Autorka: Manjula Nanavati
Današnje poimanje vlastitog identiteta najvjerojatnije vuče korijenje od najpoznatije maksime Renea Descartesa, filozofa iz 17. stoljeća: Cogito ergo sum ili Mislim, dakle jesam. Na taj način, iako to možda uopće nije bila Descartesova namjera, uvjetovani smo davanjem prednosti osobnom interesu, uzdižemo potragu za vlastitom srećom i promičemo osobne slobode zasnovane na vlastitom moralu. Današnje društvo doživljavamo kao skup autonomnih ljudskih bića, odvojenih od okruženja i na mnoge načine neovisnih od zajednice, gdje opstaju samo najjači, što vodi nadmetanju i sukobu u pokušaju da se uspjeh ostvari zaštitom sebe i svega svoga.
Međutim, pažljiviji osvrt na kriminal, rodnu nejednakost, siromaštvo, rasizam i nasilje širom svijeta navodi nas da se zapitamo – postoji li možda drugačiji pristup kako bismo izgradili bolju i svjetliju budućnost za našu djecu? Postoji li mogućnost za pravedno društvo, čija su osnova empatija, suosjećanje i velikodušnost, gdje poštujemo dostojanstvo drugih kao i vlastito, gdje bogatstvo nije poistovjećeno s vrijednošću, i gdje su jedinstvo i ono što nas spaja kao jedno čovječanstvo temelj naših odnosa i života.
Upravo su to neke od karakteristika onoga što se naziva ubuntu – složeni skup vrijednosti, stavova i kodeksa ponašanja, koje sam nastojala prepoznati i rastumačiti kroz svoje istraživanje.
Riječ “ubuntu” potječe iz zulu jezika, no sličan izraz postoji u gotovo svim afričkim jezicima i može se približno prevesti kao “čovjek je čovjek kroz druge ljude” ili “ja jesam jer mi jesmo”. Obje fraze izražavaju ideju o univerzalnoj niti koja povezuje cijelo čovječanstvo, kao i to da nas zajednica, odnosno bratstvo, čini ljudima, a ne individualnost.
Ova dragocjena mudrost drevne Afrike ističe ideju da je naš identitet određen osjećajem pripadnosti nečemu većem od nas samih, i da samo onda kada cjelina napreduje, svaki njen dio može ostvariti svoj puni potencijal. Ubuntu filozofija odbacuje ideju samoostvarenog čovjeka, čovjeka koji je stekao bogatstvo, uspjeh ili društveni položaj vlastitim naporima, naglašavajući da sve naše međusobne interakcije i iskustva suštinski doprinose našem razvoju i onome što danas jesmo. Naši roditelji i skrbnici hranili su naša tijela i duh dok smo bili bespomoćni. Učitelji su nas naučili čitati i pisati. Od mentora i kolega naučili smo kako raditi, a od prijatelja i partnera kako graditi emocionalne veze. Tehnologija i alati kojima poboljšavamo vlastitu efikasnost rezultat su rada i kreativnosti drugih ljudi. Zato tu veliku ostavštinu moramo uvažavati sa zahvalnošću, isto kao i neizmjernu vrijednost svake osobe čiji se život ukrstio s našim.
Ako ubuntu zvuči kao naivan i pojednostavljen plemenski koncept neprikladan za suvremeno društvo, dovoljno je pogledati rad nadbiskupa Desmonda Tutua koji je predvodio Komisiju za istinu i pomirenje u Južnoj Africi ustanovljenu nakon pada aparthejda. Predsjedao je saslušanjima počinitelja zločina s obje strane te duboke podjele koja je razarala zemlju. Ta suđenja su prenošena uživo kako bi cijela zemlja mogla svjedočiti razmjerima zločina, kako onih koji su podržavali aparthejd, tako i onih koji su se protiv njega borili. Saslušavanje cjelovitih priča o lancu događaja koji su doveli do oprečnih uvjerenja – koliko god bila pogrešna – rezultiralo je presedanom: dok je svijet zapanjeno gledao, Južna Afrika je u proces pravde unijela empatiju, suosjećanje i oprost, i time omogućila ne samo kaznenu pravdu i zaslužene kazne, već i obnoviteljsku i iscjeliteljsku pravdu – važan korak ka jedinstvu.
To je ubuntu.
