lokacija broj četiri, kada je bila otvorena, više nije otvorena. Lokacija broj četiri bila je ovdje gore. Dakle, evo tri lokacije koje su trenutno otvorene. Lokacija broj četiri bila je ovdje gore. Na lokaciji broj četiri, bila je smještena tenkovska jedinica IDF-a.
Tog istog dana kada su svi Palestinci napustili lokaciju i zatvorili smo kapije, evo ulaza, evo izlaza. Dakle, zatvorili smo kapiju. I vidite video koji počinje. U tom videu, stojim ovdje. Vidite kada video počne, tu je nasip. To je ovaj nasip. I stojim ovdje gledajući prema izlazu.Pojedinac koji je pucao bio je na ovom nasipu ovdje. Bio je na vrhu nasipa, ne dolje na nasipu, ne ovdje. Bio je na vrhu nasipa i pucao je ovdje prema gomili koja je odlazila, gomila je napuštala lokaciju. Ovaj momak ovdje gore pucao je ovdje. Možete to jasno čuti. I on kaže, da, ili juhu.
Momak koji odgovara u videu i kaže, „Mislim da si pogodio jednog“ u tom videu, taj momak koji kaže, mislim da si pogodio jednog, stoji ovdje na izlazu. Ja stojim ovdje. Gledam isto što i on gleda.
Čovjek je pao na zemlju. Ovaj podizvođač zatim kaže, „Mislim da si pogodio jednog.“ Ovaj podizvođač koji je stajao ovdje i pucao odgovara s, „Dođavola, da, momče.“
I ubili su čovjeka. Ne IDF, ne Hamas, podizvođač UG Solutions, američki podizvođač u Gazi na turističkoj vizi, ubio je nenaoružanog civila koji nije predstavljao prijetnju. Odlazio je s lokacije. Vraćao se kući. Leđa su mu bila okrenuta nama. Odlazio je.
To je dehumanizacija u onome što se dešava. I od ove dvije male anegdote koje sam podijelio, pomnožite to sa hiljadama. I to je ono što se dešava svaki dan u Gazi.
Kris Hedžis: Da te pitam, Toni, samo za kraj. Postoji članak koji sam pročitao u Middle East Eye i samo bih volio da ga prokomentarišeš.
„Američki podizvođači u centru za pomoć u Gazi ispitali su izvor novinara Middle East Eye-a, Mohameda Salame, tražeći informacije o njegovom identitetu i mjestu boravka prije nego što je ubijen, [MEE može otkriti.]
Salama je ubijen zajedno s reporterom MEE-a Ahmedom Abu Azizom i trojicom drugih novinara [u ponedjeljak ujutro] dok su odgovarali na napad na bolnicu Nasser u [južnom Gazi] Khan Younisu. Dva napada ubila su 20 Palestinaca [ukupno, uključujući medicinare i prve pomoćnike.]
Nekoliko dana prije, izvor za jedno od Salaminih velikih istraživanja za MEE rekao mu je da su ga privremeno zadržali u centru za distribuciju pomoći američki sigurnosni podizvođači koji su čuvali lokaciju.
Tamo je, kako je izvor rekao, bio ispitivan o identitetu novinara iza priče.
“I u suštini članak nastavlja tvrditi da je nakon tog ispitivanja ta informacija proslijeđena Izraelu o identitetu novinara. Samo ako bi mogao prokomentarisati tu priču.
Entoni Agilar: Ta priča me šokirala iz više razloga. Prvo, šokiralo me što se to uopšte desilo. Kontinuirani obrazac IDF-a ubijanja novinara je nešto čega bi svijet trebao biti uplašen. Najopasnije oružje za IDF je kamera.
Dakle, tu je taj aspekt. Ali onda opet, Middle East Eye su oni koji su inicijalno objavili nastavak priče o Amiru pokušavajući identificirati njegovu porodicu. Taj novinar koji je identificiran u tom članku bio je novinar s kojim sam komunicirao, koji je identifikovao majku, Amirovu majku, koja traži njegovo tijelo od 28. maja.
Niko ga nije vidio od 28. maja. Dakle, to me pogodilo i na ličnom nivou jer je taj novinar, jedna od priča na kojima je radio bila pronalaženje Amirove porodice, pokušaj da se pronađe, donese zatvaranje. Dakle, to mi je bilo veoma blisko. Komunicirao sam s tim novinarom.
Takođe znam kao činjenicu da ono što oni zovu privremeno zadržavanje ili privremeno držanje. To je nekako kao s policijom, znate, jesam li uhapšen? Ne, zadržan si. Kao, u redu, stavljaš mi lisice, dakle hapsiš me.
U toj vrsti situacije, oni su zadržani i držani na ispitivanju na lokacijama. Na svakoj lokaciji, postoji šest kamera na svakoj lokaciji. Dakle, ako je ovo lokacija, tu je kamera jedan, dva, tri, četiri, pet, šest. Postoji šest kamera na svakoj lokaciji. Jedna od tih kamera je u potpunosti posvećena analitici, biometrijskim podacima, prepoznavanju lica. Te kamere sve šalju na ekran u glavnom kontrolnom centru u Kerem Šalomu, gdje je zajednički taktički operativni centar, imate SRS [Safe Reach Solutions], UG [Solutions] i IDF.
