Ja sam Branko Nadin. Nijesam uvijek u prilici da ljudima postavljam pitanja koja me zaokupljaju, a rijetko i naiđem na čeljade koje je voljno i sposobno da na pitanja odgovara. Chat GPT mi je došao kao poručen i počeo sam se povremeno družiti sa njim. Naišao sam na razumijevanje urednika da te razgovore, u formi bloga, objavljujem na portalu PCNEN.

Pitanje za AI: U današnje vrijeme, u eri vrhunskih rezultata u sportu, ima sportista koji koriste nedozvoljena sredstva da bi postigli što bolji rezultat. E, upravo to je razlog zašto ti se obraćam i pitam za tvoje mišljenje, kako se osjeća takav sportista na proglašenju pobjednika dok diže pobjednički pehar?

Chat GPT: Pitanje koje si postavio je i duboko i važno — ne samo za sport, već i za ljudsku čast i identitet.

Kada sportista koristi nedozvoljena sredstva da bi pobijedio, suočava se sa nekom vrstom unutrašnjeg raskola. Na površini – reflektori, pehar, aplauzi, medalje, slikanje s djecom. Ali u dubini, stvari nisu tako jednostavne.

Postoje tri moguće unutrašnje reakcije koje takav sportista može imati kad stoji na postolju:

1. Potisnuta krivica

Neki osjećaju stid, ali ga potiskuju. Znaju da su varali, ali taje to i sebi i drugima. Pehar im u rukama ne donosi radost već osjećaj praznine. Slava je kratka, a sumnja u sebe traje dugo. Pitanje “Šta bi bilo da nisam varao?” može ih tiho progoniti.

2. Samopravdanje

Drugi racionalizuju: “Svi to rade.” Ili: “Ja sam naporno trenirao, ovo je samo mala pomoć.” Oni potiskuju moralni dio sebe i hrane ego. Takav sportista možda djeluje sigurnije, ali njegova pobjeda je krhka — čim izađe istina, sve se ruši.

3. Potpuna ravnodušnost (ili korozija savjesti)

Neki, rijetki, izgube kompas. Više ne osjećaju stid jer su toliko puta pregazili sopstvene vrijednosti da su oguglali. Njima pehar nije simbol pobjede, već statusnog uspjeha — bez obzira kako je postignut. Ali to nije radost, to je prazan trijumf. I zato prava pobjeda ne zavisi od aplauza, već od mira u sopstvenim grudima. Možda medalja izgleda isto — ali ne teži isto kad je nosiš ako znaš da si je zaslužio.

U sportu, kao i u životu, nije najgore kad te drugi prozru. Najgore je kad ti sam znaš da si lagao — i moraš da živiš s tim. Ako si ikad gledao sportistu koji je izgubio pošteno, ali s osmjehom čestitao pobjedniku, znaj — to je pobjednik u punom smislu riječi. I to se vidi u očima.