Piše: Mohamad Hasan
Četiri sedmice nakon što je Izrael potpisao Abrahamove sporazume posredovane od strane SAD-a sa UAE i Bahreinom 15. septembra 2020, Viši savjet za planiranje Tel Aviva je odobrio 4.948 novih naseljeničkih jedinica na okupiranoj Zapadnoj obali. Bez javne pompe.
Nijesu ušli tenkovi – samo potpisi koji su odobrili još jedan sloj okupacije. Prvi talas ekspanzije napredovao je tiho, legitimizovan jezikom „mira“.
Ovo redoslijedno odražava osnovnu logiku cionističke ekspanzije: Normalizuj kada se regija pokori, kolonizuj kada svijet trepne.
Gdje je moguće, vojska okupatorske države direktno osvaja zemlju. Gdje otpor ili nadzor to čine neizvodljivim, okupatorska vlada gradi mrežu sigurnosnih paktova, trgovačkih puteva i obavještajnih partnerstava koja proširuju njen doseg bez ijednog uniformisanog vojnika. Ova dvostruka formula, teritorijalno osvajanje i hegemonijska integracija, podupire izraelsku strategiju od 1967. i danas se nesmetano proteže od Doline Jordana do obale Atlantika.
Dva puta, jedno odredište
„Veliki Izrael“ predstavlja naseljeničko-kolonijalnu ambiciju za aneksijom, naseljavanjem i apsorpcijom zemlje širom istorijske Palestine i dalje. Ukorijenjen je u cionističkoj viziji jevrejske dominacije nad takozvanom „biblijskom Zemljom Izraela“. Nasuprot tome, „Veliki Izrael“ opisuje imperijalni dizajn za dominaciju nad okolnom regijom kroz posrednike, ekonomsku polugu i sigurnosne saveze.
Gdje je okupacija skupa, Tel Aviv se okreće uticaju. Kroz dogovore, destabilizaciju ili prinudu, preoblikuje suverenitet svojih susjeda. Veliki Izrael proždire zemlju. Veliki Izrael neutrališe nezavisnost. Zajedno, oni su jedan projekat.
Cionistička literatura to jasno pokazuje. Ze’ev Jabotinsky, osnivač revizionističkog cionizma, zahtijevao je suverenitet nad cijelom Mandatornom Palestinom i Transjordanom – „Veliki Izrael na obje strane rijeke Jordan“ – i odbacivao kompromis sa Arapima. U „Željeznom zidu“ (1923) izjavio je da samo nepokolebljiva jevrejska sila može prisiliti Arapsko prihvatanje:
„Cionistička kolonizacija, čak i ona najograničenija, mora ili biti prekinuta ili sprovedena uprkos volji domorodačkog stanovništva.“
Prvi premijer okupatorske države i vođa laburističkog cionizma, David Ben-Gurion, javno je prihvatio plan podjele 1937, ali je privatno opisao kao „ne kraj, već početak“. U pismu svom sinu napisao je da će jevrejska država na dijelu zemlje ojačati cionistički projekat i služiti kao platforma za „otkup cijele zemlje“. Na sastanku izvršnog odbora Jevrejske agencije u junu 1938. rekao je:
„Nakon formiranja velike vojske … ukinućemo podjelu i proširiti se na cijelu Palestinu.“
Rani cionistički lideri nisu gledali na granice kao na konačne, već kao na faze. Tokom prve dvije decenije, Izraelu je nedostajala vojna snaga ili zapadna podrška za širenje izvan granica iz 1949. Direktna konfrontacija sa arapskim državama rizikovala je katastrofu. Umjesto toga, Tel Aviv je pionirski usavršio suptilniju doktrinu periferne infiltracije.
Kroz „doktrinu periferije“, kultivisao je tajne veze sa nearapskim državama i ugnjetanim manjinama – Iranom iz doba Šaha, Turskom, kurdskim grupama u Iraku i hrišćanskim separatistima u Sudanu. Ova strategija sijala je haos među arapskim rivalima Izraela dok je usađivala izraelski uticaj u strateškim uglovima Zapadne Azije i Afrike. Nedavno je okupatorska država uputila ponude Druzima u južnoj Siriji, nastojeći ponoviti ovu strategiju usred obnovljene nestabilnosti.
Koridor ka kolonizaciji
Integracija Izraela u arapski svijet sada je dublja nego ikad. Kroz normalizaciju, Tel Aviv je pretvorio bivše neprijatelje u partnere ekonomski, diplomatski i vojno. Dok su Egipat i Jordan prvo formalizovali veze kroz Kamp David i Wadi Arabu, Abrahamovi sporazumi su otvorili poplavne kapije. Uslijedila je bujica tehnoloških dogovora, transfera oružja i komercijalnih partnerstava koji povezuju okupatorsku državu sa Persijskim zalivom.
