Piše: Semra Mahmutović

Oglašavanju Milene Marković iz epicentra žalosti, dodajem par uvida za koje vjerujem da su važni, da mogu biti od koristi.

Stanje kolektivnog nervnog sistema ovog društva je katastrofalno. Stanje kolektivnog nervnog sistema, to što mnogi opisujemo kao „mentalitet“, je ono što se jako dobro i često nesvjesno zataškava društvenim podjelama, neprijateljstvom i cinizmom.

Ko je imao imalo dodira sa crnogorskim institucijama, zna da se u njima uvijek daje prednost ad hoc idejama naspram strateških planova za koje su potrebni i terenski rad tj. procjena materijalne situacije, rizika i mogućnosti, koliko i stručno znanje i iskustvo. Šta znaju partitokrate, isprogramirane samo da se javno međusobno glože, o dugoročnoj posvećenosti javnom interesu, kada im je bitnije da pričaju o lažnim rezultatima i neodrživim planovima, a ne i da slušaju? Drže se nekih spolja nametnutih vrijednosti i ciljeva, samo da ne bi sagledali kako stvarno živi većina građana ove države i šta im je nužno potrebno.To im, nažalost, omogućavaju vjerni glasači, potpuno otupjeli od stvarnosti, vođeni površnošću i nadmetanjem, jer ih vodi uvjerenje da ih drugi mogu zaštititi od života, a da su sami nemoćni.

Prije svega, otkad se dogodio zločin na Cetinju, ponovo, mnogi nisu mogli da ispoštuju ni ta tri zvanična dana žalosti, žureći da analiziraju, dijagnoziraju, vrebaju, morališu, predlažu rješenja, a neki su se, valjda iz potrebe da misle kako ovo sve ne utiče na njih i da mogu negdje uteći, upustili u nedopustivo maliciozno komentarisanje. Sve ovo su dodatni prilozi tezi o ad hoc kulturi ovog društva koja prevazilazi okvire državnih institucija. Živimo od danas do sjutra i životni stil prilagođavamo tome ko trenutno donosi odluke. Nemamo kapaciteta da se suočimo i nosimo sa bolom i ne možemo ga ni imati dok smo zbog silnog nepovjerenja potpuno fragmentisano društvo. Ne radi se tu više o nepovjerenju prema političkom neistomišljeniku ili „drugom“, već o nepovjerenju u svoje bližnje i sebe, i u sopstvenu ljudskost. Što nas većinu tjera da ćutimo i budemo dio krda.

Sve ovo što doživljavamo i živimo jeste politički problem, ali ako ga svedemo na dosadašnje crnogorsko partitokratsko politikanstvo ili performativni aktivizam, izvjesno je da će nam ovakvi zločini postati normalnost. Mora li ponovo da se desi kako bi najzad shvatili? Zato treba dane žalosti (kojih je četrdeset) da iskoristimo kako bi se zapitali šta stvarno želimo, kako mislimo da možemo do toga da dođemo i kakvi su nam resursi na raspolaganju za to. I da slušamo najpogođenije i najranjivije, radije nego političare i političke aktiviste čiji je posao da siju strah i podjele i da narcistički predstavljaju sve kao da se radi o njima i njihovim položajima i foteljama. Ne smijemo ni jednoj partiji ni organizaciji dopustiti da privatizuju i monopolizuju kolektivnu žalost, kao što je bio slučaj sa kolektivnom svojinom i vrijednostima.