Kada se potpuno stavimo u tuđe cipele, napustimo vlastitu točku gledišta, napravimo odmak i promijenimo kut gledanja da bismo stvari sagledali iz perspektive drugoga – možda bismo mogli doći do bolnog zaključka da bismo u istim okolnostima i sami mogli postupiti na sličan način.
Desmond Tutu je suštinu ubuntua opisao riječima: “Moja ljudskost je zahvaćena tvojom i neraskidivo povezana s njom.” Nelson Mandela je to savršeno pokazao primjerom kada je na svoju inauguraciju pozvao čak i svog zatvorskog čuvara, Christa Branda. Kako pronaći u sebi tu izvanrednu razinu velikodušnosti duha da i u neprijatelju prije svega prepoznamo ljudsko biće? Možda tako što ćemo uvidjeti da nepravda koja nam je nanesena nije nužno bila osobni napad. Ljudi se drže starih uvjerenja i iskustava usađenih u djetinjstvu, koja su ukorijenjena i utvrđena ustaljenim načinima života. Ako pokušamo shvatiti razloge njihovih postupaka, možda ćemo početi gledati svoje protivnike u potpuno drugačijem svjetlu.
Međutim, to zahtijeva duboke promjene u nama samima.
Ubuntu traga za dobrim u svakome, vjerujući da ono zaista postoji. Neprestano tražiti dobro oko sebe, unatoč socioekonomskim izazovima našeg vremena, težak je zadatak. Još je teže neprestano nastojati iznijeti na vidjelo sposobnost za tu dobrotu koja leži u nama samima. Ipak, iz mog osobnog iskustva, vjerujem da ljudi imaju nutarnji moralni kompas, etički okvir koji nas može nepogrešivo voditi ka Istini – kad se aktivira. Svi smo mi spoj snage i slabosti, svjetlosti i tame, vrlina i mana. Ali veličina ljudskog stanja leži u spoznaji toga, uz neprestano nastojanje da težimo svjetlosti.
To je ubuntu.
Bryan Stevenson, odvjetnik i borac za građanska prava, osnivač organizacije Equal Justice Initiative (Inicijativa za jednaku pravdu), u svojoj potresnoj knjizi Just Mercy (“Samo milost“) kaže: “Mi nismo najgora stvar koju smo u životu uradili. Svi smo mi više od toga. Oduvijek sam vjerovao da, ako netko slaže, nije samo lažov; ako nešto ukrade, nije samo lopov; pa čak i ako ubije – ne vjerujem da je samo ubojica.”
Ubuntu traži prihvaćanje i svega onoga drugoga što mi jesmo. I uči da je moguće suočiti se s vlastitom tamom i izaći na svjetlost.
Ubuntu je dosljedan i snažan koncept. Također se ogleda u univerzalnim principima koji upravljaju prirodom. Međusobno povezana.
Jednom kada spoznamo da zaista međusobno oblikujemo jedni druge, postaje neosporno da imamo dužnost podržavati jedni druge. Naša ljudskost je kvaliteta koju dugujemo jedni drugima, čovječanstvu i svoj prirodi. Kroz ovu prizmu, možda ćemo shvatiti da neobuzdani materijalizam koji iscrpljuje naš planet, naš dom, narušava tu univerzalnu istinu i umanjuje našu ljudskost.
Ubuntu uči da je svatko od nas ponaosob poput dijela slagalice. Ali tek kada svaki od nas odigra svoju ulogu – pripadajuću, podržavajuću i pravu – možemo postati skladan, jedinstven i veličanstven mozaik. Zato je svaki pojedinac pozvan razmišljati o široj slici, priznajući da svako od nas ima dragocjenu ulogu. Štoviše, ključno je da svojim djelima inspiriramo i druge da učine isto – kako bismo zajedno izgradili novi i bolji svijet za buduće generacije.
Na istom tragu je i Steve Biko, borac protiv aparthejda, kada kaže: “Vjerujemo da će na duge staze poseban doprinos Afrike svijetu biti u području međuljudskih odnosa. Moćne svjetske sile su napravile čuda s industrijom i vojskom, ali najveći dar čovječanstvu tek treba doći iz Afrike – dati svijetu ljudsko lice.”
To je ubuntu – uzdizanje harmonije i duha solidarnosti u moralnu dužnost, što će neizbježno voditi prema bogatijem, skladnijem i humanijem svijetu.
S engleskog prevela: Maša Jovanović
0 Comments