Piše: Roman Molčanov

Prije dvije godine sanjao sam o slobodi. Onda sam otvorio snimak B. Ju., pridružio se „Šibici“ i više nisam sanjao o slobodi. Marksizam mi je pokazao šta je prava sloboda.

Pročitaj kako se mijenjala moja misao — od liberalne do marksističke. Bez banalnosti, pogledom iznutra. Shvatio sam koja je glavna greška u agitaciji marksista i kako se mogu „spašavati“ liberali. Probaj raditi isto.

Nemaš vremena za čitanje?

Moja ispovijest

Još nedavno bio sam uvjereni liberal. Do marksizma nisam došao preispitivanjem svojih uvjerenja, već njihovim dosljednim razvojem. Nisam se odrekao nijednog svog temeljnog ideala kad sam postao marksista. Moja pozicija samo je postala potpunija, dosljednija i zaokruženija.

Liberala je teško uvjeriti samo mu govoreći da nije u pravu. Ali možeš mu pokazati da su marksizam i komunizam upravo put koji ostvaruje njegove ideale. Treba pokazati da imate više zajedničkog nego što se čini, a da je njegova pozicija puna kontradikcija.

Ispričaću svoj ideološki put do marksizma. Govoriću o unutrašnjim kontradikcijama liberalne ideje. Na osnovu svog iskustva, pokušaću dati par savjeta kako možeš svoje prijatelje-liberale učiniti marksistima.

Napomena!

Naravno, ovaj tekst je posvećen mom ličnom primjeru. Iako sam se potrudio izdvojiti najuobičajenije liberalne stavove koje sam primjećivao ne samo kod sebe.

Bivši liberali, podijelite u komentarima kako i zašto ste došli do marksizma 😉.

Napomena!

Liberal — ko je to?

Ko je savremeni liberal? U Rusiji je to ljubitelj svih nama poznatih stranih agenata.

Marksisti imaju svoju definiciju ruskih liberala — „sluge kapitala“, „čubajsi“, „liberalčine“.

Ali da bismo razotkrili unutrašnje kontradikcije liberalne pozicije, treba znati kako liberali sami sebe definišu, kako se gledaju u ogledalu.

Glavni slogani savremenog liberalizma su sloboda, demokratija, progres, mir, prijateljstvo, žvaka.

Tri vrijednosti liberalizma

Za liberala, demokratija znači izbore. Poštene, otvorene, redovne. Svaki liberal ih cijeni i bori se za njih.

Idealna demokratija za liberala je kad svaki građanin ujutro na dan izbora vodi porodicu da stavi željeni znak. Na putu do birališta svi prijatno ćaskaju i raspravljaju o kandidatima. Na biralištu posmatrači paze na čistoću procesa. Do posljednjeg trenutka niko ne zna ko će pobijediti! Uveče cijeli narod čeka pred ekranima televizora… ko je pobijedio?! Pobjednik je nepoznat, kandidati su ravnopravni. I onda svi saznaju pobjednika, zemlja čudesno cvjeta samo zbog čistih izbora, a gubitnici čestitaju pobjednicima.

„Demokratija znači samo to da narod ima mogućnost prihvatiti ili odbiti one koji će njime vladati“ (Jozef Šumpeter, Kapitalizam, socijalizam i demokratija, 1942).

Sloboda — to su prava čovjeka, sloboda govora i okupljanja. To je sloboda od bilo kakvog političkog progona. Sloboda je pravo pojedinca da radi sve što smatra potrebnim.

Pojedinac je iznad društva. Nikakav totalitarizam ili „sovjetski“ pojmovi o opštem dobru. Sve to guši pojedinca.

Liberalni princip slobode hranio je moj unutrašnji egoizam. Bio sam uvjeren da nikome ništa na ovom svijetu ne dugujem. Sve što radim, radim samo za sebe; čak i kad pomažem drugima, radim to samo radi svog ega.

„Svakom čovjeku, dok ne krši zakone pravde, data je potpuna sloboda da slijedi svoje interese po svom nahođenju i da se svojim radom i kapitalom takmiči s radom i kapitalom bilo koga drugog“ (Adam Smit, Istraživanje o prirodi i uzrocima bogatstva naroda, 1776).

