Piše: Predrag Miloradson NIKOLIĆ

Nije najteže da znaš da si niko – da možeš da se makar nadaš da si neko… To se zove vaspitanje, a ne dresiranje. Meni kao roditelju ovaj pristup nije bio lagan.
Sebi jesam dozvolio teret da budem otac koji neće prihvatiti da odbija mišljenje svog đeteta, pa makar ono imalo i tri godine. Uvijek sam uvažavao njegovo mišljenje. Nekad malo teže, ali sam bio uporan.

Ovo na Cetinju me je mnogo pogodilo i kao čovjeka i kao roditelja i nadam se đeda. Spremam se za tu „funkciju“. Da od tog đeteta, bilo žensko – bilo muško, napravim najveću bitangu Crne Gore. Mada kod nas se najčešće muška rađaju. A prvo ću ja da otmem od roditelja budućih!

Dobio sam benefite. On zna da voli. On je neustrašiv. I on je spreman na život… Molim? Treba li nešto više? Mislim da ne…

Recimo da je Georg Wilhelm Friedrich Hegel je rekao: “Sve što je stvarno, razumno je – sve što je razumno, stvarno je.”

E, pa, sada ne bih elaborirao ovu misao, ali bih prokomentarisao da je stvarna i da je razumna. Nijesam ja Hegel, ja sam niko i nemam pravo da ikom kažem ko je. Jednostavno je.
Sinoć već brojim 35 godina hodanja po ulicama. Mahanja zastavama. Dakle 35 godina borbe za svakog čovjeka. Bez mržnje – iako su me optuživali za sve. Opet šetam tamo đe me savjest zove.

Možda u ovom ludilu od obraza koji mi se ne suše – nakon ovog na Cetinju da citiram Mešu Selimovića:

“Čovjek je uvijek na gubitku: kad želi previše, ne dobije ništa, kad se zadovoljava malim, izgubi i to malo.”

I dodatno:

“Čovjek je slab, ali mora biti jak; sve što je čovjek, to je slabost, sve što mora biti, to je snaga.”

Sinoć sam 13 minuta stojao u ogromnoj grupi ljudi. Sam sam bio! Niko mi nije trebao ili neko sve jedno. Na vjetru. U mrazu… Svi smo se, siguran sam, osjećali kao u grobu. Mislim da kad čujete tu šutnju ni smrt vam nije strana. Nego onako vam dođe ta ista smrt kao zagrljaj, od koga jedino pašče koje vas čeka – može da vas spasi. Makar svojom emocijom u šutnji. Jer ljudi neće. A posebno ne političari. Razlika između paščeta i političara jeste i moje životno iskustvo. Moj Hector je bio kao ono pašče sa Cetinja. I sigurno bih volio da svi koji od mene poteknu budu paščad. Nikako ovakvi političari. Jer pašče zna za ljubav. Zna i za sram i za stid. A političari? Ozbiljno pitanje na koje se daje jednostavan odgovor u jednoj riječi – nemaju!

Neka živi i tuga i sreća na mom Cetinju. Tamo ima mjesta za oboje, za razliku od drugih mjesta gdje je izgleda sve umrlo.