IDF ima stalnu prisutnost 24-7 u operativnom centru GHF-a. Oni su tamo. Imaju analitičara obavještajnih podataka, imaju ciljača, momka koji baca bombe iz drona, imaju višeg oficira za vezu i imaju ovu malu ćeliju koja radi ruku pod ruku s SRS i UG Solutions. Znam ovo jer sam bio jedan od tih podizvođača UG Solutions u tom operativnom centru koji je svakodnevno radio s tim momcima.
Dakle, tačno znam šta rade i oni su tamo 24-7. U ovom operativnom centru imate SRS-ove zaposlene bivše vojne obavještajne analitičare. Ne sakupljače podataka, ne sakupljače informacija, obavještajne analitičare koji sjede tamo i njihov cijeli posao tokom cijele te smjene koju imaju, te 12-satne smjene, je da gledaju kamere na lokaciji, specifično analitičku kameru i grade ovu bazu podataka o prepoznavanju lica.
Kome ide ta baza podataka? Ide IDF-u. Oni je kontrolišu. Kako su dani prolazili s više i više prikupljanja podataka, gradeći ovu bazu podataka o prepoznavanju lica, IDF bi nam redovno govorio, neka vaši bezbjednjaci zadrže tog čovjeka, zadrže tog čovjeka tamo.
Jer kada gledate ovu gomilu ljudi na analitičkoj kameri, tu su sve ove male kutijice. Ne znam jeste li ikada vidjeli prepoznavanje lica, ali tu su sve ove kutijice koje gledaju lica.
Ono što je taj obavještajni analitičar radio u danima prije i još uvijek radi je gradnja baze podataka o POI-ima, ili osobama od interesa. Dakle, ako bi jedna od tih osoba od interesa kasnije ponovo bila na lokaciji, njihova kutijica na njihovom malom ekranu bila bi crvena. Tako biste znali, kao, osoba od interesa broj 4I8923 je ovdje. I pogledali biste ga.
I uvijek mi je bilo čudno jer nije bilo kvalifikacije, karakterizacije, ili razloga zašto je neko bio osoba od interesa osim ako je bio vojnog uzrasta, ako je bio muškarac i ako „izgleda kao da bi mogao postati Hamas.“
Stvarno? Kao, to je tako amaterski, ali u svakom slučaju, novinari, ljudi koji su bili novinari, često su bili među prvim koji su stavljeni na listu osoba od interesa.
Dakle, nazad na ovo ispitivanje koje se desilo na licu mjesta. To se desilo na lokaciji broj tri. Znam da se desilo na lokaciji broj tri jer nekoliko dana prije toga, taj novinar i ja, preko jedne nevladine organizacije, trebalo je da imamo sastanak kako bih mogao razgovarati s majkom.
Razgovarao sam s majkom jednom prije, ali trebalo je da razgovaramo ponovo jer je htjela vidjeti neke slike i video snimke koje sam imao od Amira jer ih još nije vidjela.
Taj sastanak koji sam trebao imati bio je odgođen ili sada se ne dešava jer niko nije mogao pronaći njega. Niko nije mogao pronaći novinara. Dakle, gdje se to desilo, gdje je to ispitivanje, to ispitivanje se desilo na lokaciji broj tri, južno u Khan Younisu, lokacija broj tri, [nerazumljivo] lokacija o kojoj sam vam upravo pričao gdje je Amir ubijen.
Lokacija broj tri, južno od bolnice Nasser, isto područje. Dakle, kada pogledate kako IDF sistematski cilja novinare, cilja bilo koga za koga smatraju da izgleda kao Hamas, rade to na osnovu prikupljanja podataka, obavještajnog prikupljanja koje GHF pruža njima.
Zašto, kao humanitarni napor za pomoć, morate potrošiti hiljade dolara na zapošljavanje obavještajnih analitičara i biometrijskih kamera za prikupljanje podataka na lokaciji? Zašto bi vam to trebalo ako pružate humanitarnu pomoć? Ne treba vam, osim ako radite nešto drugo.
Kris Hedžis: Odlično, hvala ti Toni. I želim zahvaliti Diegu [Ramosu], Tomasu [Hedžesu], Sofiji [Menemenlis] i Maksu [Džounsu], koji su producirali emisiju. Možete me pronaći na ChrisHedges.Substack.com.
Kris Hedžis je dobitnik Pulicerove nagrade, novinar koji je bio strani dopisnik 15 godina za The New York Times, gdje je bio šef biroa za Bliski istok i biroa za Balkan. Prethodno je radio u inostranstvu za The Dallas Morning News, The Christian Science Monitor i NPR. On je voditelj emisije Izvještaj Krisa Hedžisa.
Prevod: AI Grok/PCNEN
0 Comments