Razgovor s FB prijateljima: Brano Baltić

Duško Vuković: Dobar dan, Brano, kako si?  Mogli bi početi onaj čet intervju za portal PCNEN.

Brano Baltić: Pozdrav, danas malo otišao do Užica, ali može lagano da se počne 😁

DV: Je si li otrčao ili otišao? Pitam jer znam da ultramaratoncima to i ne bi bila neka razdaljina? (Napomena: Ovo je pitanje za intervju, pa pazi šta pričaš 😉)

BB: Ovog puta sam otišao autom 😁 Nisam još uvijek na nivou kao Alija 🤣🤣

DV: Koji Alija?

BB: Alija Balijagić, ovaj što je skoro uhapšen, što je izmicao crnogorskoj i srpskoj policiji. On je dobro poznavao taj pogranični dio.

Ovako sam počeo razgovor sa Podgoričaninom iz Mojkovca Branom Baltićem, čovjekom na koga mi je skrenuo pažnju kolega i prijatelj Vladan Mićunović dok smo  sjeđeli u jednom podgoričkom kafiću krajem prošle godine. Na razgovor uz korišćenje mesindžera kao komunikacionog kanala Brana sam lasno nagovorio, ali je razgovor ostao nedovršen. Brano je imao prešnijeg posla od naglabanja sa mnom o trčanju i tome slično, pa je ignorisao moja podsjećanja da treba da autorizuje intervju i sam odabere atraktivne fotografije.

Kad smo se prije nekoliko dana sreli u istom onom kafiću u kome smo se upoznali, prekorio sam ga i zamolio da završimo posao. Njegova reakcija je bila da je još puno toga uradio u međuvremenu, a moja kontra da on to napiše i pošalje, pa ću ja integrisati u već pripremljeno. Opet je, izgleda, bio u trci pa nije stigao, a meni žao da propadne naše dosadašnje četovanje, pa ću ga ‘pečatati’ na vlastitu odgovornost, a o novim trkačkim uspjesima moga sagovornika zainteresovani se mogu informisati sa njegove FB stranice, sa koje ću ja posuditi nekoliko fotografija. 

 

DV: Ko je tebe natjerao da trčiš?

BB: Bio sam treća godina na Mašinski fakultet u Podgorici i kolega sa faksa kaže mi: Ajde da trčimo u Podgoricu polumaraton. Rekoh, jesi li ti dobro, u životu nisam potrčao, a ne da trčim 21 km. Kaže, ajde možeš ti to, limit je 3h, ti planinariš, možeš to odraditi.

I, tako, odradim prvi polumaraton za 1h 36min, i baš mi je bilo teško posle trke, da sam rekao sebi – šta će mi ovo u životu, nikad više.

Ne znam da li je od tad prošla nedelja ili dvije, ja se opet prijavim sa društvom koje me pozvalo na Bilećki polumaraton (više se ta trka ne održava). Ta staza je brdovitija, pa sam samim tim imao i lošije vrijeme

Nakon toga vidim objavu na mrežama grupa RRM (Road Runners Montenegro ) besplatni treninzi ponedjeljak-srijeda-subota od 18-19. Trenira se ulicama Podgorice. Okupljalo se nas i po 60 trkača raspoređeni u 5 grupa, od najbrži do najsporijih. Sve se to dešava krajem 2018., u cilju da se pripremimo za Split polumaraton u februaru 2019.

I onda je bio taj Splitski polumaraton koji sam istrčao za 1h 23min. Za 3 mjeseca sam popravio vrijeme za 13 min. Od tog momenta imam najbolje vrijeme u toj grupi trkača.

Nakon Splita, ista grupa sprema se za trke, april u Beogradu. U toj grupi su bili momci koji su u tom momentu imali 16-17 polumaratona, a niko nije trčao maraton. Kad sam rekao da ću u Beogradu trčati maraton rekli su: Ti si lud, juče počeo da trči i odmah kao neko dokazivanje.

Došao je red i na BG maraton. 28km osjećao sam se vrhunski i već imao u glavi da trčim 42km ispod 3h, ali onda samo u jednom kilometru nastaje pomračenje. Od 29. km prvo mi otkazuju noge, a onda i glava, počinjem da vučem lijevu nogu (kasnije se ispostavilo da sam ukliještio jedan nerv kod trtične kosti. Prva povreda koja se nagovještavala, ali nekako odradih i maraton za 3h 15min.

