Piše: Jovan Jablan

Previše je nasilja u Crnoj Gori, a premalo sigurnih kuća. Onih ženskih koje imamo i muških o kojima se razmišlja. Ona koja nam hitno treba jeste: sigurna kuća za Ustav Crne Gore. Đe bismo mogli da ga sklonimo od napada bjesnila agresivnih šarplaninaca u odijelima. One gladne i šizofrene pasmine na pozicijama moći. Čija olinjala dlaka pokušava da prekrije svaku normu, slovo i zarez, kao što bljutavom mimikrijom pokušavaju da sakriju tragove samovolje i pohlepe.

Ukoliko se sjutrašnji Sporazum sa UAE izglasa u Skupštini, imaćemo upečatljiv primjer pravnog nasilja. Što je još opasnije od prakse zloupotrebe prava na koju se kao društvo godinama navikavamo.

Tri su razloga.

Prvo: Sporazum sa UAE je po svojoj pravnoj prirodi međunarodni ugovor. Međunarodni ugovori po Ustavu imaju veću pravnu snagu od zakona u državi. Drugim riječima: od kad sporazum stupi na snagu, u Crnoj Gori se u određenim situacijama neće primjenjivati ono što piše u zakonima, nego ono što piše u međunarodnom ugovoru sa UAE.

Drugo i ključno: Sadržina međunarodnog ugovora je protivustavna. Odredbama sporazuma se suspenduje primjena crnogorskih zakona, čime se satire vladavina prava i načelo zakonitosti kao temeljni postulati ustavno-političkog sistema države.

Vlada se sporazumom obavezuje da će preduzeti sve neophodne mjere kako bi investitoru obezbijedila zemljište neophodno za sprovođenje projekta kada i ukoliko to zakon dozvoljava, ali “bez potrebe sprovođenja javnih nabavki, javnog tendera ili drugih procedura propisanih nacionalnim zakonodavstvom kojim se uređuje oblast državne imovine.” Prostije rečeno, iako je ovdje pravna prostota prevazišla svekolike granice ukusa, Vlada će zakonski uraditi sve što nije u skladu sa zakonom. Najprostije rečeno: Vlada će ozakoniti svoje bezakonje.

Primjera radi, Vlada se obavezala da će projekat unaprijed proglasiti investicijom od javnog interesa. Množenjem milijardi i bestidnom pričom o vrijednosti projekta za sve građane Crne Gore, ona je već preduzela pripremne radnje. Kada Vlada proglasi nešto javnim interesom, to znači da vam može oteti zemlju, pardon, da može izvršiti eksproprijaciju vaše zemlje uz pravičnu naknadu. Da bi vam država otela zemlju, odnosno ograničila vaše Ustavom zagarantovano pravo svojine, potrebno je da se donesu zakoni, sprovedu mnoge zakonske procedure, izrade elaborati, održe javne rasprave, i sve druge za ovu bezočnu vladu besmislene radnje koje služe demokratiji: da se društvo usaglasi da li nešto želi ili ne, da li je za društvo nešto dobro ili nije.

Pored toga, takvom odredbom Vlada i na direktan način krši Ustav. Konkretno, član 140 Ustava u kojem se propisuje da je zabranjeno narušavanje i ograničavanje slobodne konkurencije i podsticanje neravnopravnog, monopolskog ili dominantnog položaja na tržištu. Ovim sporazumom će se investitoru i ostalim alabarima poklanjati ekonomski ekskluzivitet i tako grubo kršiti načelo slobodne konkurencije.

Treće: Dodatno beznađe stvara činjenica da su Ustavnom sudu “vezane” ruke. I to nepostojanjem eksplicitne ustavne odredbe kojom se propisuje nadležnost suda da preispituje ustavnost međunarodnih ugovora. S obzirom na to da politizovani Ustavni sud Crne Gore ne radi kako treba ni ono što mu je eksplicitno propisano, za ovaj slučaj neustavnog i protivzakonitog djelovanja neće dati ni pet para. To znači da ćemo od relevantnih državnih institucija dobiti ono što i očekujemo: ništa. Neprestano ćutanje i beskičmenjaštvo.

Od zloupotrebe prava evoluiramo ka širem krugu pakla. Nekoliko pojedinaca u državi će moći na pravno “valjan” način da rade što im je volja sa državnim zemljištem. A to je ništa drugo do nasilje. Uzimanje u ruke prava kao batine. Otvaranje vrata za devastaciju prirode i otimačinu najvrijednije zemlje koju imamo. Kreiranje prostora za brutalnu i nedodirljivu korupciju.

Ukoliko vladajuća većina izglasa sporazum, država otvoreno postaje neprijatelj svojih građana i aparat za ličnu korist pojedinaca. A najveća je nepravda kad ko od zla djela svog još i korist kakvu ima, rekao je Valtazar Bogišić.

U takvoj državi otpor nije izbor – već jedina preostala pristojnost.