Piše: Trita Parsi
Izrael će vjerovatno pokrenuti još jedan rat sa Iranom prije decembra — možda čak već krajem avgusta.
Iran očekuje i priprema se za napad. U prvom ratu igrao je na dugi rok, pažljivo tempirajući svoje raketne napade jer je očekivao produženi sukob. U sljedećoj rundi, međutim, Iran će vjerovatno odmah udariti odlučno, s ciljem da razbije svaku pomisao da ga Izrael može vojno pokoriti.
Kao rezultat, nadolazeći rat će vjerovatno biti daleko krvaviji od prvog. Ako američki predsjednik Donald Trump ponovo popusti pod izraelskim pritiskom i pridruži se borbi, Sjedinjene Države bi se mogle suočiti s punim ratom s Iranom, u poređenju s kojim bi Irak izgledao lako.
Izraelski rat u junu nikada nije bio samo o iranskom nuklearnom programu. Umjesto toga, cilj je bio promijeniti ravnotežu snaga na Bliskom istoku, pri čemu su iranske nuklearne sposobnosti bile važan, ali ne i odlučujući faktor. Više od dvije decenije, Izrael je gurao Sjedinjene Države da poduzmu vojnu akciju protiv Irana kako bi ga oslabile i uspostavile povoljnu regionalnu ravnotežu — onu koju Izrael sam ne može postići.
U tom kontekstu, izraelski napadi imali su tri glavna cilja pored slabljenja iranske nuklearne infrastrukture: uvlačenje Sjedinjenih Država u direktan vojni sukob s Iranom, obezglavljivanje iranskog režima i pretvaranje Irana u novu Siriju ili Liban — zemlje koje Izrael može bombardovati bez posljedica i bez američkog učešća. Ostvaren je samo jedan od tri cilja. Štaviše, Trump nije „uništio“ iranski nuklearni program, niti je on toliko oslabljen da se problem može smatrati riješenim.
Drugim riječima, svojim napadima u junu, Izrael je postigao samo djelimičnu pobjedu. Željeni ishod bio je da Trump u potpunosti uđe u sukob, ciljajući iranske konvencionalne snage i ekonomsku infrastrukturu. Ali, iako Trump preferira brze, odlučujuće vojne akcije, boji se rata punog obima. Njegova strategija napada na iranske nuklearne objekte bila je dizajnirana da ograniči eskalaciju, a ne da je proširi. Na kratak rok, Trump je uspio — na izraelsku žalost — ali na duži rok, dopustio je Izraelu da ga uvjeri u ciklus eskalacije.
Njegovo odbijanje da eskalira izvan ograničene kampanje bombardovanja bilo je ključni razlog zašto je Izrael pristao na primirje. Kako je rat trajao, Izrael je pretrpio ozbiljne gubitke: njegova protivvazdušna odbrana bila je oslabljena, a Iran je postao efikasniji u probijanju istih svojim raketama. Iako bi Izrael vjerovatno nastavio sukob da su Sjedinjene Države bile potpuno posvećene, računica se promijenila kada je postalo jasno da su Trumpovi napadi bili jednokratni. Izrael je uspio uvjeriti Trumpa i Sjedinjene Države u rat, ali nije uspio zadržati ih u njemu.
Druga dva izraelska cilja, međutim, bila su potpuni promašaji. Uprkos ranim obavještajnim uspjesima — poput ubistva 30 viših komandanata i 19 nuklearnih naučnika — Izrael je uspio samo privremeno poremetiti iransko komandovanje i kontrolu. U roku od 18 sati, Iran je zamijenio većinu, ako ne i sve ove komandante, i pokrenuo snažan raketni baraž, pokazujući svoju sposobnost da apsorbuje značajne gubitke i i dalje izvede žestok protivnapad.
Izrael se nadao da će početni napadi izazvati paniku unutar iranskog režima i ubrzati njegov kolaps. Prema Washington Postu, agenti Mosada, tečni u perzijskom jeziku, zvali su visoke iranske zvaničnike na njihove mobilne telefone, prijeteći da će ubiti njih i njihove porodice ako ne snime video-snimke kojima osuđuju režim i javno prebjegnu. Više od 20 takvih poziva obavljeno je u prvim satima rata, dok je iranska vladajuća elita još bila u šoku i suočena sa značajnim gubicima. Ipak, nema dokaza da je ijedan iranski general popustio pod prijetnjama, a kohezija režima ostala je netaknuta.
Suprotno izraelskim očekivanjima, ubistvo viših komandanata Revolucionarne garde nije dovelo do masovnih protesta ili pobune protiv Islamske Republike. Umjesto toga, Iranci svih političkih uvjerenja okupili su se oko zastave, ako ne i samog režima, dok je talas nacionalizma preplavio zemlju.
Izrael nije uspio iskoristiti široku nepopularnost iranskog režima. Nakon skoro dvije godine zlodjela u Gazi i izvođenja prijevarnog napada na Iran usred nuklearnih pregovora, samo mali dio Iranaca — uglavnom u dijaspori — gleda na Izrael pozitivno.