Progres je zaštita manjina od ugnjetavanja, rušenje svih dogma; naravno, moralni i kulturni progres. A za postizanje tog progresa potrebna je „agenda“.

Smatrao sam da je za progres potrebno prosvijetliti narod uz pomoć agende i koristiti pozitivnu diskriminaciju za uspostavljanje istorijske pravde. Svako neslaganje s tim idejama izazivalo je u meni agresiju.

Posebno me privlačila ideja liberalnog feminizma, nekoliko puta sam priznavao sebi da mrzim muški pol, iako sam i sam bio muškarac.

Bio sam uvjeren da je progres na mojoj strani.

Najbolji način za postizanje progresa — više žena na čelnim pozicijama, izvinjenja bijelaca crncima, mjeseci ponosa. A svi ti komunisti i nacionalisti samo žele da nas vrate u prošlost.

„Podržavamo male i raznovrsne biznise, usmjeravajući naše troškove na materijale i usluge od dobavljača iz raznovrsnih grupa do 25% do 2025. godine“ (Kamala Haris, u okviru inicijative za proširenje kapitala za crnačke biznise, 2023).Ekonomija nema veze

Nisi li primijetio? Čini se da u tekstu još nisam rekao ni riječ o ekonomiji. Naravno, ne slučajno.

Komunisti u svojoj kritici liberala uvijek polaze od kritike osnove — privatne svojine, krupnog biznisa, tržišne ekonomije. Ali po mom iskustvu, ta „osnova“ za liberala je „nadgradnja“. U običnim razgovorima između liberala, ekonomija se ne pominje. Sadašnji ekonomski sistem smatra se normom, a bilo kakve izjave za promjenu ekonomskog poretka zvuče najmanje neprimjereno.

Komunisti često lupaju na vrata iza kojih niko ne stoji.

Govorio sam o slobodi preduzetništva, ne shvatajući u potpunosti potrebu za borbom za nju. „Kao, ona već postoji, zašto se boriti za nju…“ — razmišljao sam.

Zato na naše, marksističke argumente o ekonomskom sistemu uglavnom reaguju libertarijanci, za koje je ekonomija takođe osnova.

Tri vrijednosti — tri kontradikcije

Shvatili smo da razgovori o ekonomiji nisu produktivni ako želimo doprijeti do „politički angažovanog“ liberala. Znači, treba se vratiti našoj „liberalnoj Trojici“ da objasnimo šta s njom nije u redu. Ali nemojmo je kritikovati banalno, pogledajmo je iznutra.

Demokratija

Kada sam vidio kako u, naizgled, veoma slobodnoj Južnoj Koreji ponovo zatvaraju premijera, kako uprkos redovnim izborima u mnogim zemljama siromaštvo i bijeda ne prestaju, počeo sam postavljati pitanja o liberalnom shvatanju demokratije.

Primjer Južne Amerike je najjasniji. Po svim indeksima demokratije, njene zemlje su iznad mnogih bogatih zemalja, ali o životnom standardu tamo nema šta da se priča. Redovna smjena vlasti u Južnoj Americi ne dovodi ni do čega. Iako su zahtjevi naroda često jasni: dostojanstvena socijalna prava, stabilna ekonomija, adekvatni uslovi rada.

Ali niko od južnoameričke elite ne ostvaruje ta prava.

Postavljao sam sebi dalja pitanja. Zašto narod direktno ne može donositi zakone? Zašto uopšte u zemlji postoji čovjek s ogromnim ovlašćenjima — predsjednik? Za trijumf demokratije dovoljno je svakih nekoliko godina otići i staviti znak. To je čudno. Ako procedura zajedničkog učešća građana donosi pozitivne rezultate, zar je ne bismo mogli učiniti sveprisutnom — od skupova stanara do opštegrađanskih javnih rasprava?

Posebno pitanje bile su plate poslanika. Dugo nisam razumio zašto bi oni trebali dobijati toliki novac. Liberalni ideolozi objašnjavali su mi da je to zato da poslanici ne bi imali iskušenje da kradu, i ja sam im vjerovao. Da li poslanici i dalje imaju iskušenje da kradu, možeš sam procijeniti.

„Demokratija je vlast procedura. Imaju propisane procedure — referendume, javno mnjenje, parlament… političari najviše slušaju svoje birače“ (Dmitrij Gudkov, intervju, 2024).

