Piše: Ivo Lučić

Ima jedna legenda vezana za Poganu glavicu iznad Strljanice na jugu Kupreškog polja, znaju je mnogi Kuprešani, o razvratnoj kraljici koja se udala za vlastitog sina. Kad sutra dan osvanuo, kaže legenda, više se po Malovanu ne vidi cvijeće, već se sav u snijeg zabijelio usred ljeta.

Nećemo se upuštati u dubinske analize legende, ali što god je htjela reći, htjela je to učiniti preko cvijeća: umjesto čuvenih kupreških cvjetnih livada, zavladala je smrt i zima.

U krajobraznim znanostima poslovično se smatra da se odnos ljudi prema prirodi u tradicionalnim kulturama temelji na njezinoj neposrednoj upotrebi, bez konceptualnog osvješćivanja, ali ova legenda šalje snažnu poruku. Ona kaže da je priroda tome narodu bila mjera svega. Ali, to nije usamljen takav primjer! U starim rukopisima fra Grge Lozića (1810-1876), koje je obradio i objavio marni Stipo Manđeralo (1992) jasna je svijest o darežljivosti kupreških krajolika, planina, pašnjaka, rijeka i jezera. Kupreške trave nisu samo hranjive, zbog čega su ovdašnje ovce najkrupnije i najugojenije u cijeloj Bosni, nego su i zdrave, pa na Kupres dolaze ljudi i blago kojem usfali zdravlja. A livade ispod selā Bili Potok i Zlosela daju toliko sijena da mogu, zajedno s ječmenom slamom, zimi ishraniti hiljadu konja i goveda. Čini se da u tradicijskom repertoaru skoro ništa nema veću cijenu od vola. Ljudi su se donedavno ustajali kad bi vol prolazio. Do prije stotinjak godina vol je vrijedio vjerojatno više od danas ponajskupljeg luksuznog auta. Ukratko, do modernih dana i industrije, kupreški krajolik je davao svojim stanovnicima sve što im je trebalo, i oni su mu bili zahvalni, poštovali ga i čuvali na sve moguće načine.

Vrijednosti kupreške prirode uočavali su i istaknuti umjetnici. Oni su njegovu darežljivost izražavali estetskim vrijednostima najvišeg reda. Umjetnička interpretacija kupreških livada dobila je u slici „Visoravan u cvatu“ Gabrijela Jurkića univerzalnu potvrdu, a ta se slika smatra remek-djelom i najvažnijom umjetninom u posjedu Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine.

Književnik Ivan Lovrenović kaže za nju da je nevjerojatna, da dokida pajzažnost i zalazi s onu stranu materijalno-realnoga, u onirično i apstraktno. Taj isti Lovrenović obilazi krška polja i u svom „Ikavskom zemljopisu“ očarano priznaje da je više puta pokušao opisati njihovu mitopoetičnost, ali da nije uspio nijedanput. Pa izdvaja Kupreško polje:

„Kupreško je nad svim poljima!“ I opisuje oniričko raspoloženje koje je doživio na nekim njegovim dijelovima: „Maleni, skrajnuti Otinovci na rubu Polja, ispod strme Stožer planine – axis mudi. Šutimo, dišemo, upijamo.“ Jedan duhovni i umjetnički sladokusac poput Lovrenovića na Kupreškom polju ostvaruje ugođaj kao da se udjenuo u samo središte svijeta.

„Pred nama sva ta starina dubina, sva ta vrtoglava povijest ucrtana u kamenom tlocrtu, a iza svega u pozadini – otvoreni beskraj Kupreškog polja u kasnom ljetnom poslijepodnevu, u raskošnoj zelenoj gami, s reljefom snažno oživjelim pod djelovanjem kosog sunca, pa se ističe svaki detalj.“ U ovoj slici Kupreško polje se izdiže visoko iznad pukog zadovoljenja materijalnih potreba i postaje točka na zemlji koja daje smisao životu.

