Nacionalna advokatska komora i sve organizacije s ljevice danas se suočavaju sa vjerovatno najvećim izazovom još od McCarthyijeve ere prošlog stoljeća. Zato je pravo vrijeme da istaknemo velikog advokata Arthura Kinoya, nepokolebljivog protivnika makartizma.

U Kinoyevo vrijeme, Nacionalna advokatska komora bila je jedina nacionalna grupa za građanska prava ili advokatska komora koja je odbila zahtijevati polaganje “zakletve odanosti” od svojih članova. Prvo radno iskustvo stekao je predstavljajući Juliusa i Ethela Rosenberga, radnike United Electricala sa crne liste, te ljude izvedene pred zloglasni Odbor za antiameričke aktivnosti Predstavničkog doma. Ove su ga borbe očeličile za kasniju odbranu aktivista Pokreta za građanska prava, Studenata za demokratsko društvo, ACLU-a (Američke udruge za slobode građana), kao i za njegovo preispitivanje prisluškivanja od strane predsjednika Nixona.

Mnoge su paralele između starih i novih era makartizma, ali postoji jedna ključna razlika o kojoj ću raspravljati na kraju. Bilo bi dobro kada bi aktivisti i advokati danas proučili prvo razdoblje makartizma kako bi se pripremili za ono što dolazi.

U novoj eri makartizma, baš kao i u staroj, svjedočimo besramnim i ilegalnim hapšenjima i deportacijama, lažnim optužbama bez postojanja dokaza, uništavanju profesionalnih karijera – koje ovog puta mnogostruko uvećavaju društvene mreže pod korporativnom kontrolom. Ljudi se suočavaju sa zločinima mišljenja zbog toga što osuđuju izraelsko ubijanje Palestinaca, što podržavaju pokret za Različitost, jednakost i inkluziju (eng. Diversity, Equity, and Inclusion, tj. DEI), ili prosto zato što se suprotstavljaju Trumpu. Navodno neprobojne ustavne norme, poput habeas corpusa, otvoreno se krše.

Jedna od paralela između dvije ere je ta da su obje pogrešno nazvane. Današnja era makartizma često se naziva “Trumpovom agendom”. Ovi pogrešni nazivi nisu slučajnost. Oba služe istoj političkoj namjeni – da utabaju put ka vlasti istim onim ljudima koji su utabali put McCarhtyija i Trumpa ka vlasti! Semantika ovdje igra veliku ulogu.

Za vrijeme stare ere makartizma, većina užasnih mjera po kojima je ta era nazvana, prethodile su dolasku nekada nepoznatog senatora iz Wisconsina na državnu scenu. Štaviše, mnoge mjere za koje je on bio simbol, trajale su do kraja 1960-ih i do početka 1970-ih, dugo nakon što je svrgnut s vlasti. Iako je pulen iz te ere davno otišao s vlasti, J. Edgar Hoover i lokalne policijske snage nastavile su ilegalno napadati svoje neprijatelje sa COINTELPRO-om, programom ilegalnog nadgledanja, infiltracije i narušavanja aktivnosti iz Prvog Amandmana. Krajnji rezultat bilo je ubistvo vođa Black Pantera od strane policije, ovdje u Chicagu i u nekoliko drugih gradova.

Trumanova zakletva odanosti iz 1947. godine, nastala je mnogo prije nego što će Joe McCarthy ikada izustiti riječi “Da li si sada ili jesi li ikada bio…?” Masovno hapšenje Amerikanaca japanskog porijekla bilo je rezultat izvršne naredbe liberalne ikone, Franklina D. Roosevelta, iz februara 1942. godine. Smithov zakon, prema kojem je članstvo u Komunističkoj partiji i Socijalističkoj radničkoj partiji zločin, bio je proizvod FDR-a iz 1940. godine. McCarranov zakon, koji je, među ostalim stvarima, odobrio registriranje i uzimanje otisaka svih “subverzivnih elemenata” u Sjedinjenim Državama, usvojen je 1950. godine za vrijeme Trumanove administracije.

Takozvana McCarthyijeva era rođena je za vrijeme Roosevelta i Trumana i širila se još dugo nakon što je Senator umro i bio sahranjen. Nazivajući eru po kratkotrajnoj važnosti jednog zlog političara, dopuštamo da se svi ostali zlotvori, prije i poslije njega, oslobode odgovornosti. Ono što nazivamo “makartizmom” nije bio samo jedan čovjek ili jedna stranka, već dvostranački konsenzus naših vođa.

Opet naglašavam, ovdje nije riječ samo o semantici. Ovo izravno utječe na to kako se suočavamo s represijom i gradimo svijet koji se nakon toga znatno promijenio.