Do 2023, trgovina Izraela sa UAE dostigla je 3 milijarde dolara godišnje. Ta cifra porasla je za 11 posto sljedeće godine, čak i dok je Izrael vodio genocid u Gazi. Izraelski generalni konzul Liron Zaslansky opisao je trgovinske odnose između Abu Dabija i Izraela kao „rastuće, tako da smo 2024. završili sa 3,24 milijarde dolara, isključujući softver i usluge.“
Godine 2022, Maroko je kupio izraelske Barak MX sisteme protivvazdušne odbrane vrijedne 500 miliona dolara. Rabat je takođe sarađivao sa BlueBird, izraelskom firmom za bespilotne letjelice, kako bi postao prvi proizvođač bespilotnih letjelica u Zapadnoj Aziji i Sjevernoj Africi.
Ovo je stvorilo „koridor uticaja“ koji Tel Avivu omogućava pristup novim tržištima, vazdušnim i morskim putevima, te obavještajnim prostorima koji se protežu od Casablanke do Khor Fakkana.
Na terenu, rat se nastavlja
Dok trgovina cvjeta, kolonizacija se ubrzava. Godine 2023, ultranacionalistička vlada izraelskog premijera Benjamina Netanyahua odobrila je 12.855 naseljeničkih domova – rekord za bilo koji šestomjesečni period. Više od 700.000 naseljenika sada okupira Zapadnu obalu i Istočni Jerusalim. Ta cifra se sedmostruko povećala od ranih 1990-ih.
U maju 2025, ministar odbrane Israel Katz je potvrdio odobrenje kabineta za izgradnju 22 nova naselja na Zapadnoj obali, uključujući više prethodno neovlaštenih ispostava. Katz je ovaj potez okarakterisao kao neophodan za „jačanje naše kontrole nad Judejom i Samarijom“ i za „sprječavanje uspostavljanja palestinske države.“
Ova naselja nisu nasumična. Povezana su cestama samo za Jevreje, utvrđena okupatorskom vojskom i strateški dizajnirana da fragmentiraju okupiranu Zapadnu obalu u izolovane palestinske enklave. Ovo je de facto aneksija, definisana matricom nepovratnih činjenica koja eliminiše teritorijalnu osnovu za bilo koju buduću palestinsku državu, dok izbjegava međunarodne posljedice formalne aneksije.
„Logika“ ekspanzije takođe se prelila izvan Palestine. U Siriji, Tel Aviv sada okupira 250 kvadratnih kilometara širom Kuneitre, Ruralnog Damaska i Derae – teritoriju zaplijenjenu tokom kolapsa vlade bivšeg sirijskog predsjednika Bašara al-Asada od strane terorista ukorijenjenih u Al-Kaidu – Hayat Tahrir al-Sham (HTS) – koji sada zauzimaju sjedište vlasti u Damasku. HTS je bio pod vođstvom bivšeg šefa ISIS-a Abu Mohammada al-Julani. Nakon svrgavanja Asada, Julani je počeo koristiti svoje zvanično ime, Ahmad al-Sharaa, i postao de facto predsjednik Sirije.
U Libanu, izraelske snage održavaju prisustvo nad 30–40 kvadratnih kilometara, uključujući farme Shebaa, brda Kfar Shuba i sjevernu polovinu Ghajara. Dodatne ispostave i tampon zone protežu se duž takozvane Plave linije.
Okupacija rebrendirana
Ekspanzija Izraela danas više nije ograničena na buldožere i vojnike; posredovana je kroz trgovinu, tehnologiju i sporazume. Ali ne pravite grešku: normalizacija nije zamijenila okupaciju. Omogućila ju je i ubrzala.
Svaki emiratski dogovor, svaka marokanska linija za bespilotne letjelice, svako bahreinsko rukovanje povećavaju kapacitet Tel Aviva da produbi svoje vojno prisustvo i judaizira više zemlje. Planovi su u toku za udvostručenje broja naseljenika na Golanskim visovima i za razmještaj oklopnih jedinica duž demilitarizovane zone.
Posljedice već destabilizuju regiju. Egipat je započeo izgradnju betonskog zida na svojoj granici sa Gazom kako bi se pripremio za masovna raseljavanja ili vojni preliv. Jordan se suočava sa egzistencijalnom opasnošću u Dolini Jordana, gdje naseljenička ekspanzija raseljava beduinske zajednice i iscrpljuje prirodne vodonosnike. Sirija i Liban ostaju opkoljeni utvrđenim izraelskim pozicijama, pri čemu se obje zemlje suočavaju sa sve većim pritiskom iz Vašingtona da normalizuju odnose.
Veliki Izrael proždire arapsku zemlju. Veliki Izrael kolonizuje arapsko donošenje odluka. Jedan guta granice. Drugi guta suverenitet.
Prevod AI Grok/PCNEN
0 Comments