Piše: Omer ŠARKIĆ

Ko god prati malo šira zbivanja i izvještavanje mejnstrim medija mimo regiona, primijetiće da se nikad veći protesti u Srbiji protiv „lukašenko“ režima u Srbiji spominju samo sporadično, šturo – ne zavređuju njihovu pažnju. Za razliku od srpskih protesta, oni mnogo manjeg inteziteta, u evropskim zemljama u kojima na čelu država nijesu bezrezervno „prozapadne vlade“, protesti se pomno prate, u žiži su, daje im se mnogo veći značaj od stvarnog. “Analitičari“ mejnstim medija i sami se utrkuju u otkrivaju nepočinstava tih vlada koje nijesu „čvrsto na zapadnom kursu“, podržavaju proteste, daju im medijsku potporu. Iako je po svim proklamovanim (bitno je istaći ovo „proklamovanim“) zapadnim standardima, predsjednik Srbije je klasičan autokrata koji sve institucije, javna i tajne službe, drži pod kontrolom, u obračunu sa neistomišljenicima – u ovom slučaju studentima, koristi metode koje je koristio Hitler kada je preuzimao vlast u nacističkoj Njemačkoj (a po preuzimanju još bezobzirnije i jače – da bi je učvrstio), kao što su: medijski linč, zastrašivanja, prebijanja protivnika  od strane svojih falangi, čak pokušaje ubistava (nanošenje teških tjelesnih povreda demontrantima – studentima, premlaćivanja, udaranje automobilima za vrijeme blokada…). Zapad, uglavnom, „mudro šuti“ o svemu. Ili, čak, kao za vrijeme prethodnih velikih protesta protiv Vučića i njegove strahovlade, a povodom namjera za iskopavanja litijuma, neskriveno mu daje javnu podršku. Podsjetiću javnost da je američki ambasador u Beogradu Hil tada nazvao te demonstrante proruskim(!), a njemački kancelar Šolc je upriličio posjetu predsjedniku Srbije, dajući mu na taj način podršku, koju je „zakucao“ obraćanjem na upriličenoj konferenciji za štampu.

Neko će reći da je to pragmatična politika zbog zapadnog interesa, potreba za litijumom!?

Vjerujem da ima i toga, ali lično mislim da su razlozi mnogo dublji, a u proklamovane „zapadne demokratske standarde i vrijednosti“, poslije svega, slučaja Asanž, pogotovu podrške genocidu nad Palestincima, više slabo ko ili niko ne vjeruje, osim oni koji propagiraju to vjerovanje „po službenoj dužnosti“ – za novac kojeg dobijaju da bi širili famu o „zapadnoj demokratiji i zapadnim vrijednostima“.

Dakle, koji je stvarni razlog ignorisanja velikih studentski protesta u Srbiji od strane zapadnih vlada i njihovih medija, čime se na (in)direktan način daje podrška Vučiću?

Vučić je doveden (bukvalno tako – doveden, ali to je duga priča da bih je opisao u ovom tekstu) na čelo Srbije sa zadatkom da prizna Kosovo za koje se toliko „bori“, što je on za vrijeme svoje decenijske vladavine uspješno priveo kraju. Osim podrške da dođe na vlast kako bi  sproveo taj zadatak, Zapad na čelu sa SAD mu je dao odriješene ruke da ga sprovede po svaku cijenu, zato ih nije tangiralo potpuno zarobljavanje i stavljanje svih medija pod njegovu kontrolu, uzurpiranje  institucja, dube veza sa organizovanim kriminalom koji je jedan od garanta da se svaki naum može uspješno sprovesti i da će svaki otpor biti skršen.

Ipak, „pragmatični Zapad“ na čelu sa SAD, u momentu kada vidi da je njihov miljenik i namještenik beznadežno izgubio podršku u svom narodu, spreman je da ga promijeni, „pusti niz vodu“, ali ne potpuno. Ako je dobro izvršavao postavljena zadatke, kao što je to kod nas radio Đukanović, garantuju mu imunitet, to jeste da će oni, porodice im i odabrani  krug najbližih saradnika uživati u pokradenom i opljačkanom.

Kada odluče da to urade i svog dotadašnjeg namještenika zamijene drugim – isto takvim, sličnim ili čak gorim – onim kojeg takođe mogu držati pod totalnom kontrolom, to jeste da radi u njihovom interesu a ne interesu zemlje koju vodi, moraju nekog takvog pronaći, poromovisati, nametnuti ga. Glavni problem velikih studentskih demonstracije u Srbiji je upravo u tome. Iza njih nema profilisanog lidera niti političke partije/pokreta, ne zna se koga bi te promjene mogle dovesti na vlast,  nema garancija da bi takve promjene dovele do ustoličenja novog zapadnog poslušnika. Ista stvar je bila sa svojevremenim protestima „Odupri se“ u Podgorici, zato nijesu uspjeli.

Sve dok se ne nametne i isprofiliše odgovarajuća, poslušna alternativa Vučiću – a vjerujem da se na tome upravo intezivno radi – veliki studentski protesti u Srbiji će biti ignorisani, neće imati zapadnu podršku, osuđeni su na neuspjeh.

Tako je to u klasičnim kolonojima kakve su sve državice na Balkanu, osim donekle Slovenije.

Zato se poslije svake „promjene“ na ovim prostorima ljudi pitaju „zar je moguće da su došli isti ili gori“? Uvijek „biramo“ upravo one koje nam nametnu svojim uticajem, novcem koji ulože u njih, propagandom preko medija koje skoro sve drže pod svojom kontrolom i, to je po pravilu onaj najgori, ucijenjeni ljudski šljam, svjestan da je samo lutka na koncu tuđe uprave, da u svakom trenutku može biti smijenjen ako poslušno ne izvršava svako naređenje svojih mentora.

P.S. Da smo pod istočnom, to jest ruskom kolonijalnom upravom umjesto zapadno-američkom, situacija bi, vjerujem, bila ista, slična, moguće i gora.