Protivrječnost između ideje narodne vlasti i okvira liberalne demokratije izazivala je u meni sukob. „Zašto moji liberalni idoli ne govore o direktnoj demokratiji? Vjerovatno nešto ne razumijem…“I tu se pojavila ideološka raskrsnica:  Odustati od ideala „vlasti naroda“ i tvrditi da je narod glup i da mu se ne može dati sva vlast, te da je jedan čovjek na vlasti norma;

Odustati od fetiša na redovne izbore najviših zvaničnika i boriti se za stvarnu vlast naroda. Ali oprezno, da ne postanem komunista!

Tako sam počeo praviti korak bliže komunizmu…

Liberali, nažalost, misle da mogu glasati za obje varijante.

Sloboda

Sjećam se kako smo ja i moji prijatelji-liberali, vodeći još jedan razgovor, odlučivali koga sve treba zabraniti, samo da niko ne ugrozi svetu slobodu!

„Davno je trebalo zabraniti komunističku partiju… samu komunističku ideologiju. To je sasvim obična, normalna praksa…“ (Maksim Kac, intervju, 2020).

Brinulo me zašto se običan narod ne bori za slobodu. Ljudi misle samo o svom životu. To nije u redu. Zajedno bismo se trebali boriti za slobodu! Ljutilo me, svađao sam se s apolitičnim poznanicima, dok nisam počeo shvatati. Kako mogu očekivati kolektivnu akciju od naroda ako se svako bori za svoju individualnu slobodu, ako je svako sam za sebe?

S ideološke tačke gledišta, ljudi potpuno odgovaraju liberalnom pogledu.

Naši sunarodnici ne rizikuju, ne miješaju se u politiku, misle samo na svoju udobnost. Zašto bih od njih očekivao kolektivnu borbu?

Na primjer, na mom poslu djevojka je izgubila svijest od prekomjernog rada jer joj je šef odbio dati odmor kad je rekla da joj je loše. Bio sam bijesan, ali kolege nisu namjeravale ništa poduzeti. Jer „pa to se nije desilo meni“. Pokušavao sam im reći da se to može desiti svakome, ali oni su mislili samo na sebe, uključujući i mene — na sebe samog, koliko god to kontradiktorno zvučalo. U mnogim sličnim situacijama razmišljao sam isto kao oni.

Počeo sam razmišljati, puno razmišljati. Svi žele „izbiti u ljude“, a ostali — „pa nek propadnu“. Kako možemo biti slobodni ako smo spremni lomiti glave drugima? Heroji našeg vremena postaju genijalni preduzetnici koji su na vrijeme nadmudrili i pretekli sve ostale. Oni su prestali izazivati moje divljenje.

Ako bismo svi bili iskreni i otvoreni jedni prema drugima, ako bismo sebe doživljavali kao nešto zajedničko i cjelovito, zar ne bismo svi od toga imali koristi?

Možemo biti slobodni zajedno.

Progres

Moj proces razmišljanja se nastavljao. Sve češće sam razmišljao o suštini progresa.

Za liberala, društveni progres je zaštita manjina i ugnjetenih. A ko su ugnjeteni i manjine? To su crnci, homoseksualci, žene. Dobro, borimo se za njihova prava. Ali svaka žena može biti rasista, svaki crnac može biti seksista.

Imao sam osjećaj da manjine same po sebi nisu progresivne. Ništa ih ne ujedinjuje osim toga što postoje štetni stereotipi prema njima u društvu.

Ali stereotipi postoje prema svima. Možemo beskonačno dijeliti društvo na manjine, sve do manjina riđokosih ljudi ili onih koji mucaju. Nazvati to društvenim progresom bilo mi je sve teže.

Posebno smiješan trenutak bila je vijest da su, kako se ispostavilo, Sloveni priznati kao rasna manjina. Tu sam se ozbiljno zapitao koliko je takav progres adekvatan.

Vjera u progres u meni nije nestajala, samo nisam razumio gdje je progres sakriven.

Pronaći progres pomogla mi je globalna ljevičarska misao. Saznao sam da su u našoj istoriji sve progresivne ideje promicali upravo ljevičarski mislioci. Istraživanje tih pokreta omogućilo mi je da saznam više o suštini društvenog progresa. Da to nije samo borba za prava manjina, već zajednička borba za socijalna prava.

