Piše: Timofej Bordačev

Jedan od središnjih paradoksa ruske vanjske politike je sljedeći: dok je njezin primarni cilj uvijek bio osigurati potpunu autonomiju u donošenju odluka, uspjeh je često ovisio o međunarodnom okruženju u kojem se taj cilj provodi. Čak i danas, dok Rusija uživa razinu unutarnje stabilnosti neviđenu u posljednjih 25 godina, globalne promjene pomažu oblikovati sposobnost zemlje da se odupre onome što se može opisati samo kao sve destruktivniji napori kolektivnog Zapada.

Najvažnija među tim globalnim promjenama je nedvojben pad središnjeg mjesta zapadne Europe u svjetskim poslovima. Iako regija i dalje ostaje geografski i simbolički važna – s obzirom na svoju blizinu Rusiji i usklađenost sa Sjedinjenim Državama – izgubila je sposobnost djelovanja kao neovisni igrač u globalnoj politici. Jednostavno rečeno, zapadna Europa više nije toliko važna. Više nije središte odlučivanja ili inicijative, već pozornica na kojoj nastupaju drugi.

Prava središta gravitacije danas su zemlje poput Kine i Indije. Njihovo ponašanje više ne čini “pozadinsku buku” međunarodnih odnosa – ono pokreće globalna zbivanja. Za Rusiju je ova transformacija i strateška prilika i konceptualni izazov.

S jedne strane, to oslobađa Moskvu od stare i često besplodne zadaće traženja saveznika na Zapadu radi zaštite svojih interesa, osobito na najopasnijim granicama. S druge strane, prisiljava Rusiju da preispita prirodu svoje uloge u svijetu. Kako izgleda globalna odgovornost za naciju čiju vanjsku politiku nikada nisu pokretali mesijanski ideali ili želja za nametanjem vlastitih vrijednosti drugima?

Civilizacija za sebe

Povijesno gledano, ruska strateška pozicija nije bila potaknuta ideološkim ekspanzionizmom. Za razliku od zapadnoeuropskih kolonijalnih imperija, Rusija nikada nije težila dominaciji nad udaljenim teritorijima radi iskorištavanja resursa ili širenja svog svjetonazora. Čak ni u vrijeme najveće imperijalne moći, primjerice tijekom aneksije Srednje Azije u 19. stoljeću, Rusko Carstvo nije razvilo kolonijalnu politiku usporedivu s britanskom ili francuskom. Razlog tome nije nedostatak sposobnosti, već temeljno drugačija orijentacija: Rusija je uvijek bila više zabrinuta za očuvanje unutarnjeg suvereniteta i strateške autonomije nego za izvoz svog modela.

Čak je i često spominjani koncept “Moskve kao Trećeg Rima” pogrešno shvaćen na Zapadu. Nikada nije bio poziv na globalno prozelitstvo. Za razliku od Sjedinjenih Država, koje svoju vanjsku politiku često povezuju s ideološkim misijama, ruski pristup je duboko pragmatičan i ukorijenjen u ideji nacionalnog samoodržanja.

Sovjetsko razdoblje, naravno, bilo je iznimka. Revolucionarni žar 1917. dao je Moskvi privremenu ideološku prednost, a tijekom Hladnog rata SSSR je promicao svoje vrijednosti kao dio šireg geopolitičkog sukoba. No čak je i tada ideološki utjecaj brzo bio podređen središnjem strateškom cilju: održavanju nacionalne stabilnosti nasuprot američkom obuzdavanju.

Podijeli i izdrži

Još jedna stalna značajka ruske vanjske politike bila je taktičko korištenje podjela unutar Zapada. Bilo da se suočavala sa Švedskom, Napoleonovom Francuskom ili nacističkom Njemačkom, Rusija je uvijek imala koristi od osiguravanja barem jednog zapadnog partnera. U Krimskom ratu 1850-ih i ponovno tijekom Hladnog rata, Rusija je pretrpjela političke neuspjehe dijelom zato što je zapadna fronta bila neobično ujedinjena.

Nakon što je Hladni rat završio nepovoljno za Moskvu, ruska strategija se oslanjala na nadu da će se EU s vremenom udaljiti iz orbite Washingtona i povratiti određeni stupanj autonomije. To se, očito, nije dogodilo. Unutarnje krize, erozija vodstva elita i porast birokratske inercije ostavili su zapadnu Europu politički paraliziranom. Kada je ukrajinska kriza eskalirala u vojni sukob, sile regije ne samo da nisu djelovale neovisno – još su se više oslonile na Sjedinjene Države.

Ovaj neuspjeh emancipacije EU nije ojačao Washington. Naprotiv, strateška nevažnost zapadne Europe samo naglašava sve manju ulogu Zapada u svjetskim poslovima. To poglavlje svjetske povijesti – u kojem je Europa bila na čelu – sada je zatvoreno.

Globalna pozornica, nacionalna strategija

Danas se Rusija suočava sa svijetom u kojem otpor zapadnom pritisku više ne zahtijeva pukotine unutar zapadnog saveza. Ono što je sada važno je pojava istinski globalnog sustava – onog u kojem moć više nije koncentrirana u euroatlantskim rukama. U takvom okruženju, sposobnost Rusije da zastupa svoje interese poboljšala se ne zato što je Zapad nužno slabiji, već zato što je svijet uravnoteženiji.

Neuspjeh prethodne američke administracije da “izolira” Rusiju značajan je ne samo kao diplomatski poraz Washingtona, već i kao dokaz ovog šireg trenda. Globalni Jug se nije okrenuo protiv Rusije. Naprotiv, mnoge zemlje u usponu sve su odlučnije u definiranju vlastitih putova, oslobođene zapadnog tutorstva. Ova strukturna promjena ide u korist Rusiji.

Ipak, ova nova stvarnost također nameće obveze. U svijetu koji čeka na prisutnost Rusije, Rusija sada mora postaviti pitanje: kakav globalni akter želi biti?

To nije pitanje odricanja od povijesnog pragmatizma ili usmjerenosti na unutarnju stratešku kulturu. Radi se o integraciji tog realizma s neizbježnim zahtjevima globalne odgovornosti. Za razliku od misionarskih demokracija Zapada, Rusija ne nastoji preoblikovati svijet prema vlastitoj slici. No, kao jedna od rijetkih nacija sposobnih za neovisno djelovanje na globalnoj pozornici, sada mora sudjelovati u oblikovanju tog svijeta, a ne samo reagirati na njega.

To je konceptualni izazov nadolazećih godina. Kako Rusija može ostati vjerna svojoj tradiciji vlastitih interesa, a istovremeno se angažirati u multipolarnom svijetu koji sve više zahtijeva inicijativu, vodstvo i prisutnost?

Odgovor se neće pronaći u velikim ideološkim nacrtima ili univerzalističkim vizijama. On će, kao i uvijek za Rusiju, ležati u pažljivom balansiranju nacionalnog suvereniteta sa strateškim realnostima promjenjivog globalnog poretka.

hr.sott.net