Piše: Ladislav Zemánek
Posljednji tjedan svibnja obilježio je značajan politički događaj s potencijalom da preoblikuje geopolitički krajolik Azije. Kuala Lumpur, glavni grad Malezije, bio je domaćin prvog summita na kojem su sudjelovale Kina, Udruženje zemalja jugoistočne Azije (ASEAN) i Vijeće za suradnju Zaljevskih zemalja (GCC). Iako su se znakovi produbljivanja angažmana među ova tri aktera pojavili u prethodnim godinama, uspostavljanje formalnog mehanizma trilateralne suradnje nedavni je događaj.
Ovaj događaj nije se dogodio u geopolitičkom vakuumu. Regija je sve više izložena intenziviranom rivalstvu između Kine, SAD-a i drugih globalnih sila. U travnju je kineski predsjednik Xi Jinping krenuo na turneju po jugoistočnoj Aziji – posjetivši Kambodžu, Maleziju i Vijetnam – kako bi učvrstio utjecaj Pekinga. Gotovo istovremeno, izaslanik kojeg je poslao američki predsjednik Donald Trump posjetio je Kambodžu i Vijetnam te se sastao s predstavnicima svih država članica ASEAN-a u nastojanju da popravi odnose narušene Trumpovim tarifama i potvrdi predanost “slobodnom i otvorenom Indo-Pacifiku”.
U međuvremenu, američki predsjednik posjetio je tri zaljevske države, sklapajući nove sporazume i javno osuđujući dugogodišnju američku politiku mentorstva i miješanja u regionalne poslove. Do kraja svibnja, francuski predsjednik Emmanuel Macron također je stupio na scenu, posjetivši Indoneziju, Singapur i Vijetnam kako bi podsjetio kolege iz jugoistočne Azije da EU još uvijek postoji i ostaje potencijalna alternativa i Pekingu i Washingtonu.
Nije slučajno da je summit Kine, ASEAN-a i GCC-a sazvan u Maleziji. Kao trenutna predsjedavajuća ASEAN-a, Malezija igra ključnu ulogu, a njezin premijer Anwar Ibrahim glasni je zagovornik regionalne integracije i inovativnih partnerstava. Uoči trilateralnog summita, članice ASEAN-a okupile su se u Kuala Lumpuru kako bi zacrtale svoj budući put. Ovom prilikom, deset država članica usvojilo je prvu 20-godišnju viziju ASEAN-a – ASEAN 2045 – artikulirajući ambiciju pozicioniranja jugoistočne Azije kao globalnog pokretača rasta usklađenog s drugim dinamičnim akterima.
Među njima se istaknuto ističu Kina i države članice GCC-a – Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati. Zajedno predstavljaju četvrtinu svjetskog stanovništva i doprinose gotovo istim udjelom globalnom BDP-u. Njihove ekonomske veze već su dobro uspostavljene: Kina je glavni trgovinski partner i za ASEAN i za GCC. ASEAN je nadmašio EU kao glavni gospodarski partner Kine, a Peking uvozi više od jedne trećine svoje sirove nafte iz država GCC-a.
Summit u Kuala Lumpuru okupio je drugo i peto najveće svjetsko gospodarstvo – Kinu i ASEAN – zajedno s ključnim dobavljačima energije i sirovina. Vođe nisu skrivale svoj optimizam. Premijer Anwar Ibrahim iznio je viziju međukulturalnog dijaloga između konfucijanske i islamske civilizacije, usklađujući se s kineskom inicijativom Globalne civilizacije. Kineski premijer Li Qiang zamislio je “veliki trokut” kao stup globalne sigurnosti i prosperiteta, pozivajući se na “zajedničke azijske vrijednosti” otvorenosti, suradnje i integracije za razliku od percipiranih zapadnih normi.
Značajno je da službeni diskurs Pekinga sve više naglašava ove “azijske vrijednosti”. Ova naracija podupire obnovljeni fokus na susjedne države. U travnju je Xi sazvao rijetku konferenciju na visokoj razini o odnosima s “bliskim inozemstvom”, karakterizirajući ga kao ključnog za razvoj, sigurnost i diplomatske prioritete Kine. Među ostalim regionalnim akterima, ova rekalibracija može izazvati zabrinutost zbog ponovnog oživljavanja modernog “Pax Sinice”. Međutim, Peking opovrgava ta tumačenja, umjesto toga pozivajući se na alternativne povijesne modele poput Puta svile, koji je naglašavao povezanost, integraciju i jednakost.