I opet su kontradikcije društva vodile me ulijevo.Tada ne bih priznao da u meni postoje kontradikcije, ali osjećao sam ih. Raspravljao sam o njima s prijateljima, analizirao sam, gledao stručnjake na „Jutjubu“. I sve se svodilo na jedan odgovor: „Svijet nije savršen, a ništa bolje još nije izmišljeno“. Kao da sam pokušavao ugušiti te kontradikcije u sebi, a ne riješiti ih.

Engels > Savremeni feminizam

Početak 2023. godine. Ponovo pretražujem internet u potrazi za nečim zanimljivim. Danas čitam o feminizmu, koji aktivno podržavam. I onda naiđem na članak na „Kiberlenjinki“. Ne sjećam se tačnog naslova, ali nešto poput „Izjave Fridriha Engelsa i Bebela o ženskom pitanju“. Na 30 stranica bile su izložene teze iz, kako sam kasnije saznao, Porijekla privatne svojine, porodice i države i Bebelovog djela Žena i socijalizam.

„Šta znam o Engelsu?“ — mislio sam tada. „Komunista je, po njemu su zvali ulice, ali nikad nisam upoznao njegova djela…

“Zvučaće pompezno, ali čini mi se da je tih 30 stranica promijenilo sve u meni.

Proždirući teze Engelsa i Bebela, grozničavo sam slao odlomke iz tog članka svojoj ženi, svojoj saborkinji po stavovima, uz uzvike:

„Pogledaj ovo! Čovjek je pisao o svemu ovome u XIX vijeku!! A još je i komunista, šokiran sam…“

Iznenadila me razumnost izloženih misli, koje su pametno povezivale razloge prezira prema ženama s ekonomskim temeljima.

Mislio sam da je pokret za prava žena nastao zahvaljujući savremenom liberalizmu. I da je liberalizam progres. Ali neki mislilac, otac komunizma, izložio je sve te ideje u XIX vijeku! „Zar primat društvenog progresa nije kod liberala?“

Stub progresa se urušio.

Oprezno, hram liberalizma se ruši!

Ključ za marksizam

Počeo sam kopati dublje i ozbiljno razmišljati o marksizmu. Nisam odmah krenuo čitati klasike, prvo sam pretraživao „Jutjub“.

Sjećam se kako sam veoma oprezno pristupao promjeni svog svjetonazora… Konzervativni marksisti su me odmah odbijali jer su ponavljali sve liberalne stereotipe o marksistima kao ljubiteljima „sovka“ i represija. A i sami su često vrijeđali i ismijavali sve s liberalnim stavovima, što me nije moglo ne odbijati.

Hoćeš li proučavati nešto gdje te unaprijed smatraju ograničenim?

Ko me privukao? Hvala Borisu Kagarlickom! Pronašao sam ga sasvim slučajno na „Jutjubu“ tražeći nešto o socijalizmu.

Njegov sadržaj pomogao mi je da proučavam i prihvatam ideje marksizma. Radio je to prilično vješto, jer prvo vrijeme nisam ni shvatao njegove političke stavove, mislio sam da je nekakav socijaldemokrata.

Na mom putu spoznaje, Kagarlicki mi je dobro pomogao da prihvatim marksističke ideje.

Snimci Rudog su me isprva odbijali svojom radikalnošću, iako je bilo zanimljivo gledati ih.

Radikalnost Rudog bila je u dogmatskim parolama koje za mene tada nisu imale konstruktivan smisao. Problem obrazovanja? Rješava se diktaturom proletarijata! Niske plate? Diktatura proletarijata, ništa drugo. Staljin ili Trocki? Diktatura proletari…

Komunistička sredina često mi se činila prilično toksičnom. Ali ipak su postojali kolektivi za koje marksizam nije bio subkultura, već nauka. Takav kolektiv mi se učinio „Šibica“. Iako sam se njihovom krugu pridružio tek kad sam potpuno preispitao svoje stavove, čitati „Šibicu“ počeo sam dok sam još bio lijevi socijaldemokrata. Ne mogu se sjetiti kako sam pronašao „Šibicu“. Čini mi se da je spomenuta na jednom od strimova „Rabkora“.

Odsustvo konzervativnosti i savremeni jezik čine svoje — marksističke ideje doživljavaju se svježe.

