Piše: Jack Rasmus

Prošle sedmice Putin i Tramp su se dogovorili da se sastanu na lokaciji u Aljasci. Indikacije su da će sastanak biti održan već 15. avgusta 2025. ili ubrzo nakon toga. Drugim riječima, za nekoliko dana, ili najviše za sedmicu.

Ako je vjerovati američkim medijima, sastanak je posvećen pregovorima Trampa i Putina o okončanju rata u Ukrajini. Ali, da li ovaj sastanak zaista označava početak ozbiljnih pregovora i kraj rata u Ukrajini? Ne nužno. Postoje i druga moguća tumačenja sastanka na Aljasci:Sastanak s Putinom može pružiti pokriće Trampu da konačno započne stvarni povlačenje SAD-a iz sukoba. Na kraju krajeva, tokom posljednjih devet mjeseci SAD su nastavile slati oružje, novac i pružati opsežnu vojnu pomoć Ukrajini. Dok je pozivao Ukrajinu i Rusiju da prestanu s borbama, SAD su direktno i duboko učestvovale u sukobu, pružajući generalno taktičko planiranje od strane visokih američkih oficira, obavještajne podatke, nadzor, izviđanje, komunikacije, ciljanje projektila, upravljanje tehničkom opremom poput sistema Patriot, obuku i slično. Možda Tramp želi da se povuče iz ovih aktivnosti, ali za to mu je potrebno nekakvo opravdanje u vidu dogovora s Putinom.

Drugo tumačenje je da je sastanak zapravo usmjeren na ponovno pokretanje razgovora o budućim ekonomskim odnosima SAD-a i Rusije. Ovi razgovori su počeli nekoliko mjeseci prije aprila 2025., pokazali određeni napredak, ali su zatim tiho obustavljeni. Tramp bi nesumnjivo želio sklopiti neke dogovore o ruskim robama, posebno rijetkim mineralima koje Kina nedavno nije htjela izvoziti u SAD. Možda produbljivanje ekonomskih odnosa između SAD-a i Rusije šalje poruku Kini da SAD pojačavaju napore da razdvoje Rusiju od nje.

Još jedno tumačenje je da je svrha sastanka da Putin pristane na opšti prekid vatre uz ustupanje dijela teritorije, odnosno jedne ili dvije ukrajinske provincije na istoku gdje se uglavnom vode borbe. Rusija je već zauzela cijelu Lugansku oblast. Možda će Tramp ponuditi Rusiji ono što već ima u Lugansku, ili, vjerovatnije, drugu provinciju Donjeck, gdje Rusija svakodnevno napreduje, ali je zauzela samo oko 60% teritorije. Ponudom dvije provincije u zamjenu za opšti prekid vatre prije početka pregovora o drugim pitanjima, Tramp revidira svoj prvobitni „Kelloggov plan“ koji je pozivao na prekid vatre svuda bez ikakvih ustupaka – što je Rusija konstantno odbacivala otkad je Tramp preuzeo dužnost.

Četvrto tumačenje je da je sastanak samo još jedna pametna varka NATO-a i Zapada kako bi se Rusija navukla na opšti prekid vatre, bez stvarne namjere Ukrajine da povuče snage bilo gdje. Prema ovom tumačenju, Tramp će ponuditi usmenu ili čak pisanu garanciju da će Ukrajina pregovarati u dobroj vjeri. Ali, ako je to slučaj, ovo je ponavljanje Minskoog sporazuma iz 2015. koji su potpisale Ukrajina, Njemačka i Francuska u ime NATO-a, čija je svrha bila uvjeriti Rusiju da zaustavi uništavanje ukrajinskih snaga u Debaltsevu te godine, čime je spasena ukrajinska vojska od poraza. Minski sporazum iz 2015. pružio je Ukrajini i NATO-u diplomatsku pobjedu koja je vojno zaustavila Rusiju i kupila vrijeme Ukrajini da obnovi svoju vojsku i odbrambene fortifikacije na istoku tokom narednih šest godina u pripremi za rat.

