Piše: Omer ŠARKIĆ

Bio je to kraj XX vijeka, a ne kraj prve polovine istog. Bio je rat u Bosni, a počeo je i u Hrvatskoj. Tada se desila otmica u stanici Štrbci. Uvijek se piše o tome da je bila neka otmica, a tek u nastavku – ko pročita informaciju do kraja – doznaće da su svi oteti i ubijeni.

Oteti i ubijeni, zbog imena samo.

Pri kraju prve polovine istog vijeka, Gestapo je vršio provjere prije zatvaranja i slanja u logore ili na egzekuciju, jer je bilo i Njemaca koji su nosili ime koje je moglo zvučati kao jevrejsko.

Nigdje nećete pročitati, osim u ovom tekstu, da su u vremenu prije i poslije otmice u Štrbcima, koja se desilo na današnji dan prije 32 godine, skoro svi muslimani, u Podgorici bar, skinuli natpise sa imenom sa vrata svojih stanova i poštanskih sandučića.

Zašto su to mnogi uradili i prije ove otmice i ubistva otetih?

Iz straha za goli život, jer su bili svjesni da ih je ime moglo koštati glave: takvo je vrijeme bilo, takva je atmosfera bila.

Sad zamislite kako je bilo živjeti sa takvim strahom konstantno u periodu od dvije do tri godine?

Da li je on bio opravdan ili ne?

Ne samo otmica u Štrbcima, već i dešavanja u Pljevljma, kada su muslimanima kuće dizane u vazduh – jer su muslimani, pokazuje da je taj strah bio realan i opravdan. Znate li da je tada neki general, te, pljevaljske oblasti, izjavio kako muslimani dižu sami sebi kuće i radnje u vazduh kako bi simulirali ugoženost!?

Kako sam lično prošao to vrijeme i doživio bezbroj neprijatnosti i progona samo zbog imena, mogu potvrditi da je taj strah bio realan, opravdan.

Ako ujutro pročitate novine i ono što su novinari ili “novinari” tada pisali – a opet zbog straha ste ih morali čitati, već od jutra ste osjećali mučninu. Poslije večernjih dnevnika ste već gledali smrti u oči, molili se da ona bude dostojanstvena.

San je bio najljepše bjekstvo od smrtnog straha duže od dvije godine, a da li ćemo osvanuti nijesmo znali.

Možda je to bio i pretjeran, preuveličan strah, ali on nije bio samo moj, a ni kolektivna paranoja.

Ta stalna, dugotrajna strepnja i strah ubili su mnoge, gore nego što ubija kuršum. Kuršum ili bomba ubiju u tren, prekrate muke.

Konstantno i dugo živjeti u strahu za život, više onih najbližih nego svoj, najgora je vrsta straha. Buđenje iz noćnog sna vam je u takvim vremenima najgori košmar i mora.

Ne ponovile se više nikad. Nikom.