Piše: Jovan ERAKOVIĆ (iz Banjana)

Kad neko pogine u saobraćajnoj nesreći ili postrada na drugi način, to nije tragedija, nego nesrećan slučaj. Tako piše u Teoriji književnosti doktora Dragiše Živkovića. Tragedija je vrsta drame, književno djelo.

U ovom tužnom vremenu izvještači se ne osvrću na to, nego za svako stradanje govore da je tragedija, što je besmislica. Nesrećni slučaj može da bude bolniji nego bilo koje književno djelo, ali nije tragedija. Kad se voz survao kod Bioča i narod stradao, javljeno je da se desila tragedija, što bi moglo značiti da je neko napisao književno djelo, umjesto da se objavi vijest o teškoj nesreći u kojoj je stradalo 47 nedužnih ljudi.

Ako neko nekoga ubije, ubistvo se ne naziva pravim imenom, nego se i tada objavi da je nastala tragedija. Znači li to da se ubica svrstava uz Eshila, Sofokla, Euripida, Šekspira, ili bi trebalo jasno kazati da je zločinac?

Ima grešaka koje lingvisti decenijama pominju, ali se na to niko ne osvrće. Ne može se govoriti ‘na nešto’, pa ni na temu, nego o nečemu, pa i o tome. U udžbenicima ne piše: razgovor na temu teksta ili razgovor na temu pjesme. Umjesto toga, jasno piše: razgovor o tekstu ili razgovor o pjesmi, ali koga je briga za to? Najveći broj spisatelja  i dalje uporno zbori da se razgovara na neku temu..

A šta tek reći o novinarkama i novinarima kojima se ne zna kad su izvještači, a kad manekeni, kelneri ili glumci. Kad počinje TV Dnevnik javne televizije u 19.30 časova, nastupa štraftanje po studiju kao da se reklamiraju odjeća i obuća, pa se tek poslije toga sjeda na radno mjesto..

Kad god neko pošalje izvještaj, nastupi zahvaljivanje koje nadmašuje sve kelnerske manire. Sport se ne najavljuje kao ostale vijesti, nego se novinari dobro narazgovaraju, pa tek onda počinju da informišu gledaoce. Valjalo bi ih pitati kada su novinari, a kada kelneri, manekeni, ili glumci.

Ovo je samo mali dio nepodnošljivog neprofesionalizma u novinarstvu.