Peto, i najvjerovatnije tumačenje, je da je sastanak samo posljednji potez Trampa u posljednjem trenutku kako bi organizovao veliki PR događaj, praćen izjavama o principijelnim dogovorima između SAD-a i Rusije, za koje nijedna strana ne očekuje da će stupiti na snagu. Tramp time dobija medijski događaj u kojem može da se hvali da je uspješno nagnao Ruse da krenu ka konačnom sporazumu – nakon što to nije uspio učiniti u proteklih šest mjeseci. Tramp tako proglašava medijsku „pobjedu“ za sebe, iako se na terenu ništa ne mijenja i rat se nastavlja. Tipičan Trampov „dim i ogledala“ događaj.

Putin bi čak mogao pristati na takvu ponudu i dopustiti Trampu da ima svoju prijeko potrebnu medijsku pobjedu. Čak i ako je to samo PR događaj koji omogućava Trampu da pretjeruje, pogrešno predstavlja i hvali se, to i dalje vrši pritisak na Zelenskog i njegove evropske saveznike da odgovore. Ako je odgovor Zelenskog odlučno „nema dogovora“ – što je gotovo sigurno – onda to pokazuje da je Rusija spremna pomjeriti svoju pregovaračku poziciju kako bi se postigao mirovni sporazum, ali da Ukrajina (i Evropa) to nisu. To slabi podršku američkih neokonzervativaca za nastavak rata – potkopavajući njihove trenutne prijedloge, koji su zasad zaustavljeni u Kongresu, o uvođenju carina od 500% Rusiji, sekundarnih sankcija na kupce ruske nafte i davanju Ukrajini dodatnih 55 milijardi dolara iz američke blagajne. Ako Ukrajina i Evropa odmah odbiju ono što izađe iz Aljaske, Rusija ne mora pristati na opšti prekid vatre, jer je minimalni preduslov za takav prekid vatre vjerovatno potpuno povlačenje ukrajinskih snaga iz Donjecka.

Već je očigledno da će Zelenski i Evropa odbiti bilo šta što izađe iz Aljaske.

Samo najava mogućeg sastanka na Aljasci izazvala je trenutnu reakciju Zelenskog i njegove vlade da nikada neće pristati da daju Rusiji čak ni jednu provinciju (Donjeck) u zamjenu za opšti prekid vatre. Slično, evropski saveznici Ukrajine takođe su odbacili ideju o bilo kakvim ustupcima i u roku od 24 sata od objave o Aljasci javno su rekli Zelenskom da mora nastaviti rat.

Curenje iz američkih mejnstrim medija

Događaji koji su pokrenuli stvari ka sastanku na Aljasci počeli su kada je Tramp poslao svog drugog specijalnog izaslanika, Stiva Vitkofa, u Moskvu prošle sedmice. (Drugi Trampov izaslanik je general Kellogg, koji je zastupao zahtjeve američkih neokonzervativaca da Rusija prva pristane na prekid vatre, pa tek onda pregovara).

Šta je navelo Trampa da pošalje Vitkofa? Možda je to bio Putinov signal da Rusija sada ima samo dva glavna zahtjeva: bez NATO-a u Ukrajini i prihvatanje Ukrajine da su četiri provincije (+ Krim) sada dio Rusije. Ovo izgleda kao ustupak, a da Rusija zapravo nije napravila ustupak.

Putinovi zahtjevi od juna 2024., kada ih je sažeo, uključuju oba ova primarna zahtjeva, ali i nekoliko dodatnih: političku neutralnost Ukrajine, smanjenje ukrajinske vojske na snagu ne veću od 80.000, denacifikaciju vlade i obnavljanje prava etničkih Rusa u Ukrajini. Ovi posljednji zahtjevi nisu spomenuti od strane Putina, koji je naglasio samo prva dva. To je možda Vitkof protumačio kao znak da su Rusi možda otvoreni za direktne pregovore i sastanak. Vjerovatno je tada Tramp poslao Vitkofa u Moskvu.

