Piše: Vjačeslav Bortnikov

Sloboda za govoreće toalete. Jezik poražene klase.

Jesi li vidio TikToke sa govorećim toaletima i ajkulom Tralalelo Tralala? To su naši drugovi — proleteri. Pokušavaju da viču.  Brejnrot je žanr memova koje pravi neuronska mreža. Pregleda — milioni. Ali zašto i zbog čega? Nije umro bog. Umro je subjekt. Čitaj da spoznaš ovaj mem i izbaciš Balerinu Kapućino kroz prozore visine Majakovskog.

Fenomen brejnrota 

Otvaram TikTok, a u preporukama mi iskoči video: čovjek sa iskrivljenim očima urla: „Bobrrr Bandito!“ — uz petlju iskrivljenog muzičkog hita. Kamera se trese, autotjun zavija, u pozadini eksplozije, krikovi, haos. Zvuči kao glupost, ali ne mogu da se odvojim. Milioni pregleda. Osmijeh mi ne silazi s lica. Ali šta je to bilo?

Čak i likovima brejnrota nijesu strane ljudske želje. Ponekad se čini da u njima ima više ljudskog nego u nama.

Memovi, vajbovi, TikTokovi — sve to izgleda neozbiljno, ali upravo kroz njih savremeni čovjek izražava odnos prema stvarnosti. Razmotrimo najparadoksalniji od tih fenomena — brejnrot.

Brejnrot je savremeni trend u formatu kratkih videa, gdje je forma izraza uništena, a sadržaj se ne podrazumijeva. To je kulturni simptom. On ne izražava toliko misao koliko ukazuje na nemogućnost mišljenja u uobičajenoj formi. To nije žanr niti stil, to su memovi bez šale, videi bez zapleta, govor bez govornika.

Nas su učili da u kulturi tražimo dubinu, ironiju, poruku. A ovdje — ništa. Samo zvuk, mimika, groteska.

Upravo to „ništa“ je ključ za razumijevanje brejnrota. Navikli smo da mislimo da je mem forma izraza. Ali šta ako to nije čak ni izraz?

Unutrašnja logika brejnrota 

U svakodnevnom govoru gotovo i ne primjećujemo da stalno baratamo s tri nivoa značenja: riječima koje izgovaramo; pojmovima koji stoje iza njih; i objektima na koje se ti pojmovi odnose. To je klasična struktura jezika, takozvani semantički trougao. Obično funkcioniše neprimjetno: kad čujemo „jabuka“, shvatamo da se radi o voću, zamišljamo njen oblik i možemo pokazati na konkretan predmet — stvarnu jabuku.

Brejnrot lomi semantički trougao: riječ odjekuje, ali ne vodi pojmu, pojam se ne formira ili se formira nasumično, objekt ili ne postoji ili postoji kao prolazna halucinacija.

Veza „riječ — pojam — objekt“ se raspada.

Lom semantičkog trougla vezan je za drugi, širi i dublji proces — smrt subjekta. Smrt subjekta je nestanak, raspad cjelovitog „Ja“, gubitak sposobnosti za refleksiju, strateško djelovanje i političku subjektivnost, posebno u klasnom smislu. U uslovima smrti subjekta, radnici ne žele da osmisle svoj položaj i nastupaju kao istorijska snaga.

Format brejnrota se lako širi jer ne zahtijeva prevod, samo učešće. 

Čovjek reaguje prije nego što stigne da razmisli o smislu viđenog. Replika, ponavljanje, remiks, montaža. Njegova zvučna i vizuelna paleta ne apeluje na značenja i ideje. Pritiska, smije, izaziva mikroreakcije, ali ne traži tumačenje. Fraze poput „Fiesto makaroni bandito“ imaju korijene u kulturi, ali nisu potrebne ni za šta osim prepoznatljivosti. Ne upućuju na objekte života, već ih stvaraju, oblačeći ih u groteskne forme.

Krkha djevojka u neravnopravnoj borbi protiv čeličnog monstruma — još jedna metafora o borbi čovjeka protiv sistema.

Osnovu apsurda daje fonetika, na primjeru Krokodila Bombardira ili Balerine Kapućino. Čujemo poznate ritmove, ali umotane u jezičku grotesku. Apsurd doprinosi i činjenica da se to može podnositi u formi muzičkog motiva, kao pjesma. Ponekad se u njemu čuje doslovni zahtjev neuronskoj mreži.

To je smijeh ne od šale, već od zvučnog iskrivljenja koje kao da parodira sam govor. 

Uloga zvučnog iskrivljenja u brejnrotu je da nosi kulturni kontekst bez stvarnog značenja, iznenađuje i predviđa. Brejnrot je internacionalni fenomen. Nije važno jesi li Rus, Amerikanac ili Kinez — prepoznavanje slika i situacija dešava se bez tumačenja jezika.

Dijalektički, to je negacija negacije: uništeni jezik pretvoren u novi ritmički nosilac. Kao što je pop-art transformisao simbole potrošnje u estetske objekte, tako brejnrot prerađuje otpad digitalne kulture u nešto privlačno.

