Piše: Nicky Woolf

Na što mislimo kada govorimo o teorijama zavjere? Ne radi se samo o ideji da postoje zlokobne, tajne sile koje rade neke sumnjive stvari. Od Edwarda Snowdena i otkrića o programu Prism koji je NSA koristila za hakiranje telefona, sve do prikrivanja dosjea koji su doveli do rata u Iraku, samo po sebi nije pogrešno vjerovati u mogućnost da osobe na vlasti nisu iskrene.

Međutim, od 2017. više od polovine Amerikanaca vjeruje da je u atent na Kennedyja bio umiješan još jedan napadač. Više od trećine smatra da je globalno zatopljenje prevara. Od 2021. godine, 30% vjeruje da je covid namjerno stvoren, a 10% da je slijetanje na mjesec lažirano -što je gotovo dvostruko više nego 1995., prema radu iz 2022. u časopisu PLOS One.

Ova vrsta konspiracizma nije problem činjenica. Kao što pokazuje priča o Jeffrey Epsteinu, to je problem mrežnog efekta: priča poprima vlastiti život, a potom je često u nečijem interesu kontrolirati je, radi političke ili financijske koristi. Priče imaju moć, a to je često pogodna teren za iskorištavanje.

Zavjerenički stav postaje alarmantan kada prestane biti skeptična interakcija s pojedinačnim idejama i pretvori se u sveobuhvatni način razmišljanja, u sustav vjerovanja – skoro u religiju. Nakon što netko upadne u zečju rupu (rabbit hole, op.prev.) teorija zavjere, sve postaje dokaz koji potvrđuje taj sustav vjerovanja, posebno u okruženju društvenih medija koji su stvoreni za stvaranje algoritamskih zečjih rupa i podgrijavanje potvrdne pristranosti. Zavjerenički stav nastaje kada sve što vidite postane gorivo za sveobuhvatni pogled na svijet.

Kao novinar, godinama sam istraživao teorije zavjere, posebno široko rasprostranjeni ekosustav poznat kao QAnon, i vidio sam kako se sve ovo redovito događa. Za onoga koji vjeruje, svaka informacija bila je dokaz u prilog teorije – čak i kontradiktorni dokazi, jer to je ono što “oni” žele da mislite. Temeljno uvjerenje QAnona je da svijetom upravlja klika pedofila koji se bave trgovinom ljudima: nezgodan problem s Epsteinovim slučajem je da je doista postojao elitni pedofilski krug.

Ali sama teorija zavjere, baš kao i u slučaju QAnona, sekundarna je u odnosu na prilagodljivost svjetonazora da uključi svaku novu informaciju kako bi ljude zadržao unutar svoje zatvorene paranoične petlje. To često može biti potpuno organski: nakon što netko upadne u ovaj ekosustav izlazak može biti izuzetno težak, a vjerovanje u jednu teoriju zavjere uvelike povećava vjerojatnost da će se vjerovati i u druge.

Evolucijski, mozak je programiran da pronalazi obrasce u svijetu oko sebe kako bi ga razumio i preživio. Studija iz 2017. u European Journal of Social Psychology otkrila je da će oni koji vjeruju u teoriju zavjere češće tražiti i pronaći uzorke u apstraktnim umjetničkim djelima. Druga studija u časopisu Heliyon otkrila je da je vjerovanje u teoriju zavjere povezano s fizičkim razlikama u dijelovima mozga povezanim s kategorizacijom podražaja.

Kada netko upadne u zečju rupu teorija zavjere to je zato što je instinkt za prepoznavanje obrazaca otet. Ponekad postoji i aktivan angažman da se promovira ovaj fenomen. U QAnonu se stvorila grupa prevaranata kako bi iskoristila one koji su pali pod utjecaj ove teorije zavjere.

Lakovjernost je oduvijek dovodila do profita za one koji prodaju besmislene teorije. U Njemačkoj 1930-ih rašireni ekosustav teorija zavjere koji je Židove prikazivao kao zlokobnu kabalu koja kontrolira svijet omogućio je Holokaust. Nacisti su vidjeli jednostavan način da iskoriste žrtvenog jarca za vlastitu korist, a to im je pomoglo da dođu na vlast. (Ovi stereotipi, naravno, traju sve do danas.)

Ali ponekad se radikalizacija može dogoditi potpuno organski, posebno u doba kada je internet ubrzao puteve za širenje dezinformacija. Teorija zavjere može se eksponencijalno širiti na platformama poput Facebooka, a umjetna inteligencija će vjerojatno još više olakšati ljudima da budu uvučeni u ove zatvorene sustave. Ništa ne razlikuje istinu od fikcije, pa provjera činjenica postaje nebitna.

Ljudi s kojima sam razgovarao a koji su upali u QAnon, redovito su započinjali s osjećajem nemoći u vlastitim životima. Pandemija je doprinijela jednom od najmoćnijih pokretača zavjere: strahu. Zavjerenički svjetonazor pruža svojevrsnu sigurnost: sveobuhvatno objašnjenje da je strah valjan, da postoji netko koga treba kriviti. Uokviravanje svijeta u termine dobrih “nas” i zlih “njih” je utješno.

Ono se čini sigurnije nego istina: da je svijet kaotično mjesto, da ljudi poput Epsteina mogu djelovati s prividnom nekažnjivošću ne zato što su dio svjetske vladajuće klike, već zato što osjećaj reda i objašnjenje za život, za kojim ljudi žude, naprosto ne postoji.

To, u konačnici, ljude užasava više od bilo koje zavjere.

Zašto toliki ljudi vjeruju u teorije zavjere?