Da je ovo bio vjerovatan scenario koji je doveo do najave sastanka, procurilo je iz Wall Street Journal i Bloomberg News krajem prošle sedmice. Kako je Journal sugerisao, Vitkof je odnio Trampov predlog Putinu da Rusija pristane na opšti prekid vatre, pod uslovom da Ukrajina povuče sve svoje preostale snage iz Donjecka, gdje su borbe najžešće. U zamjenu za povlačenje, Putin bi pristao na trenutno „zamrzavanje“ svih ruskih snaga drugdje u Ukrajini. Journal i Bloomberg su to protumačili kao da bi Rusija zauzvrat odustala od neokupiranih područja Hersona i Zaporožja. Ali nema dokaza za to, i nemoguće je da bi Rusija to učinila, s obzirom na to da su sve provincije formalno integrisane u ruski Ustav, a Putin nikada ne bi mogao pristati na to bez promjene Ustava.

Naravno, Zelenski je takođe izjavio da su četiri provincije i Krim dio ukrajinskog Ustava i da su neporegovarajuće. To znači da se jedna ili druga strana mora suočiti s ustavnom krizom kako bi pregovorima okončala rat. To se neće desiti. Vjerovatno nikada ne može biti kompromisnog, pregovaračkog rješenja rata – osim ako jedna strana (Ukrajina ili Rusija) potpuno ne kapitulira na bojnom polju.

Pa zašto je Tramp ikada pomislio da može samostalno pregovarati o rješenju rata? Je li bio toliko zaslijepljen svojim egom da je mislio da to nije ništa drugačije od pregovaranja o nekom lažnom poslovnom dogovoru? Jesu li ga njegovi neokonzervativni savjetnici u proteklih šest mjeseci dovodili u zabludu ne prenoseći stvarne pozicije strana? Možda želi sastanak da sam čuje? Ne ono što mu savjetnici govore. Zna li Tramp tako malo o porijeklu i istoriji ovog sukoba i podršci njihovih javnosti? Zašto je Tramp napustio svoje početne napore da povuče SAD iz sukoba i oko aprila popustio zahtjevima neokonzervativaca i američke duboke države i njihovih EU saveznika, od kojih niko zapravo ne želi kraj rata pod bilo kojim uslovima. Njihov Kelloggov plan nije nigdje odveo. Sada je Tramp očajan da pokuša nešto drugo. Pa je iskoristio moguću promjenu kod Putina i poslao Vitkofa da ponudi nešto značajnije.

Kelloggov plan je mrtav, kako se kaže. Pa šta Tramp sada radi? Guranjem Kelloggovog plana u proteklih šest mjeseci, Tramp se doveo u ćorsokak, izgledao je kao da je do avgusta propao, zatim je izbacivao prijetnje i ultimatum da Putin ima 50 dana da okonča rat, zatim je to skratio na 12, zveckao oružjem o slanju američkih nuklearnih podmornica bliže Rusiji i poslao neke stare nuklearne gravitacione bombe u Britaniju. Zatim je ponovo promijenio kurs samo nekoliko dana prije isteka 12-dnevnog roka i poslao Vitkofa u Moskvu.

Šta slijedi poslije Aljaske?

Nije bitno šta se razgovara na sastanku na Aljasci. Niti šta se dogovori ili ne dogovori, niti šta se objavi u zvaničnom saopštenju nakon sastanka, kako se to zove.

Ništa se neće promijeniti na terenu. Rat će se nastaviti. Zašto?

Zato što Zelenski, njegovi evropski podržavaoci Starmer, Merz, Macron i njihovi saveznici iz američke duboke države (Graham, Blumenthal, CIA, State Department) – zajedno s glavnim američkim korporativnim medijima poput NY Timesa, Washington Posta, MSNBC-a i dr. – svi žele da se rat nastavi.