U novije vrijeme, prisjetimo se kako su liberali jedva dočekali da američku invaziju na Irak iz 2003. godine nazovu “Bushovim ratom”, iako su liberalni političari i mediji, predvođeni New York Times-om, lažirali dokaze, širili poluistine i očigledne laži, te glasali za invaziju. Kada je rat u Iraku prestao biti popularan, prozvali su ga “Bushovim ratom” čime su utrli put za dolazak na vlast Demokratske stranke, iako je jednako bila odgovorna za taj rat. Demokrate su nakon toga proširile mnoge od tih istih “Bushovih” politika: pokrenuli su ratne “udare” na Irak i Afganistan, dramatično ubrzali bombardiranje dronovima, uveli ilegalnu “listu za ubijanje utorkom”, te nisu procesuirale otmičare i mučitelje iz CIA-e. Da ne spominjemo da Bush, Cheney i Rumsfeld nikada nisu krivično gonjeni za ratne zločine počinjene u invazijama koje su traumatizirale kompletne nacije.

Još jedna paralela između dvije ere makartizma je ta, da su najveći zagovornici onoga što se zove makartizam bili liberali koji su tvrdili da su naši “prijatelji”.

Već sam spomenuo ulogu FDR-a. Ovo su još neki od istaknutih “prijatelja”:

Bobby Kennedy, budući državni tužitelj i miljenik liberala zato što je navodno bio predsjednički kandidat 1968. koji se protivio ratu. Bobby Kennedy stekao je prvo radno iskustvo kao član osoblja Joea McCarthyja, i naravno kasnije je nastavio sa taktikama McCarthyja kao državni tužitelj ilegalno špijunirajući Martina Luthera Kinga, Jr. i druge vođe pokreta za građanska prava.

Liberalni heroj John F. Kennedy. JFK bio je jedan od dva pokrovitelja amandmana na McCarranov zakona iz 1950., kojim se odobrila izgradnja koncentracijskih logora za one koji su smatrani nedovoljno odanim. Kasnije je pojačao antikomunističku paniku tog doba, vodeći kampanju desnije od administracije Eisenhowera/Nixona, koja je bila utemeljena na lažnim tvrdnjama o američkom “raketnom jazu” sa Sovjetskim Savezom.

Demokratski senator Hubert Humphrey, budući potpredsjednik za vrijeme predsjedavanja Johnsona i predsjednički kandidat 1968. godine. Humphrey je bio autor “Zakona o kontroli komunista” iz 1954. godine. Ovaj zakon zabranio je Komunističku partiju, čime je članstvo u njoj ili svakoj drugoj navodnoj “komunističkoj” organizaciji, moglo biti kažnjeno sa do pet godina zatvora. Humphreyev zakon jednoglasno je prošao u Senatu. Danas smo svjedoci istog tog licemjerja od strane liberalnih vođa koji tvrde da se protive “Trumpovoj agendi”.

Udruženi sa Republikancima sa ekstremne desnice, sve glavne Demokrate iz DC-a prošlog proljeća su izradile najokrutniji anti-imigrantski zakon u posljednjim desetljećima.

U oba svoja mandata, Predsjednici Obama i Biden deportovali su mnogo više ljudi nego što je Trump uradio u toku jednog mandata.

Današnjim čistkama glavnih inspektora prethodili su Obamini nezaustavljivi napadi na više zvizdača nego što su to činili svi prethodni predsjednici zajedno.

Američko sponzoriranje palestinskog genocida, bjanko ček za izraelsku krađu zemlje, i podrška otmicama na hiljade Palestinaca koji su zatvoreni bez podignutih optužnica, tj. koji su “zarobljenici”, je nešto što su obje stranke u potpunosti podržale. Liberali vole da koriste termin TACO (eng. Trump Always Chickens Out, prev. Trump se uvijek kukavički povuče), ali suočeni s izraelskom brutalnošću, oni sami se kukavički povlače i to već traje od jedne do druge administracije.

Nesposobnost liberala jasno se mogla vidjeti tokom zadnje predsjedničke kampanje. Kao odgovor na Trumpovo i Vanceovo stalno blaćenje imigranata i trans osoba, da li se kampanja Kamale Harris makar jednom založila za čovječanstvo, a kamoli suočila sa bilo kojom od bezbroj laži koje su ovi ljigavci govorili o nama? A onda, nakon što su izgubili, imali su obraza da nas krive što nisu uspjeli ostati u Bijeloj kući!