Umjesto da mobiliše stanovništvo protiv režima, Izrael je uspio dati novi život narativu Islamske Republike. Umjesto da osuđuju režim zbog ulaganja u nuklearni program, rakete i mrežu savezničkih nedržavnih aktera, mnogi Iranci su sada ljuti jer su ti elementi iranskog odvraćanja bili nedovoljni. „Nekada sam bio jedan od onih koji su na protestima skandirali da se iranski novac ne šalje u Liban ili Palestinu. Ali sada razumijem da su bombe s kojima se svi suočavamo iste i da, ako nemamo snažnu odbranu u regiji, rat dolazi k nama“, rekao je umjetnik iz Teherana Nargesu Bajoghliju, profesoru na Univerzitetu Johns Hopkins.
Da li će ova promjena potrajati nije jasno. Ali na kratak rok, izraelski napadi paradoksalno su ojačali iranski režim — učvrstivši unutrašnju koheziju i smanjivši jaz između države i društva.
Izrael takođe nije uspio pretvoriti Iran u drugu Siriju i uspostaviti održivu zračnu dominaciju nezavisnu od američke podrške. Iako je Izrael kontrolisao iranski vazdušni prostor tokom rata, nije djelovao bez posljedica. Iranski raketni odgovor nanio je neodrživu štetu.
Bez značajne američke pomoći — uključujući upotrebu 25 posto američkih THAAD presretača raketa u samo 12 dana — Izrael možda ne bi mogao nastaviti rat.
Ovo čini novu izraelsku ofanzivu vjerovatnom. I ministar odbrane Izrael Katz i vojni šef štaba Eyal Zamir su to nagovijestili. Rat u junu bio je samo prva faza, prema Zamiru, koji je dodao da Izrael „sada ulazi u novo poglavlje“ sukoba.
Bez obzira na to da li Iran nastavi obogaćivanje uranijuma, Izrael je odlučan da mu ne da vremena da obnovi svoj raketni arsenal, popravi protivvazdušnu odbranu ili razvije poboljšane sisteme. Ta logika je ključna za izraelsku strategiju „košenja trave“: preventivno i ponavljano udarati kako bi se spriječilo da protivnici razviju sposobnosti koje bi mogle izazvati izraelsku vojnu dominaciju.
To znači da, dok Iran već obnavlja svoje vojne resurse, Izrael ima podsticaj da udari prije nego kasnije. Štaviše, politička računica oko novog napada postaje mnogo složenija kada Sjedinjene Države uđu u sezonu između dva izborna ciklusa. Kao rezultat, napad bi se vrlo lako mogao dogoditi u narednim mjesecima.
Ovo je, naravno, ishod koji iranski lideri žele spriječiti. Kako bi razbili iluziju da izraelska strategija „košenja trave“ funkcioniše, Iran će vjerovatno udariti snažno i brzo na početku sljedećeg rata.
„Ako se agresija ponovi, nećemo oklijevati da reagujemo na odlučniji način i na način koji će biti NEMOGUĆE prikriti“, objavio je iranski ministar spoljnih poslova Abbas Araghchi na platformi X. Iranski lideri vjeruju da cijena za Izrael mora biti ogromna, jer bi inače postepeno erodirali iranske raketne sposobnosti i ostavili zemlju bez odbrane.
Iako je rat u junu završio neodlučno, ishod sljedećeg zavisiće od toga koja strana je više naučila i brže djeluje: Može li Izrael brže popuniti svoje presretače nego što Iran može obnoviti svoje lansere i napuniti raketni arsenal? Da li Mosad još uvijek ima duboko prisustvo unutar Irana, ili su većina njegovih resursa potrošena u potrazi za kolapsom režima tokom prvog rata? Da li je Iran stekao više uvida u probijanje izraelske protivvazdušne odbrane nego što je Izrael stekao u zatvaranju svojih slabosti? Za sada, nijedna strana ne može s povjerenjem odgovoriti na ova pitanja.
Upravo zato što Iran ne može biti siguran da će snažniji odgovor neutralizirati izraelsku strategiju, vjerovatno će preispitati svoj nuklearni stav — posebno sada kada su drugi stubovi njegovog odvraćanja, uključujući takozvanu Osovinu otpora i nuklearnu dvosmislenost, pokazali nedovoljnim.
Trumpov odgovor na drugi izraelski rat s Iranom može biti odlučujući. Čini se da nije voljan da se upusti u produženi sukob. Politički, njegovi početni napadi izazvali su unutrašnji sukob unutar MAGA pokreta. Vojno, 12-dnevni rat razotkrio je kritične praznine u američkim zalihama raketa. I Trump i bivši američki predsjednik Joe Biden potrošili su značajan dio američkih presretača protivvazdušne odbrane u regiji koju nijedan od njih ne smatra vitalnom za ključne interese SAD. Ipak, odobrivši početni udar, Trump je ušao u izraelsku zamku — i nije jasno može li pronaći izlaz, posebno ako se drži stava nulte obogaćenosti kao osnove za dogovor s Iranom. Ograničeno učešće vjerovatno više nije opcija. Trump će morati ili u potpunosti ući u rat ili se držati po strani. A držanje po strani zahtijeva više od jednokratnog odbijanja — zahtijeva kontinuirani otpor izraelskom pritisku, što on do sada nije pokazao ni volju ni snagu da izvede.
Prevod: AI Grok/PCNEN
0 Comments