Zaboravih da sam 2 nedjelje pred BG maraton, kao pripremu, odradio i Ostroški polumaraton, gdje sam završio kao drugi od crnogorskih takmičara.

Već nakon Splita osamostalio sam se, pa sam počeo samog sebe da treniram, pošto mi je RRM  grupa bila spora. U tom zimskom periodu trčao sam trke na krpljama – Bjelasicu, Sinjavinu, planinario, tako da su to bili moji vikend treninzi.

Posle aprila u Beogradu, uslijedila je mala pauza, jer su počele vrućine. U ljetnjim mjesecima ne trčim u Podgoricu zbog visoke  temperature, pa koristim planine, tako da sam iskoristio avgust da odradim prvu brdsku trku na Sinjavini, na domaćem terenu u organizaciji skyrunning Serbia and Montenegro. Trka je bila 33km sa 1800mnv+-. Prvih 10 km krenuo sam među vodeće, ali sam platio danak neiskustvu, pa sam se potrošio na uzbrdicu, nakon čega je pao ritam i počeli su da me redom stižu, tako da sam jedva završio 25/200.

Da nisam malo odužio?

DV: Samo nastavi 😊

BB: Sledeće što je bilo, počeo sam pripreme za PG polumaraton, da popravim vrijeme od prethodne godine, a isto tako da probam da idem i na lični rekord. Tako da sam tu trku završio sa vremenom 1h 18min, drugi od CG takmičara i popravio vrijeme sa 1,36 na 1,18 na istoj stazi za godinu dana.

To je bio jedan od luđih vikenda. Ne znam da li bih to sad mogao ponoviti. Trčao sam 3 polumaratona u 7 dana, prvo Podgorički, a naredne nedelje, dan za danom, Bilećki polumaraton i Metković polumaraton u Hrvatskoj.

Izgleda da sam tu ugrabio da istrčim to što se moglo, jer je 2020. godine bila korona, tako da nije bilo takmičenja, a ja sam taj period iskoristio za planinarenje i trenirao za sebe, da popravim svoje performanse.

Nastavljam večeras, umorih se od pisanja 😆

DV: Ne daš mi da te zaskočim pitanjem 😉 Taman da pročitam ovaj odgovor.

BB: Ako ima podpitanja u ovom dijelu mogu da odgovorim 😁

DV: Nastavićemo ovu tvoju trkačku hronologiju, ali prvo mi reci – uživaš li u trčanju ili u uspjesima koje ti trčanje donosi?

BB: Naravno da uživam u trčanju, ispitujem neke svoje granice, upoznajem ljude, nove terene. Što se tiče planinskog trčanja, zbog svoje spreme omogućava mi učešće na svjetskim i evropskim takmičenjima u skyrunningu i to mi daje motivaciju da se takmičim sa najboljim trkačima svijeta i predstavljam Crnu Goru.

A što se tiče atletike u CG, i tu se ima šta reći. Član sam atletskog kluba ‘Dionis’ iz Bara, redovni sam učesnik državnih prvenstava, ali naša atletika je mrtva dok ne dođe do promjena u ASCG. Tu su ljudi koji su ustoličeni preko 30 godina. Evo klasični dokaz koliko se sistem raspada, prvi put nije održan Podgorički maraton poslije – ako se ne varam – 32 godine.

Kad bi stavili neke novčane nagrade, vjerovatno bi se pokrenuli mnogi sportisti u CG. Evo primjera: Pobijedim na 50 km u ultramaratonu i dobijem pehar koji ne znam vrijedi li 5 eura. Drugo ništa.

DV: Hvalimo se da smo kadri stići i uteći, ali imamo malo atletskih staza. Dvije, ako se ne varam.

BB: Koliko znam, ima atletska staza u Baru i u Pljevljima. Raspisan je i konkurs za idejno rješenje atletskog stadiona u Podgorici, gdje je za isti projekat konkurisao i sekretar Atletskog saveza CG, Milan Madžgalj. Šta je on? Arhitekta? Nagrada za najbolje idejno rješenje je 30 hiljada eura, pa me ne bi čudilo da se njegov predlog usvoji, nego vidjećemo.

DV: Kad nemamo atletskih staza, onda barem brda imamo. Je li te ta činjenica okrenula planinarenju i trčanju po brdima i gorama naše zemlje  ponosne?

BB: Atletika je dosta monoton sport, gdje je bitna brzina i bezbroj istih krugova na atletskoj stazi. Još kad nema nikakvih nagrada za stimulans sportista, reklo bi se – trčanje u prazno. Dok pri planinarenju i trčanju brdima, svako brdo krije svoju ljepotu, što me dodatno inspiriše i motiviše da napredujem. Čist vazduh, priroda, domaća hrana, benefiti koje danas rijetko ko ima.

