Piše Damir Pilić

Hrvatska kakva je opisana u svojoj ustavnoj preambuli nasmrt je pregažena na subotnjem koncertu na zagrebačkom Hipodromu. Hrvatsku mi moju objesiše ko lopova, rekao bi Matoš.

Za one kojima je preambula Ustava Republike Hrvatske špansko selo, citirat ćemo njezinu ključnu referencu na Drugi svjetski rat, u kojoj stoji da hrvatska državnost počiva „nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.)”.

Još kraće: suvremena Republika Hrvatska ustavno se temelji na antifašističkoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu, a ne na porazu fašističke NDH.

Odnosno, tako se temeljila do subote navečer, kada je na Hipodromu pola milijuna ljudi zaurlalo fašistički pozdrav iz Drugog svjetskog rata, uz prisustvo najviših dužnosnika Vlade Republike Hrvatske i vladajuće partije, koji su nakon tog bezumlja mrtvi-ozbiljni dali službene izjave u kojima veličaju „zajedništvo, ponos i vjeru”.

Je li itko iznenađen?

Pristojni građanski komentatori, uz zadivljujući optimizam, sada pokušavaju pronaći nešto dobro u tom zagrebačkom vikendu profašističkog divljanja, pa pišu kako je dobro što zagrebačke vlasti nisu zabranile koncert, jer nam je taj koncert „otvorio oči” i omogućio „da se pokaže ono što je naša stvarnost”. Ali, zaboga, zar nismo sve to znali unaprijed?

Zar je itko očekivao da se u petak  navečer u centru Zagreba neće oriti koljačke budnice u slavu najvećeg ološa u povijesti hrvatskog naroda? Zar je itko smatrao da se takva atmosfera neće sutradan preliti na Hipodrom? Ima li ikoga pod ovim nebom tko je mislio da Thompson neće zarlaukati ustaški pozdrav? I da mu masa neće ustaški propisno odgovoriti?

Postoji li čovjek koji iole prati tu takozvanu hrvatsku stvarnost, a da je ostao iznenađen prisutnošću državnog vrha na generalnoj probi ustaškog derneka i na samom derneku, čime je ustaštvo ušlo u mainstream te nesretne hrvatske stvarnosti?

Je li ikoga začudilo što je Crkva u Hrvata otvoreno blagoslovila čitav događaj, pa se jedan fratar – pače: umirovljeni biskup – i fizički pojavio na pozornici na Hipodromu, kako bi događaju dao privid kršćanske duhovnosti?

Dobro, ljudi, da se ne lažemo: zar je itko mislio da se sve neće odviti baš ovako kako se odvilo? Zašto smo onda to dopustili?

Zar su brojne članice Europske unije (Njemačka, Nizozemska, Švicarska, Austrija, Slovenija) koje su zabranile ove koncerte na svom teritoriju – jer su u lažnoj priči o domoljublju prepoznali ne osobitu skrivenu priču o slavljenju fašističkog režima – manje demokratske zemlje od Hrvatske? Zar su to neki komunistički režimi koji mrze i zabranjuju sve što je hrvatsko? Zar mi znamo nešto što te zemlje ne znaju?

 Tko ste Mi i tko smo Vi?

Ovdje moramo napraviti stanku da raščistimo pojmove. Kad potpisani novinar napiše „Zašto smo onda to dopustili?”, on mora najprije definirati tko smo to „mi”. Jer, među 500.000 ljudi na Hipodromu malotko bi se složio sa stavovima iznesenima u ovom tekstu. Za njih to nije bio ustaški dernek nego domoljubna veselica. Oni nisu slavili ustaške koljače, već su manifestirali patriotske osjećaje zajedništva. Nisu oni graknuli „Spremni!” zato što podržavaju klanje Srba, nego zato što je to domoljubna pjesma.

A veliki dio mladih graknuo je iz neznanja za koje nisu oni krivi. Prema studiji Instituta za društvena istraživanja (IDIS) u Zagrebu, čak trećina mladih u Hrvatskoj vjeruje da je NDH samo „štitila interese Hrvata”. Sama činjenica da ovaj poražavajući nalaz nije izazvao opću društvenu uzbunu dovoljno je alarmantna.