Studija – dvostruka obmana

Ali, avaj, za razliku od ovih sjajnih mudrih ocjena, na Kupreškom polju se nudi shvaćanje koje bi njegovu prirodu izručilo za dva dinara. Zoran primjer je Studija utjecaja na okoliš zahvata Magnezij-minerali (SUO), koja se nudi na usvojenje kako bi postala službena slika prirode Kupreškog polja. U njoj nemaš nigdje ništa vrijedno i izuzetno, nemaš ni jedan ozbiljan pokazatelj vrijednosti te prirode, nego navodi neke podatke, uglavnom obične, parcijalne, gole, krezube, koji ne znače ništa. Niže masu činjenica u kojima nema nikakva poretka. Isto joj je Kupreško polje i, bez uvrede, Konjević Polje. Isti joj je medvjed – o čijoj su pojavi sastavljači pročitali na komercijalnom portalu, a ne ga vidjeli u prirodi, gdje bi bilo očekivano da su vršili promatranja. Dakle, isto im je ta široko prisutna zvijer, kao i neka stenoendemična podzemna vrsta, koja postoji samo ovdje, koja bi bila specifična vrijednost Kupresa i za koju se očekuje da su je kao takvu uzeli u zaštitu. Pri čemu ta nevesela studija ne poznaje ni jednu takvu, ne poznaje pojam troglobionta, životinjske vrste koja je prilagođena životu u podzemlju krša. Nema je nigdje u studiji, niti ima igdje išta i o jednoj pećini i jami, gdje se mogu naći takve životinje. Pećine i jame ne postoje kao pojam u studiji, iako su ključni element krškog krajolika. Podzemna fauna je dokazano najbogatija u Dinarskom kršu, u svjetskim razmjerima. Dinarski krš, koji zahvaća prostor od Gorice u Sloveniji do Skadarskog jezera, ima uvjerljivo više podzemnih vrsta nego cijeli sjevernoamerički kontinent. Dakle, studija zanemaruje ključnu sferu prirode i života, onu svojstvenu razvijenom kršu kakav je širi prostor Kupreškog polja. Kad se govori o podzemnim vodama, studija se poziva samo na hidrologe, koji vide samo mrtvu prirodu, i nisu nadležni za biologiju niti je poznaju.

Ukratko, SUO je dvostruka obmana: na jednoj strani ona stilom sugerira da je objektivna i nesklona ničijim posebnim željama, a s druge strane da je cjelovita i da sve pokriva i da je time pravedna. No, Studija koja ne ističe navedene krške vrijednosti, ne zna ni njegove povijesno-znanstvene vrijednosti, koje su i šire kulturne vrijednosti. Dinarski krš je prvi krš u svijetu otkriven i njegove će pojave trajno ostati važne kao izvorni oblici s kojima se uspoređuju sve novootkrivene. Samo Kupreško polje je prvo u spektakularnom nizu krških polja koja su dala naziv toj najznačajnijoj i najsloženijoj krškoj pojavi u svijetu znanosti. Po tim poljima, osobito Livanjskom polju koje je iznimno razvijeno, u svjetskoj literaturi je uveden pojam polja, pa ga je stoga, što se često radi, nepotrebno i pogrešno prevoditi na engleski kao field. Zbog toga mora ostati izvorno sačuvano, ali pri tome i proslavljeno, dakle i turistički i znanstveno privlačno.

Nesretnoj studiji je to svejedno. Ona pod tobožnjom objektivnosti zapravo čini falsifikat. Ona je vozač koji jednako prolazi na svaku boju semafora, ona je policajac koji se jednako ponaša i prema nasilniku i prema žrtvi, ona je liječnik kojem je svejedno imate li bezazleni prištić na nekom mjestu ili tumor u terminalnoj fazi. Jednako toliko možete biti sigurni da će SUO Magnezij-minerali zaštiti iznimne i gotovo potpuno nepoznate ekosisteme krškog podzemlja Kupreškog polja.

Prava priroda ostaje nepoznata

Nažalost, o prirodi Kupresa se premalo zna da bi se išta moglo odgovorno odlučiti o njegovoj sudbini. To je neznanje duboko i slojevito. Ono se tiče i općenite odsutnosti prirodoznanstvenih informacija, i njihove neupotrebljavanosti gdje one postoje. Kupreško polje je ekstreman primjer, ali priroda je posvuda pojava iz drugog plana. U četiri stotine godina moderne znanosti, i najmanje 130 godina nastave, prirodoslovlje se još uvijek nije nametnulo kao ključno u formiranju slike svijeta. U dubini naše slike svijeta i dalje prevladavaju mitološke tvorbe i po njima se najviše ravnamo. To je jedan od razloga zašto ne osjećamo nedostatak toga znanja.