Samit Kina-ASEAN-GCC nije bio iznimka: Peking je predložio proširenje postojeće zone slobodne trgovine između Kine i ASEAN-a kako bi uključila GCC, prijedlog koji su pozdravili čelnici jugoistočne Azije. To bi moglo ubrzati kineske napore za liberalizaciju trgovine i pojačati koristi Regionalnog sveobuhvatnog gospodarskog partnerstva – najveće svjetske zone slobodne trgovine, koja uključuje sve zemlje ASEAN-a.
Dnevni red summita uvelike se usredotočio na ekonomska pitanja, odražavajući stratešku orijentaciju ASEAN-a i interese zaljevskih država. Tijekom proteklog desetljeća Kina je pokrenula brojne projekte s članicama ASEAN-a u okviru inicijative “Pojas i put”. Suradnja s GCC-om širi se i izvan tradicionalnih sektora poput sirovina na najsuvremenija područja, uključujući umjetnu inteligenciju, digitalno gospodarstvo i 5G tehnologiju. Ovaj ekonomski naglasak je strateški i omogućuje dionicima da zaobiđu sporna politička i sigurnosna pitanja.
I tih spornih pitanja ima u izobilju. Dok Kina održava snažne veze s članicama ASEAN-a i GCC-a, bilateralna trenja i dalje postoje. Unutar ASEAN-a, teritorijalni sporovi i zabrinutost oko suvereniteta – posebno u Južnom kineskom moru – kompliciraju izgradnju povjerenja. Kineski sporovi s Brunejem, Malezijom, Filipinima i Vijetnamom dugotrajni su i opterećuju regionalne odnose. Percepcija kineske asertivnosti također potiče tjeskobu zbog prevelike ekonomske ovisnosti, potencijalnih “dužničkih zamki” i političkog utjecaja Pekinga. Ti su čimbenici potaknuli čelnike poput filipinskog predsjednika Ferdinanda Marcosa Jr. da se posljednjih godina približe SAD-u.
Šire kinesko-američko rivalstvo ostaje definirajuća dinamika. I zemlje ASEAN-a i GCC-a imaju povijesno snažne veze sa SAD-om. SAD ostaje najveće izvozno tržište ASEAN-a i glavni strani investitor. Zemlje GCC-a, dugo savezničke s Washingtonom, sada se suočavaju s izazovom pronalaženja pažljive ravnoteže između američkih i kineskih interesa, posebno u pogledu osjetljivih tehnologija i sigurnosne suradnje. Washington se protivi usvajanju kineskih 5G i AI tehnologija od strane Saudijske Arabije, a slične zabrinutosti dovele su do suspenzije vojnih sporazuma između SAD-a i UAE-a. Osim toga, rasprave o trgovini naftom u juanu dovode u pitanje petrodolarski sustav i privlače pozornost Zapada.
Ove geopolitičke složenosti mogle bi potkopati trilateralnu suradnju, otkrivajući linije rasjeda i strukturne ranjivosti. Dok sektori poput trgovine, energetike, infrastrukture i napredne tehnologije nude prirodna područja konvergencije, geopolitička konkurencija i kulturna divergencija predstavljaju ozbiljne prepreke. Štoviše, postoji izražena asimetrija među akterima: Manjim gospodarstvima ASEAN-a možda nedostaju institucionalni i financijski kapaciteti za potpuno sudjelovanje u ovom trilateralnom formatu.
Ipak, platforma Kina-ASEAN-GCC predstavlja novu konfiguraciju unutar nastajućeg multipolarnog svjetskog poretka. Ona odražava ubrzani zamah suradnje Jug-Jug, koja integrira multipolarnost s multilateralizmom i ekonomskom globalizacijom.
Trumpova carinska oluja poslužila je kao poziv na buđenje mnogim američkim partnerima diljem ASEAN-a i Zaljeva, naglašavajući imperativ diverzifikacije partnerstava i prihvaćanja pragmatičnih alternativa. Bliže veze s Pekingom ne znače nužno potpuni prelazak s jednog hegemona na drugog. Umjesto toga, ASEAN i GCC nastoje angažirati i Kinu i SAD gdje je to izvedivo. Ipak, nedavni događaji sugeriraju da Washingtonova strategija pritiska na države da smanje veze s Kinom u zamjenu za pogodnosti gubi na snazi.
Ključna pitanja sada su može li ASEAN učinkovito uravnotežiti rivalstva velikih sila kako bi postao autonomni pol u multipolarnom svijetu; mogu li regionalni akteri održati ovu delikatnu ravnotežu i izbjeći formiranje vojnih blokova u Azijsko-pacifičkoj regiji i šire; te može li sam trilateralni okvir opstati usred rastućih geopolitičkih napetosti. To ostaju otvorena pitanja – a odgovori će se pojaviti tek s vremenom.
0 Comments