Ali šta je tačno bio ključ koji je promijenio moje stavove? Nisu to istorijski fakti koji razotkrivaju liberalne države, niti sovjetska estetika, niti vjera u divnu utopijsku budućnost.

Ključ je bio dijalektički materijalizam.

Ovaj kamen u tvojoj rukavici svjetonazora postaće glavni. Hoćeš li se nositi s njegovom moći?

O dijalektčkom materijalizmu čuo sam od Borisa Juljeviča. Govorio je o istorijskom procesu, kontradikcijama, materijalizmu. Zainteresovao sam se. Odgovorio je na mnoga pitanja koja su me mučila godinama, povezao političke stavove, pitanja bića, smisla društvenog života. Cijeli svijet počeo se shvatati kao jedinstven mehanizam. Naravno, materijalizam je postavljao nova, mnogo dublja pitanja.

Materijalizam je za mene postao ono što mi je toliko nedostajalo u liberalizmu — jedinstvena slika svijeta. Liberalizam nije davao ništa osim apstraktnih ideala. Dok sam bio liberal, moje okruženje bilo je ateistično, poštovalo je nauku, ali to poštovanje nikad nije bilo sistematsko. Sve je bilo nepovezano.

Liberalizam nema taj temelj koji ima marksizam.

Još uvijek sam iznenađen zašto marksisti ne stavljaju akcenat na povezanost svojih ideja. Obično su svi agitacioni materijali isprepleteni s istorijskim bitkama gdje se jedni ocrnjuju, a drugi uzdižu. Ali istorijski fakti su alat manipulacije, i oni me ne bi nikad uvjerili jer bih pronašao slične manipulacije s moje strane.

Nisam postao materijalista jer sam komunista. Postao sam komunista jer sam materijalista.

Rukavica svjetonazora je sastavljena. Ostaje da njome ovladaš. Tome uče u marksističkim krugovima.

I šta sad da radimo?

Nikad nećemo uvjeriti vatrenog savremenog liberalnog djelatnika. Ali njegovog pristalicu — možemo.

Vjerovatno imaš liberale u svom okruženju. Vjerovatno često raspravljaš s njima. Ali polemikama nećeš pridobiti pristalice. Probaj koristiti moje iskustvo da dopreš do njih.

Glavno, ne pritiskaj čovjeka. Daj mu prostora za razmišljanje. Meni je trebalo godinu dana da preispitam svoje stavove. U tome je pomogao blagi pristup Borisa Juljeviča, koji nije vrijeđao nikoga zbog ličnog stava.

Vodi čovjeka, ne sukobljavaj se s njim. Ne pokušavaj mu direktno objasniti diktaturu proletarijata, za njega je svaka diktatura zlo, on to jednostavno vidi drugačije.

Vodi ga uz pomoć pitanja i logičkih razmišljanja. Raspravljajte zajedno gdje su kontradikcije u liberalizmu. Ne zaboravi da moraš biti spreman i kompetentno braniti svoju tačku gledišta. Upamti da se istorijski fakti s pravom doživljavaju kao manipulacija.

Nauči agitaciju od Grigorija Judina i Vasilija Žarkova.

Judin — politički filozof, u svojim predavanjima i intervjuima na razumljiv, nekonzervativan način iznosi ideje direktne demokratije. Odbija da se svrsta u bilo koju ideologiju, iako je vrlo vjerovatno marksista. Ne vežući se za etikete, lako dopire do liberalne publike, i slušaju ga. Dobar primjer pametne intelektualne agitacije.

Vasilij Žarkov — sociolog i politolog. Takođe ne veže etikete na sebe i na liberalnim emisijama promoviše ideje revolucije, pa čak i klasne borbe. Liberalima je teško s njim raspravljati. Emisije s njim lako ćeš naći na „Jutjubu“.

Agitacija ljudi drugih političkih uvjerenja je naš zajednički posao.

Moje iskustvo nije sveobuhvatno. Sigurno imaš svoj put do marksizma — ili put svojih poznanika. Kako si uvjeravao prijatelje? Koje si greške pravio? Podijeli u komentarima — možda ćemo uspjeti otkriti neke zajedničke zakonitosti.

Svoje iskustvo sam podijelio, sad je tvoj red.

spichka.media