Piše: Alaster Kruk

Geopolitički ishod nakon Drugog svjetskog rata učinkovito je odredio poslijeratnu globalnu gospodarsku strukturu. Oba sada prolaze kroz velike promjene. Međutim, ono što ostaje čvrsto zaglavljeno jest opći (zapadni) svjetonazor da se sve mora da se ‘mijenja’ samo da bi ostalo isto. U financijskom sektoru stvari će biti iste kao i prije; ništa neće remetiti njihov san. Pretpostavka je da će se klasa oligarha/donatora pobrinuti da stvari ostanu iste.

Međutim, raspodjela moći u poslijeratnom razdoblju bila je jedinstvena. Ne postoji ništa ‘zauvijek’ u vezi s tim; ništa inherentno trajno.

Na nedavnoj konferenciji ruskih industrijalaca i poduzetnika, predsjednik Putin istaknuo je i globalni prijelom i iznio alternativnu viziju koju će vjerojatno prihvatiti BRICS i mnogi izvan njega. Njegovo obraćanje bilo je, metaforički rečeno, financijski pandan njegovom govoru na Münchenskom sigurnosnom forumu 2007., na kojem je prihvatio vojni izazov koji postavlja ‘kolektivni NATO’.

Putin sada daje naslutiti da je Rusija prihvatila izazov koji je postavio poslijeratni financijski poredak. Rusija je izdržala financijski rat i, takođe, postala prilično uspješna u prevazilaženju svih smetnji.

Putinovo prošlotjedno obraćanje nije bilo, u određenom smislu, ništa novo: odražavalo je klasičnu doktrinu bivšeg premijera Jevgenija Primakova. Bez romantiziranja Zapada, Primakov je shvaćao da će njegov hegemonistički svjetski poredak uvijek tretirati Rusiju kao podređenu. Stoga je predložio drugačiji model – multipolarni poredak – gdje Moskva uravnotežuje blokove moći, ali ne priključujući se nijednom od njih.

U središtu Primakovljeve doktrine bilo je izbjegavanje binarnih poravnanja; očuvanje suvereniteta; njegovanje veza s drugim velikim silama i odbacivanje ideologije u korist ruske nacionalističke vizije.

Današnji pregovori s Washingtonom (sada usko usmjereni na Ukrajinu) odražavaju ovu logiku. Rusija ne moli za ukidanje sankcija niti prijeti nečim konkretnim. Provodi strateško odugovlačenje: čeka izborne cikluse, testira jedinstvo Zapada i drži sva vrata odškrinuta. Ipak, Putinu nije protivno ni malo vlastitog pritiska – prozor za prihvaćanje ruskog suvereniteta nad četiri istočne oblasti nije zauvijek: “Ova se točka također može pomaknuti”, rekao je.

Ne trči Rusija s pregovorima; baš obrnuto – Trump je taj koji juri naprijed. Zašto? Čini se da se vraća na američku privrženost strategiji triangulacije u stilu Kissingera: Podređena Rusija; odvojiti Iran; a zatim odvojiti Rusiju od Kine. Nudi mrkvu i prijeti da će se ‘držati’ Rusije, a kad bude podređena na ovaj način, Rusija bi tada mogla biti odvojena od Irana – čime bi se uklonile sve ruske prepreke napadu Osovine Izrael-Washington na Iran.

Primakov, da je ovdje, vjerojatno bi upozoravao da je Trumpova ‘velika strategija’ brzo vezati Rusiju u podređeni status, tako da Trump može nastaviti s izraelskom normalizacijom cijelog Bliskog istoka.

Witkoff je Trumpovu strategiju učinio vrlo jasnom:

“Sljedeća stvar je: moramo se pozabaviti Iranom… oni su pokrovitelji posredničkih vojski… ali ako uspijemo eliminirati te terorističke organizacije kao rizike… Onda ćemo se posvuda normalizirati. Mislim da bi se Libanon mogao normalizirati s Izraelom … To je stvarno moguće… Sirija, također: Dakle, možda je Jolani u Siriji [sada] drugačiji tip. Istjerali su Iran … Zamislite-zamislite da Libanon … Sirija …i Saudijci potpišu sporazum o normalizaciji s Izraelom… Mislim, to bi bilo epsko!”
Američki dužnosnici kažu da je krajnji rok za ‘odluku’ o Iranu u proljeće …

Američki dužnosnici kažu da je krajnji rok za ‘odluku’ o Iranu u proljeće …

I, na kraju, sa Rusijom svedenom na status potčinjenog aktera i riješenim pitanjem Irana (u ovakvom fantastičnom scenariju), Trampov tim može da se okrene glavnom protivniku – Kini.

