Piše: Boris Vujović

Karl Marks možda nije uvijek bio u pravu, ali makar što se ekonomije tiče je dobro rekao: “Privatne kompanije, bez obzira čime se bave, opravdavaju svoje postojanje samo profitom”. Prema tome, i medicinska i farmaceutska industrija i trgovinski lanci postoje samo da bi ostvarivali profit. Grubo i ružno rečeno, ali to je istina. Crna Gora je još prije 30 i kusur godina prihvatila najgori mogući koncept ekonomije, a to je neoliberalizam. U njemu “nema besplatnog ručka”.

Neoliberalizam (M.Friedmana i F.Hayeka) suštinski se razlikuje od klasičnog/izvornog liberalizma, prije svega, po tome, što je to stanovište ekskluzivnog/ jednostranog „ekonomskog liberalizma”; ili „tržišne liberalizacije”, kojim se ne promoviše načelo slobode unapređivanjem javnog dobra, da bi svi ljudi mogli imati prilike da budu slobodni (i „jednaki pred zakonom”). Već suprotno tome, počiva na odbrani principa „samoregulišućeg tržišta“ i deregulacije (odnosno, tražeći ne samo smanjenje uloge države u privredi i sticanju i raspodeli kapitala, već ukidanje kontrole od strane države).

Neoliberalna ideologija sve stavlja na slobodno raspolaganje individui kao privatnom vlasniku, razvijajući teoriju o „prirodnim nejednakostima”, zahvaljujući čemu „vrijedni i marljivi pojedinci postaju uspješni (bogati)”, a „lijeni i nesposobni sami su krivi što su siromašni“ – potpuno ignorišući utvrđene činjenice da drastične razlike u životnom standardu slojeva prevashodno dolaze iz “istorijski naslijeđene nejednakosti kroz generacije” (P. Bourdieu), a ne zbog prirodnih nejednakosti”.

Dakle, moje odbijanje da se svrstam u pobornike popularne neoliberalne ideologije i politike ne dolazi otuda što sam rastao uz „marksističku teoriju.” Moj otpor takvoj ideologiji nastaje prvenstveno zbog antihumanizma i amoralnosti principa koje takva ideologija zastupa, zbog promocije individualne sebičnosti i odbacivanja ljudske solidarnosti, zbog legalizovanja eksploatacije i opravdanja neravnopravnosti, zbog odsustva empatije sa onima koje sve više guraju u bijedu i bespomoćnost – ukratko zbog bezočnog ponižavanja ljudskog dostojanstva u ime apsolutne moći novih gospodara svijeta/veleposjednika globalnog kapitala.

U Njemačkoj između svih ostalih inostranih postoje i njemački trgovački lanci “Lidl” i “Aldi”. Kao i “Kaufland.” Njihov model je pobjednički jer su supermarketi s popustom, diskont su s jeftinom robom s niskim cijenama, imaju ograničen asortiman, često s ciljanom ponudom vlastitih marki proizvoda koji su jeftiniji od poznatih brendova. I preko njih država u velikoj mjeri “obuzdava” ostale od nezajažljive gladi za profitom. Recimo vlasnika “Lidla” koji je rođen i živi u Heibronnu, ljudi često mogu vidjeti da ide sam na kafu, vozi bicikl i sjedi među “običan svijet”. Osluškuje kako razmišljaju njegovi sugrađani. Poznat je po lokalnim ulaganjima u obrazovanje, nauku i istraživanja. U tolikoj mjeri izbjegava javnost da je odbio primiti nagradu savezne pokrajine Baden Würtenberg za ekonomski doprinos jer bi tamo bile kamere. No, čini se, njegov izgled može iznenaditi. Jedan bankar je izjavio da je prvo mislio da razgovara s mušterijom Lidla, a ne s multimilijarderom.

Takvo vam je to braćo i sestre, drugarice i drugovi, “ko ne plati na mostu, plati na ćupriji”. “Kako ko sije, tako i žanje”!

Napomena: Tekst je izvorno objavljen na autorovom FB profilu, a ovdje ga prenosimo uz njegovu saglasnost