Drugo, mnogo je znanja akumulirano unutar pojedinih znanstvenih disciplina kao što su kemija, fizika, biologija.. ali one ih ne spajaju u jednu sliku, nego to znanje ostaje izolirano. Takvo znanje nije dovoljno za odgovornu odluku. Nakon što se do informacija dođe istraživanjem, njih bi trebalo sintetizirati, pa javno prodiskutirati tako da se o njima usvoji slika u najširim krugovima, jer su svi građani dionici prirode i imaju pravo sudjelovati u odlučivanju, a prije toga moraju nešto o tome znati.

Znam da će se ova tvrdnja mnogima učiniti pretjeranom i ekskluzivnom, ali tako nastupa svako neznanje. Svako neznanje je slijepo i ne vidi da ne zna. To posebno važi za neznanje o prirodi, jer na njemu počiva sve ostalo. Mnogi će pomisliti: pobogu, pa ljudi su i do sada koristili prirodu i nije trebalo „izvoditi“ to sa znanjem. Posljednjih godina nas kaotična Zemljina atmosfera svako malo podsjeća na to neznanje: jučer poplava u New Yorku, prekjučer u Teksasu, malo prije toga u Splitu, pa u sjevernoj Italiji, i tako uz katastrofe u katastrofu. Da ne govorimo o gubitku biodiverziteta… Premda se tehnologija razvila do neslućenog, i dalje se koristi mali kvantum znanja. Stječe se dojam su predmoderna znanja vodila više brige o zaštiti svijeta.

Znanost na mnogim poljima biva vrlo selektivno prihvaćena. Odbacivanje znanja posebno je poznato i dokumentirano u religijama. Religija je sve do modernog razvoja znanosti mogla rasti na neznanju. Sve je pokrivala tvrdnjama o Božjoj svemoći. Znanost je bila prijetnja rušenju religijskih kozmologija, pa je vlast, koje je bila „od Boga“, zabranjivala znanost, osuđivala znanstvenike, proklinjala ih i izopćavala, bacala na lomače… pa i danas brojni propovjednici žale za danima kad nije bilo toliko „sotonske“ znanosti. Teolozi međutim imaju veliku muku povratiti povjerenje u religiju, i mnogi od njih to i dalje rade kriveći znanje i forsirajući neznanje. Dio ih je zadovoljan licemjernim priklanjanje masa Crkvi kao simbolu kolektivne, etničke pripadnosti, bez obzira na stvarnu duhovnost.

Industrija i razvoj kojem ne treba znanje

Općenito, ignoriranje znanosti posebno je vidljivo na znanju o prostoru. Ni o jednom dijelu prostora u Bosni i Hercegovini ne postoji relevantan skup podataka, niti lokalne ni regionalne vlasti smatraju svojom obavezom da istraže i opišu svoj prostor. Što je najgore, ne osjeća se njihov nedostatak. Na primjeru Kupreškog polja to je vidljivo po terminologiji. Za prirodu se isključivo koriste termini prirodne ljepote i prirodni resursi. U oba slučaja se radi o redukciji slike prirode: u prvom se priroda svodi na kapitalistički i tržišno upravljani osobni osjećaj privlačnosti neke prostorne pojave, u drugom, radi se o prirodi kao industrijskoj sirovini. U obje slike je priroda sirovina, samo se prva oblikuje ukusima, a druga grubim iskorištavanjem minerala. Osim toga, mi ne znajući, i sami sebe, kao dio prirode, svodimo na jednu od tih funkcija.

Možemo analizirati postojeću poznatu sliku Kupreškog polja. Najvažniji njegov prikaz dan je u knjizi Miroslava Džaje i Krunoslava Draganovića „Sa kupreške visoravni“. Knjiga je plod velikog truda i znanja, ali o prirodi ne kaže skoro ništa. Ne mora, to je knjiga o povijesti. Ali nema ni drugih koje bi to rekle. Ona vrlo diskretno koristi pojam Kupreško polje, i umjesto toga izvornog, koristi koreografski pojam visoravni. Džaja se u pisanju toga dijela oslanja na podatke iz „Narodne enciklopedije srpsko-hrvatsko-slovenačke“ koja je je u četiri toma izlazila prije stotinu godina. Pri tome njezin je urednik Stanoje Stanojević (1874-1937), srpski povjesničar, kao što je i Šefik Bešlagić, (1908-1990), na koga se također u ovom dijelu Džaja poziva, bosanskohercegovački povjesničar. Istina, Džaja se u tom dijelu knjige poziva na važno i zaglavno djelo Jovana Cvijeća o krškim poljima jugozapadne Bosne (1902), u kojem niz počinje s Kupreškim, ali slika krša i polja u knjizi „Sa kupreške visoravni“ ostaje zatravljena poviješću. Taj skromni uvodni opis od dvije stranice koristi se i danas za opise „Kupreške visoravni“ posvuda od Wikipedije do službenih mrežnih stranica lokalne administracije.