Zelenski i Evropljani će odbiti bilo šta što izađe sa sastanka na Aljasci. Štaviše, učiniće sve što mogu da to sabotiraju prije – uz saradnju i pomoć svojih američkih neokonzervativnih prijatelja. I Evropljani i Zelenski će očajnički pokušati doprijeti do Trampa prije sastanka na Aljasci. Obojica znaju da je lični kontakt ključ za promjenu Trampovog stava.To je već ranije uspjelo. Prošlog proljeća, kada je Tramp bio u Rimu i Vatikanu, doprli su do njega lično. On je promijenio stav i preuzeo neokonzervativnu poziciju, a Kellogg je preuzeo vodstvo. Vitkof je stavljen na „sporedni kolosijek“. Evropljani su naučili formulu za ophođenje s Trampom: apelovati na njegov ego, ulagivati mu se laskanjima, puzati ako je potrebno. Čak ga zovu „tata Tramp“ – kao što je nedavno učinio direktor NATO-a Rutte – kada se sastanu s njim. Navodno su čak razmatrali da mu obećaju Nobelovu nagradu za mir.

I Zelenski i Evropljani će očajnički pokušati da se ubace na sastanak na Aljasci. Smisliće plan sa svojim američkim neokonzervativnim prijateljima da pojačaju pritisak na Trampa u Kongresu. Njihove bezbjednosne službe možda čak pokušaju lansirati lažnu prijetnju da će se nešto opasno desiti Putinu ako ode, nadajući se da će Rusi otkazati sastanak.

Ne treba isključiti nijednu od ovih mogućih kontra ili da Tramp može biti uvjeren da ponovo promijeni kurs. Treba samo podsjetiti na Trampove prekinute napore u prvom mandatu da se sastane s predsjednikom Sjeverne Koreje Kimom i kineskim Xi-jem, obje inicijative su osujetili njegovi neokonzervativni savjetnici i tvorci politike duboke države.

Sve je jasnije, barem u posljednjih pola vijeka, da američki predsjednici ne određuju spoljnu politiku SAD-a niti njene ratove. Oni su samo jedan od mnogih političkih „čvorova“ u sistemu koji to čini. A neokonzervativci i duboka država – zajedno s Izraelom i njegovim dubokim uticajem na američku vladu – su arbitri i odlučujući faktori američke spoljne politike u 21. vijeku.

Zaključno, stoga, ne treba očekivati mnogo od predstojećeg sastanka na Aljasci između Trampa i Putina, pod pretpostavkom da se uopšte održi. Mnogo toga može i hoće se desiti u narednih pet dana. U najboljem slučaju, biće to medijski i PR događaj Trampa. To će imati malo ili nimalo uticaja na nastavak rata u Ukrajini. I neće biti Minska III ili IV, niti čak Istanbula 2.0. Rat će biti odlučen na prvim linijama, kao što je uvijek bio slučaj.

Rat u Ukrajini će se nastaviti dok god su Zelenski i njegova ekipa na vlasti. Oni će ostati na vlasti dok god Evropljani žele nastavak rata. Evropski lideri žele nastavak kako bi spasili svoju dvadesetogodišnju stagnirajuću ekonomiju, nadajući se da je mogu oživjeti s novim izdacima od bilion dolara i industrijom oružja do 2030. A američki neokonzervativci, koji ostaju duboko ukorijenjeni u američkom političkom sistemu, to žele.

Njihova zajednička velika strategija je da drže Trampa pod kontrolom naredne tri godine, blokiraju i osujete njegove inicijative u spoljnoj politici, sačekaju ga do 2029. i zamijene ga drugim, povoljnijim američkim predsjednikom, nadajući se da će Putin do tada nestati s političke scene – i onda ponovo eskalirati rat.

Jack Rasmus je autor knjige „Bić neoliberalizma: Američka ekonomska politika od Reagana do Trampa“, Clarity Press, januar 2020. Piše blog na jackrasmus.com i vodi sedmični radijski šou „Alternativne vizije“ na Progressive Radio Network petkom u 14:00 po istočnom vremenu. Njegov Twitter nalog je @drjackrasmus

Prevod: AI Grok/PCNEN

Putin-Trump Meeting: Endgame or PR Event?