Putin to, naravno, dobro razumije i propisno je raskrinkao sve takve iluzije: “Ostavite iluzije po strani”, rekao je delegatima prošli tjedan:

“Sankcije i ograničenja današnja su stvarnost – zajedno s novom spiralom gospodarskog rivalstva koja je već pokrenuta …”.

“Ne držite se iluzija: Ne postoji ništa izvan ove stvarnosti …”.

“Sankcije nisu ni privremene ni ciljane mjere; one predstavljaju mehanizam sustavnog, strateškog pritiska protiv naše nacije. Bez obzira na globalna kretanja ili promjene u međunarodnom poretku, naši će konkurenti neprestano nastojati ograničiti Rusiju i smanjiti njezine gospodarske i tehnološke kapacitete…”.

“Ne treba se nadati potpunoj slobodi trgovine, plaćanja i transfera kapitala. Ne treba računati na zapadne mehanizme zaštite prava investitora i poduzetnika… Ne govorim o nikakvim pravnim sustavima – oni jednostavno ne postoje! Oni tamo postoje samo za sebe! To je trik. Razumijete?!”.

“Naši [Ruski] izazovi postoje, ‘da’ – “ali i njihovi su također u izobilju. Zapadna dominacija izmiče. Novi centri globalnog rasta zauzimaju središnje mjesto.”

Ovi [izazovi] nisu ‘problem’ ; oni su prilika, naglasio je Putin:

“Prioritet ćemo dati domaćoj proizvodnji i razvoju tehnoloških industrija. Stari model je gotov. Proizvodnja nafte i plina bit će samo dodatak ‘stvarnoj ekonomiji’ koja je u velikoj mjeri interno cirkulirajuća, samodostatna – s energijom koja više nije pokretač. Otvoreni smo zapadnim ulaganjima – ali samo pod našim uvjetima – a mali ‘otvoreni’ sektor našeg inače zatvorenog gospodarstva će naravno i dalje trgovati s našim partnerima iz BRICS-a.”

Ono što je Putin učinkovito ocrtao je povratak uglavnom zatvorenom interno kružećem gospodarskom modelu njemačke škole (à la Friedrich List) i ruskog premijera Sergeja Wittea.

Samo da bude jasno – Putin nije samo objašnjavao kako se Rusija transformirala u ekonomiju otpornu na sankcije koja je jednako mogla prezirati očita primamljivanja Zapada, kao i njegove prijetnje. On je izazvao zapadni ekonomski model na dubljoj razini.

Friedrich List je od samog početka bio oprezan prema razmišljanju Adama Smitha koje je činilo osnovu ‘anglo-modela’. List je upozorio da bi to u konačnici bilo samoporažavajuće; to bi odvratilo sustav od stvaranja bogatstva i u konačnici učinilo nemogućim toliku potrošnju ili zapošljavanje tolikog broja.

Takva promjena ekonomskog modela ima duboke posljedice: potkopava cjelovitost transakcijskog načina diplomacije ‘Art of the Deal’ na koji se Trump oslanja. Razotkriva transakcijske slabosti. ‘Vaše nagovaranje na ukidanje sankcija, plus drugi poticaji zapadnih ulaganja i tehnologije, sada ne znače ništa’ – jer ćemo od sada prihvatiti te stvari: samo pod našim uvjetima’, rekao je Putin. ‘Niti’, ustvrdio je, ‘vaše prijetnje daljnjom opsadom sankcijama nemaju težinu – jer vaše su sankcije bile blagodat koja nas je dovela do našeg novog gospodarskog modela’.

Drugim riječima, bilo da se radi o Ukrajini ili odnosima s Kinom i Iranom, Rusija može biti uglavnom otporna (osim uzajamno destruktivne prijetnje Trećeg svjetskog rata) na američka laskanja. Moskva se može posvetiti Ukrajini i razmotriti druga pitanja na temelju striktne analize troškova i koristi. Vidi se da SAD nema stvarnu moć.

