Piše: Omer ŠARKIĆ

Imao sam manje od deset godina, u Titogradu je pao veliki snijeg, zemlja je – što je bilo neubičajno za ovaj grad – danima bila prekrivena njime. Titograd je u to vrijeme vrvio od vrabaca, jer je bilo mnogo više drveća, polja i zelenila, ali su zbog napadalog snijega bili izgladnjeli, čak su umirali od gladi i hladnoće. Jedan komšija me je naučio da napravim zamku za vrapce: na snijegu, u bašti, da postavim izdrobljeni hljeb, zatim stavim iskošeno sito kojeg pridržava štap, a štap da povežem kanapom koji ću povući kada izgladnjeli vrapci dođu da se nahrane.

Na prozoru, u toplini svog doma, čekao sam ih. Kada bi došli, povukao bih kanap, sito bi ih zaklopilo – bili bi ulovljeni. Neki bi umrli (od stresa valjda) kada bih ih zarobljene vadio ispod sita, neke bih nahranio, igrao se sa njima i pustio na kraju. Lovio sam ih iz dječije zabave, po predlogu i nagovoru komšije. Dan-danas, kad vrabaca skoro više i da nema, osjećam nelagodu i žal zbog tadašnje moje ružne, dječije igre – lovljenja na smrt izgladnjelih vrabaca.

Danas, u savremeno doba, pedeset godina kasnije, izgladnjelim ljudima se spremaju slične zamke, love se  i ubijaju na skoro istovjetan način kako sam ja onomad lovio vrapce. „Civilizovani svijet“ ne samo da mirno posmatra ubijanje izgladnjelih ljudi u zamkama za hranu, već potpuno stoji iza onih koji te i takve zamke postavljaju, ne vrapcima već izgladnjelim ljudima.