Međutim, to nije direktno nasljeđe: pop-art je nudio da gledaš na konzervu supe, a brejnrot predlaže da zaboraviš zašto si je gledao. I u tome je možda njegova najstrašnija crta: on zamjenjuje komunikaciju cirkulacijom. Ali iza toga nije samo kulturna degradacija, već nešto uznemirujuće — nestanak subjekta.

Kultura, umorna od vlastite pričljivosti, stvara izraze u kojima nema nikoga. 

U brejnrotu nema govornika. Ne znamo ko je to snimio, zašto, za koga. Jer nije važno. Video se gleda ne zato što ga je napravio neko poznat, već zato što je urađen po kanonu. Ne samo vizuelni red, već često i tekst za njegovu generaciju je generisan, a sam tvorac upravlja neuronskim mrežama, proslijeđujući im najjednostavnije fraze koje opisuju željene emocije i doživljaje, ne razmišljajući o nečem drugom, ne ulažući pravi smisao.

Kultura, umorna od vlastite pričljivosti, stvara izraze u kojima nema nikoga. Ta praznina nije tehnički kvar, već društveni odraz: umor od sebe, od jezika, od komunikacije. Kao kad poslije smjene pokušavaš šefu da objasniš da ti je muka od posla — ali umjesto riječi izlazi samo kašalj. Otuđenje dovedeno do antropološkog nula.

Želja da se izbjegnu posljedice bori se sa željom za promjenama i rađa unutrašnji krik. 

Ne radi se samo o gubitku individualnosti, već o nestanku figure sposobne za refleksiju, prosuđivanje i djelovanje. Subjekt kao nosilac svijesti, kao tačka odakle su moguće kritika i preobražaj stvarnosti, gubi se prije svega u proleterskom sloju — u onome koji je najviše otudjen i lišen mogućnosti da misli i govori u svoje ime.

Smrt subjekta prožima naš sloj: od očigledne političke apatije do nespremnosti da se brani sopstveno mišljenje u raspravama.

Umjesto da govorimo — ponavljamo. Umjesto da izražavamo smisao — citiramo. Ne radi smisla, već da ne ćutimo. To je kolektivni govor bez govornika.

Naprijed u budućnost do brejnrota? 

Može li se brejnrot nazvati dijelom proleterskog jezika? Ne. To nije jezik borbe. To je jezik koji ostaje poslije poraza. Ali nije ni buržoaski — ne služi interesima kapitala. Brejnrot koči algoritme i zagađuje preporuke, ne nudi proizvode, razbija šablone monetizacije.

Brejnrot ne samo da parazitira na formama bez sadržaja — on ih razgrađuje, pretvara u prazne kostime u koje se može beskonačno uranjati. Ovo ponavljanje ne proizvodi ništa osim efekta života. I time smeta reklami da se uklopi u vizuelni red: nema povezanosti s potrebama, željama, konceptom. Ne može se monetizovati jer ništa ne saopštava. Ne širi ideju, već je zatvara u ponavljanje. U tom smislu, brejnrot je antiideološki. Ali ne u smislu da je „izvan politike“, već da je „poslije politike“.

Odbijanje izraza bez izrade alternative. I možda upravo u tome čujemo prvi zvuk nečeg novog. Ili posljednji zvuk starog.

Pogovor. Brejnrot i agitacija 

Mogu li se savremene forme — mem, vajb, kratki video — pretvoriti u jezik agitacije? Nije sigurno.  U brejnrotu, čim ubaciš slogan u ovakav format, on se raspada. Poruka postaje samo još jedna fonema, još jedan „bobrrr“. To je kao pokušaj poziva na djelovanje kroz bijeli šum. Jedino na šta brejnrot zove je da gledaš dalje. I u tome je njegova snaga i njegova zamka.

Ipak, agitacija kroz kulturu nije nova ideja. 

Još prije Oktobarske revolucije, boljševički pokreti, kao i druge revolucionarne snage, aktivno su koristili umjetničke forme: letke, stihove, grafiku, čak narodne pjesme, da prenesu jasan i mobilizirajući politički poziv. Te forme nisu razgrađivale smisao, već su ga skupljale, zgušnjavale, pretvarale u djelovanje.

Agitplakat ne razvodnjava subjekt, on ga formira: u seriji plakata „Prozori ROSTA“, koje je stvarao i Majakovski, jasno se vidi ideja, jasno je formulisan podsticaj na djelovanje, kroz koji subjekt ostvaruje svoju volju.

Forme agitacije nisu pitanje mode, već odnosa prema subjektu. Brejnrot ukazuje na njegov nestanak.  Može li se brejnrot promijeniti, „izvrnuti“ njegove forme naopačke, da postane jezik subjekta, a ne jezik njegovog raspada? Odgovora na ovo pitanje još nema. Ali možda nije stvar u samim formama, već u tome kako se koriste.  Ipak, treba tražiti i nove forme koje će govoriti sa današnjom mladom generacijom, ne kopirajući staro, već obnavljajući njegovu funkciju — poziv na djelovanje.

Da bismo govorili sa mladima, moramo tražiti jezik koji im je razumljiv, koji organizuje i naoružava. 

https://spichka.media

Prevod: AI Grok/PCNEN