Ipak, veliki je paradoks u tome što su List i Witte bili u pravu – a Adam Smith nije bio u pravu. Jer sada su SAD te koje su otkrile da se anglo model doista pokazao samoporažavajućim.

SAD su bile prisiljene na dva glavna zaključka:

Prvo, da je proračunski deficit u kombinaciji s eksplozivnim saveznim dugom konačno okrenuo ‘prokletstvo resursa’ natrag na SAD.

Kao ‘čuvara’ globalne rezervne valute – i kao što je JD Vance izričito rekao – nužno je učinio da primarni američki izvoz postane američki dolar. U širem smislu, to znači da je jak dolar (potaknut globalnom sintetičkom potražnjom za rezervnom valutom) istrošio američku stvarnu ekonomiju – njenu proizvodnu bazu.

Ovo je poznato i kao “holandska bolest”, pri čemu apresijacija valute potiskuje razvoj produktivnih izvoznih sektora i pretvara politiku u borbu na sve ili ništa, u kojoj traje nadmetanje za resursne rente.

Na prošlogodišnjem saslušanju u Senatu s Jeromeom Powellom, predsjednikom Federalnih rezervi, Vance je pitao predsjednika Feda ima li status američkog dolara kao globalne pričuvne valute možda neke nedostatke. Vance je povukao paralele s klasičnim “prokletstvom resursa”, sugerirajući da je globalna uloga dolara pridonijela financijalizaciji nauštrb ulaganja u realnu ekonomiju: Anglo model navodi gospodarstva da se pretjerano specijaliziraju za njihov obilni faktor, bilo da se radi o prirodnim resursima, nisko plaćenom radu ili financijaliziranoj imovini.

Druga točka – povezana sa sigurnošću – tema o kojoj Pentagon raspravlja već desetak godina, jest da je rezervna valuta (i posljedično jak dolar) potisnula mnoge američke vojne opskrbne linije prema Kini. Nema smisla, tvrdi Pentagon, da SAD ovisi o kineskim linijama opskrbe kako bi osigurale ulazne elemente za oružje proizvedeno u američkoj vojsci – kojim bi se onda borile protiv Kine.

Američka administracija ima dva odgovora na ovu zagonetku:

Prvo, multilateralni sporazum (po uzoru na Plaza Accord iz 1985.) za slabljenje vrijednosti dolara (i pari passu, prema tome, za povećanje vrijednosti valuta partnerskih država) .

Ovo je opcija ‘Mar-a-Lago Accord’. Rješenje SAD-a je prisiliti ostatak svijeta da poskupi svoje valute kako bi se poboljšala izvozna konkurentnost SAD-a.

Mehanizam za postizanje tih ciljeva je zaprijetiti trgovinskim i investicijskim partnerima carinama i povlačenjem američkog sigurnosnog kišobrana. Kao daljnji zaokret, plan razmatra mogućnost revalorizacije američkih zlatnih rezervi – potez koji bi obrnuto smanjio vrednovanje dolara, američkog duga i stranih posjeda američkih državnih obveznica.

Druga opcija je unilateralni pristup: u unilateralnom pristupu, ‘korisnička naknada’ za inozemne službene posjede američkih državnih obveznica bila bi nametnuta kako bi se upravitelji pričuva otjerali iz dolara – i tako ga oslabili.

Pa, očito je, zar ne? Dolazi američko ekonomsko ‘rebalansiranje’. Putin je u pravu. Ekonomski poredak nakon Drugog svjetskog rata “nestao je”.

Hoće li hvalisanje i prijetnje sankcijama natjerati velike države da ojačaju svoje valute i prihvate restrukturiranje američkog duga (tj. sniženje njihovih obveznica)? Čini se nevjerojatnim.

Plaza sporazum i reorganizacija valuta zavisili su od saradnje velikih država, bez koje unilateralni potezi mogu imati negativne posledice.

Tko je slabija strana? Tko sada ima utjecaj u odnosu snaga? Putin je na to pitanje odgovorio 18. ožujka 2025.

sott.net