Često se čuje da ekipa igra sa igračem manje. Valjalo bi pitati komentatora kako se može igrati sa onim koga nema na igralištu. Zar ne bi bilo jasnije i pravilnije reći da se igra bez jednog igrača.

Ako vješti savjetodavci, umjesto savjeta, navode poređenja, tada bi se i pomenuta fraza uporedila sa nekim ko je nesrećnim  slučajem izgubio dio tijela. Ne bi bilo pristojno reći čovjeku bez ruke da je on osoa sa rukom manje. Bilo bi čak i uvredljivo.

O invalidima

Vjekovima se govorilo da su mnogi teški ranjenici postajali invalidi i poslije liječenja. Danas im se zbori da su osobe sa invaliditetom, i invalidna lica. Znači li to da su zdravi ljudi osobe sa zdravljem ili lica bez invaliditeta, ili bi trebalo još koješta izmišljati? Nije lijepo naglo prepravljati nešto što se vjekovima govori. Valjalo bi poštovati inertnost jezika.

Lica

Sve manje se čuje imenica čovjek. Možda je to zato što se stalno smanjuje broj normalnih ljudi. Umjesto njih, pominju se lica. To može nekad da bude smiješno, čak vulgano, kao u sljedećim primjeru. Ako bi se dva čovjeka okliznula, pala na leđa i povrijedila najdeblje djelove tijela, na šta bi ličila informacija da su povrijeđena dva lica.

Pomak

Može li biti nešto besmislenije od novokovanice ‘pomak’? Kad god se razgovara o nekom poslu, kazuje se da se dešava pomak. Ako pomak znači pomjeranje, ima li neko ko ne zna da se pomjerati može naprijed, nazad, desno, lijevo, gore, dolje i ko zna kuda?

Umjesto ove neukusne novokovanice, valjalo bi  reći: napredovanje, ili bezbroj divnih riječi koje su nam ostavili dobri pisci.