I oni koji žele pomoći zaštiti Kupreškog polja, ne mogu javno pronaći ozbiljne argumente. Više apela Kuprešaka, među kojima i kupreških svećenika zauzima se za očuvanje prirodnih resursa Kupreške visoravni. Njihova „Deklaracija o prirodnim resursima visoravni“ u samom naslovu pokazuje da je Kupreško polje, koje se smatra „visoravni“, zapravo resurs za nešto, a ne vrijednost sama po sebi! Deklaracija postavlja općeprihvatljive moralne zahtjeve za očuvanjem Polja, zahtijeva pravdu kao važan kriterij u postupanju, kritizira uništenje prirode „za mizeran interes lakomih pojedinaca“ i poziva na načine upotrebe koji neće uništiti prirodu. Ona obilato koristi pojmove iz religijskog i mitološkog repertoara – Bogom dana ljepota,zemlja meda i mlijeka, Sibir mali, itd. – koji na žalost ne mogu nadomjestiti odsutnost supstancijalnog znanja.

Krška narav prostora, koja ovdje bazično određuje ekološke i sve druge odnose, nije poznata ni u općoj javnosti ni pri donošenju odluka. Najkompleksnija krška forma je polje. Ona je ovdje oprimjerena spektakularnim nizom polja u svjetskim razmjerima: od Kupreškog polja preko Duvanjskog i Glamočkog, do Livanjskog polja i Buškog blata. Povezuju ih rijeke, koje teku po jednom polju, poniru na njemu i ponovo se pojavljuje na nižem polju, tako nekoliko puta, a istovremeno se neke od njih pojavljuju na nekom od izvora Cetine, izvora uz more ili vrulja na dnu mora. Tko može zanemariti i prezreti to prirodno bogatstvo i njegove podzemne odnose? Posve neistražene! Tko je geoekološki vrednovao Kupreško polje, sâmo ono sastavljeno od tri sliva, tko je objasnio funkcioniranje njegova vodonosnika, i tko je utvrdio razmjere njegove podzemne bioraznolikosti? Nitko. Tko je etnografski obradio suživot čovjeka s tom snažnom i divljom prirodom, osobito toliko zanemareni utjecaj krške prirode na tradicionalnu kozmologiju?! Nitko.

Promotrimo taj odnos znanja i upotrebe na slučaju polja. Možda je najbolji primjer Cerkniško polje (jezero) u Sloveniji. Zbog pokušaja da objasni njegovu kršku prirodu, kranjski polihistor Janez Vajkard Valvazor (1641-1693) je još prije tri i pol stoljeća primljen u Britansko kraljevsko društvo, što je bila iznimna čast. Od tada su o tome polju napisane stotine radova i deseci monografija. Početkom prošlog stoljeća pokušali su ga isušiti, kako to nije uspjelo, pokušali su ga potopiti. Ni to im nije pošlo za rukom, pa su ga odlučili vratiti u prirodno stanje i zaštitili su ga. Uza sve to, posljednjih stotinjak godina ono pokazuje stabilno demografsko stanje i privlačno je mjesto za život. Možda ne bi bilo loše da kupreški mjesni oci odu do Cerknice i malo vide kako se uz zaštitu prirode mogu postići opća dobrobiti i stabilna demografska kretanja.

