Piše: Ibrahim ČIKIĆ

Samo što spustih glavu na jastuk noć uoči Bajrama, osjetih da nešto majušno pulsira na mojim grudima. Mahinalno rukom krenuh u pravcu slabašnog pulsiranja i začuh slabašan glas.

“Ne boj se, ja sam srce tek rođene palestinske djevojčice. Izraelska raketa me raznijela u hiljadu komada. Isto tako i moju majku i ostale članove porodice. Bilo nas je 14 na okupu. Došla sam da ti kažem da je desetine hiljada dječice ubijeno na ovaj način. Tebe sam izabrala jer sam vidjela da se ne raduješ i nemas namjeru slaviti Bajram u znak solidarnosti sa mojim, libanonskim, jemenskim, iračkim sirijskim… narodom”.

Doista ne razumijem šta oni koji sebe nazivaju muslimanima imaju slaviti? Desetine i stotine hiljada ubijene muslimanske dječice širom Bliskog istoka?! Nije valjda da se raduju našem šehadetu, nesvjesni da će i oni uskoro doci na red.

Dušo draga, pa kako može srce pričati a ubili su te prije nego si progovorila, upitah.

“Lahko. Bebe pričaju i žive život još u majčinoj utrobi, samo što vi odrasli brzo zaboravljate”.

Pa šta ja mogu u ovoj kolektivnoj šizofreniji fašizma uraditi za tebe i tvoj narod? Reci mi molim te. Ja sam nemoćni i slabovidni starac.

“Možeš. Dovoljno je da izabereš stranu i širiš istinu o našem stradanju. Nama dove nisu potrebne. Dovi da Gospodar prosvijetli razum čestitim ljudima. To je dovoljno kako bi se čovječanstvo sačuvalo kolektivnog stradanja. Otpor fašizmu mora biti zasnovan na ujedinjenju svih čestitih ljudi širom dunjaluka. Umet je imao priliku, ali je umro u Palestini i Gazi”.