Da rezimiramo, ako je stara era makartizma ikakav pokazatelj, većina današnjih vodećih političara koji govore protiv “Trumpove agende” načelno nisu protiv njenih pojedinosti. Oni su saučesnici u njegovim zločinima. Njima je jedino način na koji on provodi politike koje oni već godinama podržavaju malo krut. Ukoliko se uz našu podršku vrate na vlast, samo će je iskoristiti kako bi neutralizirali i umanjili opseg današnjeg makartizma, baš kao što su to učinili njihovi prethodnici nakon pada McCarthyja.

Postoje važne lekcije iz nastavka genocida u Gazi koje svi mi aktivisti, bez obzira na to iz koje oblasti dolazili, moramo naučiti:

1. Ni jedna od glavnih stranaka nije protiv potpomaganja ubistva onih koji ugrožavaju njihovu moć i bogatstvo. Ukoliko osjete potrebu, žrtvovat će bilo koga ili sve nas – crnce i obojene ljude, queer osobe, imigrante, radnike, osobe sa invaliditetima, ljude iz radničke klase svih pozadina. Imajući u vidu da podržavaju genocid u Gazi, mislite li da bi imali imalo grižnje savjesti kada bi počinili daleko manje zločine?

2. Demokrate će biti “slatkorječive” dok nas unazađuju rekordnim deportacijama, rezanjem usluga, i eskaliranjem ratova, tako da im moramo suditi po onome što rade, a ne po onome što govore. Ide im od ruke performativna politika – preimenovanje ulica i druge simbolične geste, dok se stvarnih nejednakosti uopće ne dotiču.

3. Političari iz obje stranke su zadnji ljudi kojima bismo trebali vjerovati da će napraviti temeljite promjene kakve su nam hitno potrebne, posebno u svijetu u kojem ističe vrijeme da se izborimo sa nepovratnim klimatskim promjenama.

4. Moramo se boriti protiv Trumpove administracije i onih koji joj se povinuju, ali i svjesno se suprotstaviti svim pokušajima rehabilitacije onih iz Demokratske stranke koji sve ovo omogućavaju. Ne postoji prečica preko koje ćemo natjerati političare da naprave promjene koje su nam potrebne. Mi sami to moramo učiniti.

Kako se završila posljednja era makartizma, i šta nam to govori o onome što bismo trebali učiniti danas?

Uprkos djelovanju u užasno nepovoljnom položaju, Pokret za građanska prava u dubokom Jugu bio je prvi koji je napravio određene promjene. Odluka Vrhovnog suda iz 1954., Brown protiv Odbora za obrazovanje Topeka, bila je mrtvo slovo na papiru sve dok pokret s dna, sačinjen od crnaca i bijelaca koji su bili njihovi saveznici, nije počeo da vrši pritisak za pravljenje promjena.

Čak i najskromniji pokreti crnačkog stanovništva iz tog doba odmah su osuđivani kao “komunistički” ili “inspirisani komunizmom”. Bez obzira na to, pokret je nastavio rasti. Rasizam je uvijek činio ključnu ulogu u makartizmu, i bio je potreban građanski pokret – ne sudovi ili političari – kako bi se počeo uspješno preispitivati.

Baš kao što je tada svaka inicijativa koja je bila za crnce osuđivana kao “komunistička”, svaki pro-palestinski slobodni govor danas se osuđuje kao “antisemitski” – sve to dolazi iz Bijele kuće koja se druži sa sieg-heilerima i negatorima Holokausta. Gdje je ADL da osudi ove kripto-naciste od čijih laži ljudi opasno postaju neosjetljivi na stvarni antisemitizam?

Uprkos hrabrim naporima Pokreta za građanska prava tokom 1950-ih i 1960-ih, stara era makartizma nastavila se sve do kasnih 1960-ih i ranih 1970-ih godina. Tada je na pokretima Crnačke moći i antiratnom pokretu – udruženim s hrabrim advokatima – bilo da konačno razotkriju zločine nadziranja J. Edgara Hoovera i drugih koji su potpomagali policijsko nasilje širom države. A onda je, ko drugi do Richard Nixon, ukinuo odredbu iz McCarrenovog zakona o koncentracijskim logorima iz 1971. godine.

Završit ću tako što ću naglasiti ključne razlike između prošle ere makartizma i ove današnje. Srećom, imamo ogromnu prednost u odnosu na naše prethodnike.

Iako je “Washingtonski koncenzus” danas manje relevantan nego ikad, radnička klasa nije tako masivno udružena protiv ljevice kao što su bili od kasnih 1940-ih pa sve do ranih 1960-ih godina. Tokom tog perioda, Komunistička partija je bila daleko najdominantnija organizacija na američkoj ljevici. Ali odbili su sve potencijalne saveznike opetovano i slijepo slijedeći sve promjene u vanjskoj politici Josifa Staljina.