***

Studentske blokade u Srbiji, čiji primjer žele da prate crnogorski studenti, su za sada uspješne zbog mnogih povoljnih faktora koji u crnogorskom društvu i nisu baš izraženi. Što ne znači da naše društvo nema svoje povoljne faktore koje treba identifikovati i iskoristiti. Prije svega, blokade u Srbiji su pokrenute kao podrška Novosađanima, nisu se student odmah predstavili kao jedini nosioci cijelog antikorupcijskog pokreta. Organizuju se u institucijama iz kojih su generacije studenata i ranije organizovano protestovale. Gotovo svaki fakuktet ima svoju grupu i one koriste stručna znanja i vještine kako bi iznijeli poruke i zahtjeve, organizovali događaje koji nisu samo protesti. Obrazovanje se ne zaustavlja. Studenti u Srbiji stvaraju grassroot institucije, male ali ozbiljne, kroz koje nameću ono što treba da rade zvanične institucije, koje su potpuno korumpirane. Organizovani su do mjere da zasad izlaze na kraj sa saboterima i nasilnicima, jer ne potcjenjuju svog neprijatelja koji je zao, ali ne i glup. O njihovom vizionarstvu svjedoči „Pismo studentima širom svijeta“ jer su svjesni univerzalnosti zla koje ga je zaposjelo, a koje se na različitim mjestima ispoljava na različite načine. U organizovanju su znanje, jasnoća i disciplinovanost neophodni uslovi za uspjeh.

Takvi pokreti i inicijative mogu i treba da probude i podstaknu građane svih ostalih generacija da ih prije svega podrže i zaštite, zatim da im pomognu i pridruže im se.

***

Ako ponovljenom zločinu na Cetinju institucionalno i vaninstitucionalno pristupimo kao problemu koji može hitno da se riješi i koji nije posledica nečeg većeg i dugotrajnijeg u čemu svi imamo bar djelimičnu odgovornost, znači da ne razumijemo ili ne osjećamo njegove razmjere. Ne možemo ništa da riješimo, jer riješenje neće ni jednu od žrtava vratiti u život niti kazniti ubicu. Dakle, možemo neko vrijeme da ćutimo, u tišini sagledavamo šta nam sve ovo govori o tome kako živimo pojedinačno i kako funkcionišemo kao članovi društva, kao i  kako konkretno tom društvu doprinosimo. I da iz tog stanja, sa kojim se većini nije lako ili je čak nemoguće se suočiti, pokrenemo promjenu. Sve da bi nam pojedinačno bilo bolje – da se na ličnom nivou oporavljamo od trauma i oslobađamo od uvjerenja i predrasuda, a tim i ponašanja zbog kojih u krajnjem doprinosimo tome da društvo bude ovakvo kakvo jeste – trulo. Ako je ulazak u institucionalni sistem ono gdje pojedinci gube kompas, koji su problemi tog sistema i kako ih adresirati na vrijeme?
Crna Gora je mala država za koju još vlada uvjerenje da je siromašna i slaba. To se najčešće koristi kao izgovor za nerad i izbjegavanje (političke) odgovornosti. Zbog toga smo možda povjerljiviji prema zaštitničkoj nastrojenosti stranaca (koji uvijek imaju svoj interes) nego prema čestom i dobronamjenom ali ad hoc površnošću sunarodnika. Zbog toga je većim imperijama ili nekim manjim koje to žele da budu lako manipulisati crnogorskom politikom i političarima. Zbog toga oni žestoko manipulišu svojim glasačima. Kada promijenimo kolektivno viziju da ne mora niko da nas spašava i štiti već da, iako nije lako, sami treba da zajedno postavimo zdravu strukturu društva, onda možemo da počnemo da računamo da će nam biti bolje i da ćemo uopšte opstati. Sami ne znači da ne treba internacionalna pomoć i podrška, ali ne na način da neko spolja to vodi.  Kako bi se uljuljkanost u status quo počela da mijenja, treba nam pojedinačno mnogo čojstva i junaštva. I psihoterapije.

*** 

Da nas ne bi potpuno preplavljivao užas svega što se dešava (ne samo ovdje) i posledično svega što treba da se promijeni, te kako bi zadali sebi realne ciljeve kojima možemo da težimo malim koracima, podsjećam na stihove Miladina Šobića:

„Mi nećemo promjeniti svijet
Trave su davno doživjele kraj
Ali uvjek će ih biti za nas“

-sve dok ih, kako znamo i umijemo, ne napuštamo i ne zaboravljamo.

Jer solidarnost je kiseonik.