DV: Čime se možeš pohvaliti kada su ove teme u pitanju?

BB: Što se tiče atletike, tu nema čovjek na šta da se pohvali, dok sistem ovako funkcioniše. Dok je skyrunning, planinsko trčanje Bogom dano za Crnu Goru. Čak je prošle godine CG bila prva Zemlja na Balkanu domaćin Evropskog prvenstva u skyrunningu na Prokletijama, gdje sam bio jedini učesnik iz CG. Ove godine je bilo održano i svetsko juniorsko prvenstvo na Rumiji u Baru. Svi stranci su bili oduševljeni našim predjelima.

DV: Kad smo se upoznali, ispričao si zanimljivost sa uspona na Mon Blan.

BB: Da, upravo 15-ak dana prije EP na Prokletijama, popeo sam Mon Blan. Na visini od 4500m, iako sam se osjećao vrhunski, povratio sam čistu vodu, što je možda bio prvi nagovještaj visinske bolesti. Popio sam preventivno prvu tabletu u životu, ‘diamoks’, ne sluteći šta će se dešavati u nastavku. Dvije nedjelje kasnije, kao domaćin EP, izabran sam za doping kontrolu, zajedno sa svjetskim i evropskim šampionima. Međutim, 20 dana nakon takmičenja, doktor koji je bio zadužen za anti doping kontrolu, pozvao me i rekao da sam pozitivan na doping. Shvatio sam da je u pitanju neka šala ili namještaljka i bio u nevjerici, ali kroz par minuta razgovora doktor kao da je znao da sam koristio ‘diamoks, nakon čega je i meni bilo jasno. Prijetila je suspenzija, zabrana takmičenja naredne 4 godine, ali uz adekvatne argumente i od strane vodiča, bilo je jasno da je tableta preventivno iskorišćena.

Kasnije je izašao i post na zvaničnoj stranici skyrunning federacije, kako je domaćin EP bio pozitivan na doping, ali je imao adekvatne argumente, pa nisam dobio nikakakvu zabranu, kao nauk svim sportistima šta može da im se dogodi i šta ne bi trebali da koriste.

DV: Već si u ovom razgovoru pominjao Sinjavinu. Ja sam je prelazio biciklom u tri navrata, a čini mi se da je kao stvorena i za neki trkački maraton. Šta misliš o tome? (U međuvremenu sam Sinju prešao na vojničkim elanovim skijama, uz pripomoć motornih sanki )

BB: Da, preko Sinjavine se, za sada, organizuju 3 različita formata takmičenja. Biciklistički maraton, zatim zimi takmičenje na krpljama, turno i nordijsko skijanje. Kao i Sinjavina skyrace, koji je za sada realizovan 2019, 2021, 2023. godine.

DV: Kad ćeš je pretrčati?

BB: Dva puta sam je prešao na krpljama. Kroz Sinjavinu prolazi i CT1 (crnogorska transferzala 1) prva markirana planinarska staza u CG, tako da sam i taj dio prešao. Čak sam ove godine (2024.) odradio i pješačku turu Mojkovac- Žabljak preko Sinje,  64km ukupno.

DV: Sve do nedavno, čini mi se, vrlo malo ljudi je rekreativno trčalo. Sada trkača i trkačica na sve strane. Je li trčanje neka moda? Šta se događa?

BB: Ne mogu reći kako je to ranije izgledalo, ali danas se trkačka zajednica proširila. Svi hoće da izgledaju fit, a sportskih rezultata u našoj državi slabo ima.

Ono što je primijetno, tehnologija je napredovala. Konkretno, patike sa velikim đonovima od “memorijske pjene” koja ublažava udarce, zatim medicina, koriste se razni preparati za mišiće, izdržljivost. Malo je toga prirodno… Ono što se meni konkretno ne sviđa je trčanje sa telefonima u ruci, slušalicama i slično.

DV: Pravila ovih razgovora nalažu da ti mene pitaš nešto i time završimo intervju.

BB: Kako komentarišeš neodržavanja Podgoričkog maratona od strane ASCG poslije nešto više od 30 godina, a govorili smo o tome kako je danas trkača na sve strane 😁

DV: Mora da se onaj doživotni predsjednik Madžgalj posvetio onom projektu atletskog stadiona, pa ne diže glavu sa arhitektonske table 😉