Iako je Komunistička partija i dalje uspjevala mobilizirati na hiljade ljudi na proteste kasnih 1940-tih godina, sektaštvom i izdajom solidarnosti radničke klase izolirali su se od drugih dijelova ljevice. Zahvaljujući tome, postali su laka meta makartističkim progonima iz sindikata, univerziteta i građanskih organizacija svih vrsta.

Na vrhuncu makartizma, Komunistička partija je s pravom osuđivala makartistička iscenirana suđenja i američka imperijalna djelovanja u Latinskoj Americi, Bliskom istoku i Jugoistočnoj Aziji. No, kada se uzme u obzir da je Komunistička partija odobravala Staljinova iscenirana suđenja, često i brutalno nasilje protiv istočnoeuropskih i neruskih naroda u Sovjetskom Savezu, razumljivo je da se suprotstavljanje Komunističke partije američkom nasilništvu u državi i u inostranstvu činilo licemjernim.

U usporedbi sa rasprostranjenim hladnoratovskim koncenzusom protiv Komunističke partije kasnih 1940-ih i 1950-ih godina, ljevica je danas mnogo više povezana sa ljudima van njihove najbliže orbite nego što je to bila Komunistička partija. Po brojnim pitanjima, od reproduktivnih prava i cjenovno pristupačnog stanovanja do nejednakosti u raspodjeli bogatstva, ljevica ima mnogo toga zajedničkog sa milionima ljudi.

Trump i Republikanska i Demokratska stranka nisu ni približno hegemonske kao što su te dvije glavne stranke bile tokom stare ere makartizma.

Ako pažljivo sagledamo posljednje izbore vidjet ćemo da, iako je Trump osvojio glasove birača, bio je svjetlosnim godinama daleko od osvajanja mandata većine odraslih Amerikanaca. Samo 24% odraslih Amerikanaca glasalo je za njega. Harris je osvojila 23%, a ogromnih 53% u suštini nije podržavalo “nikog od njih dvoje”. Oni su ili smatrali da kandidati glavnih stranaka nisu vrijedni izlaska na izbore, ili su glasali za treću stranku. Popularnost Trumpa od tada je pala u anketama i tako je postao najomraženiji predsjednik u modernoj historiji na obilježavanju stotog dana mandata. Ipak “indolentne” demokrate čak su još manje popularne od Trumpa. Dok popularnost Trumpa opada, oni nisu ostvarili nikakvu dobit.

Glavnu ulogu u ovome igra većinska podrška političara genocidu u Gazi. Već u martu prošle godine, većina Amerikanaca protivila se izraelskom napadu na Gazu. Od maja prošle godine, mladi u Americi podržavali su Palestinu u odnosu na Izrael u omjeru od gotovo 3 naprema 1.

Šta nam je onda činiti?

Prije svega, kako mnogi od vas advokata imate riječ tokom procesa zapošljavanja u vašim firmama, prvo i najvažnije je da RAZBIJETE CRNU LISTU! Zaposlite mlade koji su se nedavno zalagali za Palestinu i koje većina korporativnih firmi odbija da zaposli, da li zato što se boje prijetnji Trumpove administracije ili zato što proaktivno podržavaju cenzuru i marginalizaciju pro-palestinskih glasova.

Drugo, podržite pokrete i ulične proteste u vašem pro bono radu posebno one koji nisu povezani sa nevladinim organizacijama korporativnog stila koje obično finansiraju iste one tvrtke koje su bez imalo oklijevanja odbacile DEI.

Treće, u profesionalnim i privatnim životima favorizirajte one aktivističke grupe koje nisu pod okriljem Demokratske stranke koja se očajnički pokušava oživjeti kroz vještački lobistički masovni pokret od vrha do dna.

Na kraju, velike krize sa kojima se suočavamo, sve veća klimatska kriza i masovne migracije koje ju prate, sve veći jaz između bogatih i siromašnih, ponovni rast rasizma, seksizma i anti-LGBTQ netrpeljivosti, zahtijevaju da ne ponavljamo greške iz prošlosti.

Ne možemo se opet suprotstaviti jednoj užasnoj stranci samo da bismo podržali drugu koja je jednako užasna kako bi zauzela mjesto prve. Ako je genocid u Gazi pokazao išta drugo, onda je to da su obje pokvarene, da se ne mogu reformirati i da u skladu s tim moramo djelovati.

Andy Thayer, Counterpunch.org

Sa engleskog prevela: Amina Turudija, Prometej.ba