Piše: Ibrahim ČIKIĆ

Zvrrrrrr!!

– Halo?

– Jesi li u Ulcinju?

– Jesam, odakle ti Dado?

– Evo me u Dobre vode.

– Odakle tamo, kad si stigao iz Sjenice? Nisi mi pričao da dolaziš?

– Upravo sam stigao i dolazim u Ulcinj kod tebe, pričaću ti.

Dado je momak iz Sjenice, teško povrijeđen na gradilištu u Podgorici kada je kao student radio na građevini. Tada je pao i doživio tešku povredu u vidu 100 procentnog invaliditeta.

Nije prošlo ni pola sata, bio sam sa Dadom na kafu.

– Ibrahime, nećeš mi vjerovati. Gost sam humanitarne fondacije familije Efović Alena. Deset dana imam besplatan smještaj i hranu i ne samo ja, još je tu prisutno 150 djece i odraslih iz Srbije, Crne Gore, Makedonije, Bosne i Hercegovine…već 19 godina Alen prvih 10 dana juna i septembra potpuno besplatno prima u svoje objekte 150 invalida.

– Dado, je li to moguće da postoji takav čovjek?

– Jeste Ibrahime i ja sam iznenađen. Sasvim sam slučajno pozvan od njegovog radnika da budem gost. Krenuo sam skeptično i itekako sam prijatno iznenađen. Ni sam ne mogu vjerovati da ima takvih ljudi među nama. Doista nikad nisam čuo za Alena. Dadu vjerujem kao i sebi, ali nešto me jače tjera da odem i uvjerim se u istinitost navoda Dadovih riječi.

Zajedno krenusmo u pravcu Dobrih voda. Dočekao me prekrasan hotel “Pariške kapije”, pun osoba sa invaliditetom i njihovih pratilaca. U zraku se osjeća razdraganost i radost prisutnih. Dado mi govori da je Alen rodom iz Berana, da posjeduje hotel u Dobrim vodama i nekoliko okolnih kuća, da živi u Parizu, da je oženjen i ima troje djece, pa nastavlja, sa 13 godina počeo je prodavati tetkinu zelen po pijaci kako bi pomogao višečlanoj familiji. Upornim radom širio je djelatnost, tako da je uskoro imao i vlastiti biznis. Na žalost 1992. godine, raspadom bivše Jugoslavije, morao je napustiti zavičaj i sreću potražiti u dalekom Parizu. Iako je tamo imao sve, želja za Crnom Gorom je bila jača od svjetala Pariza i odlučio se za biznis u svojoj domovini.

Nisam mogao vjerovati da o Alenu prvi put čujem od njegovog gosta iz Sjenice. Zar je moguće da ovakvi ljudi širokog srca nemaju mjesta u javnom prostoru?

Alen se 19 godina bavi ovim humanitatnim aktivnostima i za to vrijeme je ugostio preko 6000 djece i niko o tome ni riječi. Da li je moguće da živim u državi u kojoj više prostora imaju kriminalni obračuni, političari sumnjivih diploma i razni drugi mediokriteti, nego ovakvi plemeniti ljudi?

I baš kad sam se spremao da me Dado vrati za Ulcinj, na terasu je ušao Alen i uputio se pravo za naš sto. Prvi put sam se tad upoznao sa tim čovjekom.

Sve ovo što sam napisao o Alenu saznao sam od Dada. Alen nije želio pričati o sebi. Obilazio je stolove, milovao i ljubio djecu. Nije imao vremena hvaliti se svojim dobrim djelima. Ali prije nego što sam krenuo, pošto je bio akšamski vakat, počela je muzika uživo. Iznenađen upitah Dada “šta je ovo brate”?

– Ibrahime, već drugu godinu sarajevski pjevač i muzičar Nermin Hanjalić potpuno besplatno zabavlja Alenove goste. Doista takvu radost i sreću djeca sa posebnim potrebama nemaju ni u svojim porodicama. Ono što sam vidio i doživio za par sati družbe sa Dadom je za rubriku vjerovali ili ne. Tako je to kad ne pripadate ni jednoj partiji i vjerskoj zajednici. Takav je odnos države prema ljubiteljima čovjeka, jer ovo je zemlja poslušnika i podanika.

Svako dobro i Bog te blagoslovio Alene Efoviću.

Naslovna fotografija: Ibrahim Čikić u društvu sa Alenom Efovićem (u crvenoj majici)