Taj nalaz pokazuje kako je HDZ ideološki dizajnirao obrazovni sustav u Hrvatskoj – na revizionističkoj osnovi. Kako bi inače bilo moguće da klinci gledaju na NDH kao na mjeru hrvatstva i domoljublja? Da znaju što je bilo, nikad ne bi sebi dopustili da arlauknu ustaški pozdrav. Ovako je njihova plemenita mladenačka ljubav prema domovini zloupotrijebljena u političkoj orgiji krajnje desnice.

Srećom po Hrvatsku, nije čitava generacija izgubljena. To su pokazali aktivisti Inicijative mladih za ljudska prava, koji su uoči koncerta postavili po Novom Zagrebu antifašističke jumbo plakate, a nakon koncerta objavili priopćenje iz kojeg se vidi da znaju što je bilo: koncert su označili kao „najmasovniji napad na ustavne vrijednosti Republike Hrvatske od kraja devedesetih”, a ujedno i kao „najveći profašistički skup održan u Europi nakon Drugog svjetskog rata”.

Da se vratimo na temeljno pitanje: tko smo onda Mi i tko ste onda Vi? Ili je ispravnije reći: tko ste onda Mi i tko smo onda Vi? I ima li tu negdje Nas?

Pišem Plenković, pamtim Karamarko

I tu već i površna analiza pokazuje da to kolektivno „Mi” u Hrvatskoj ne postoji. Jer to Mi je rascijepljeno barem nadvoje, kako uočava njemački list Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ), pišući da koncert pjevača iz Čavoglava „i dalje polarizira hrvatsko društvo”.

„Dok stotine tisuća ljudi slave njegov spoj kiča, ratne romantike, katolicizma i povijesnog revizionizma, gotovo jednak broj građana ga odlučno odbacuje”, notira FAZ.

Te dvije Hrvatske očitovale su se ovog vikenda. Jedna je zaneseno pjevala uživajući u svom jedinstvu, druga je ostala duboko zgrožena prizorima iz glavnog grada. O tome mogu osobno posvjedočiti: u ovih 30 godina bavljenja novinarstvom nikad mi se toliko meni nepoznatih ljudi – ili ljudi za koje znam da su apolitični – nije obratilo na ulici samo da mi kažu da je ovo na Hipodromu „prešlo granicu normalnosti”.

Zapravo, još mi se jednom u životu tako nešto dogodilo: kad je 2016. godine Karamarko zasjeo na vlast i počeo ustaševati. I tada su mi nepoznati i dotad apolitični ljudi prilazili, ustrašeni onim u što se Hrvatska tada prijetila pretvoriti, izražavajući želju da se aktivistički angažiraju na antifašističkoj osnovi. No, Crni Marko je u roku od šest mjeseci uspio samog sebe survati s vlasti, pa društvena šteta nije bila kolika je mogla biti.

Ipak, i tada je pokojni vukovarski ratnik i politički as Fred Matić upozorio da će Hrvatskoj nakon Karamarka „trebati najmanje 10-15 godina da se ustaški duh vrati u bocu”. I nije taj rok ni prošao, a duh je ponovo pušten iz boce, ovaj put uz asistenciju Karamarkovog nasljednika na čelu HDZ-a i kompletnog državnog vrha. I opet se javljaju zgroženi, ustrašeni i ogorčeni građani Hrvatske koji drže da je na Hipodromu prijeđena granica društvene normalnosti.

Trideset godina pišem o hrvatskom društvu. I samo sam dvaput vidio ovakvu razinu zgroženosti i ustrašenosti takozvanih običnih građana. Prvi put smo imali sreće, ali sreća je varljiva, a preko Hipodroma se porađa nešto što može obilježiti našu epohu na veoma gadan način. Ostaje nejaka nada da su u vrhu države svjesni toga.

A dotad valja održati minutu šutnje za nasmrt pregaženu Republiku Hrvatsku iz Ustava.

slobodnadalmacija.hr