Ili još specifičniji primjer Japaga. SUO nije čula za impresivnu seriju tih urušnih vrtača. U nedostatku interesa i svijesti bosansko-hercegovačkih i hrvatskih geografa, opisao ih je i objasnio prije nekoliko godina slovenski geograf Uroš Stepišnik, ali ni to nije bilo dovoljno da znanje o njima uđe u domaću javnost. A evo koliko međusobno ovise znanje i upotreba, odnosno zaštita nekih sličnih urušnih vrtača. Najbliže su Crveno i Modro jezero kod Imotskoga. Crveno jezero koliko-toliko istražuju, o njemu se šire znanje, jedno je od najvažnijih turističkih atrakcija i zaštićeno je kao spomenik prirode. No, najbolji primjer su Velika i Mala dolina na sjeveru Dinarskog krša. One su dio Škocjanskih jama u Sloveniji, koje su vrtačama dale međunarodni stručni naziv „dolina“, i danas su dio Svjetske prirodne liste UNESCO-a.

Sve se to ima dalekosežne posljedice. Prvo, odražava se na oblikovanje kupreških identiteta. Oni se ne grade na supstancijalnim elementima krške prirode, nego preko društvenih događaja koji imaju tradicijsku i obavezno etničku dimenziju, poput okupljanja hiljadu Ivana, dana kosidbe i sl. I dok je nekada polje ispod Zlosela moglo prehraniti hiljadu volova i konja, hiljadu Ivana se okupi jedan dan i drugi već ispare. Oni mogu dati moralnu poruku podrške uvelike napuštenom kraju, ali ne jačaju bitno potencijal ni perspektivu zajednice.

Isto dovodi i do bezidejnosti razvoja, odnosno do zahvata kao što su tvornica magnezija. I turizam se Kupresu događa slučajno. Nije se mogao izbjeći, stvorila ga je regionalna potražnja. Iako se on sada doima kao izlaz iz svega, njegova snaga i slabost lokalnog društva će vjerojatno u sljedećih dvadesetak godina biti glavna opasnost na koju će ukazivati zaštitnici prirode na Kupresu.

Pouka: svima je obaveza zaštititi javno dobro

Nedostatak znanja o prirodi u Bosni i Hercegovini vješto koriste konzultantske firme koje nameću studije utjecaja na okoliš kao pravu sliku prirode. Njihova djelatnost koja se sastoji od pabirčenja skromnih javno dostupnih podataka – češće dodaju samo svoje fotografije – nije ništa drugo nego štetočinstvo prema prirodi u Bosni i Hercegovini.

Šta uopće SUO može reći o nečemu o čemu ništa ne zna? Naravno da ne može ništa i u nedostatku priče o bitnim stvarima, ona prenosi težište na tehničke detalje koji ne znači mnogo. Ukratko, ova, kao i sve slične studije utjecaja na okoliš, obični su blef koji najčešće upali jer javnost ne poznaje administrativni metajezik. Takve studije nimalo ne mogu upozoriti na stvarne probleme koji se događaju prirodi.

Ove studije su đavolji odvjetnik antropocena, koji industrijom, turizmom, prometom i urbanizacijom uništava prirodna staništa i protjeruje živi svijet kojem su ta staništa dom. Pri tome, ne radi se samo o bilju i životinjama, nego i o čovjeku. Stotine milijuna ljudi u svijetu otjerane su iz svojih zavičaja jer su im oduzeli staništa i dali ih industriji. Kod nas se to dogodilo na Rami, Cetini, Trebišnjici i drugdje, pa je realno očekivati da će se dogoditi i na Kupreškom polju. Bez upoznavanje prirode nema uspješnog odupiranja toj nesreći.

Onima koji pokreću ovakve zahvate i koji angažiraju izvođača tzv. studija, treba zahvaliti i pozvati ih da se jave za pet godina, kad naprave sve sezonske turnuse kompleksnih interdisciplinarnih istraživanja prostora prirode i okoliša; provjere ih na znanstvenim skupovima i ovjere u časopisima s dvostruko slijepim recenzijama.

I da se vratimo na onu legendu s početka. Zapitajmo se koliko bi ljudi, životinja i biljaka mogla prehraniti tvornica magnezija, a kolikim bi generacijama ljudi uskratila živote na svom Kupreškom polju. Računica je, znamo iz sličnih primjera, porazna.

Ona legenda s početka teksta kaže da se narod pobunio protiv kraljice, ubio je i razorio njezin grad. Poruku ne treba shvaćati doslovno, nego u prenesenom značenju: svima je obaveza zaštititi javno dobro, prirodu na kojoj živimo i odbaciti svaki čin koji nastoji uništiti tu prirodu.

Prometej.ba