Piše: Yanis Varoufakis

Dana 9. februara 1967, nekoliko sati nakon što je američko ratno vazduhoplovstvo sravnilo s zemljom luku Haiphong i nekoliko vijetnamskih aerodroma, NBC je emitovao epizodu Zvjezdanih staza sa konceptom koji se nemilosrdno sukobljavao s onim što se upravo dogodilo u Vijetnamu: Glavna direktiva – opšta zabrana kapetana zvjezdanim brodovima da upotrijebe superiorne tehnologije (vojne ili neke druge) radi ometanja bilo koje zajednice ljudi ili druge razumne vrste, čak i ako bi ih to moglo koštati vlastitih života.

Pretvaranje tako radikalne antiimperijalističke ideologije u osnovu vladavine izmišljene Ujedinjene federacije planeta, koju je američka publika identifikovala kao logičan nastavak Sjedinjenih Američkih Država, ne bi bilo iznenađujuće da su predsjednik Lindon B. Džonson ili Pentagon zatražili hitno otkazivanje Zvjezdanih staza. Srećom, nije se to desilo. Tako je, tokom 939 epizoda (u 12 različitih serija) koje su uslijedile, Primarna direktiva Zvjezdanih staza omogućila piscima i režiserima da istraže njene političke i filozofske posljedice, uključujući etičke sukobe koji su doveli do njenog čestog kršenja, ali nikada do njenog poništenja.

To je takođe omogućilo nešto drugo: zaključak da ova futuristička Federacija nikada nije mogla dovoljno sazreti da usvoji antiimperijalističku osnovnu direktivu prije nego što je na Zemlji uspostavljena humanistička verzija komunizma!

Libertarijanski komunizam u Zvjezdanim stazama protiv autoritarnog kolektivizma

Da Zvjezdane staze oslikavaju komunističko društvo, a da ga, naravno, ne nazivamo tako, je kristalno jasno. U epizodi iz 1988. USS Enterprajz nailazi na zarđali stari zemaljski brod koji nosi kriogene kripte u kojima se nalaze ljudske plutokrate koji su platili velike sume da budu zamrznuti i poslati u svemir u nadi da bi ih vanzemaljci mogli pronaći i izliječiti od bolesti koja ih je ubijala 1988. Nakon što ih je posada Enterprajza odmrznula i izliječila, jedan od njih, Ralph Offenhouse, biznismen, zahtijeva da kontaktiraju njegove bankare i advokatsku firmu na Zemlji. Kapetanu Žan-Lik Pikardu ne preostaje ništa drugo nego da mu saopšti vijest da se u tri vijeka mnogo toga promijenilo.

Pikard: Ljudi više nisu opsjednuti gomilanjem stvari. Eliminisali smo glad, oskudicu i potrebu za imovinom. Izrasli smo iz djetinjstva.

Ofenhaus: Sve ste pogrešno shvatili. Nikada se nije radilo o imovini. Radi se o moći.

Pikard: Moć da se uradi šta?

Ofenhaus: Da kontrolišete svoj život, svoju sudbinu.

Pikard: Takva vrsta kontrole je iluzija.

Ofenhaus: Stvarno, ja sam ovdje, zar ne?

Ofenhausova aluzija na sklonost akumulaciji koja podupire volju za moć ukazuje na razlog zašto je Primarna direktiva nespojiva s duhom kapitalizma: sve dok je akumulacija, koja podstiče širenje tržišta, motivišuća snaga i ideologija našeg društva, imperijalizam je neizbježan. Da bi to izbjeglo, čovječanstvo prvo mora eliminisati oskudicu materijalnih dobara – eliminacija koja je, u Ujedinjenoj federaciji planeta, postignuta na pozadini izuma i široko rasprostranjene primjene replikatora: mašina koje pretvaraju obilje zelene energije u bilo koji oblik željene materije, od hrane preko sprava do svemirskih brodova.

Ovo nije baš nova ideja. Aristotel je 350. godine prije nove ere predvidio da „…ako bi svaki instrument mogao izvršiti svoj posao, povinujući se ili predviđajući volju drugih, poput kipova Dedala ili Hefestovih tronožaca, koji su, kaže pjesnik, „sami od sebe ušli u skupštine bogova;” ako bi, na sličan način, šatl tkao i trzalica dodirivao liru bez da ih ruka vodi, glavni radnici ne bi željeli sluge, niti gospodari robove.”

Sam strastveni aristotelijanac, Karl Marks je svoju viziju komunističkog društva koje jača slobodu, u kojem su i država i tržište odumrli, zasnovao na mašinama poput replikatora u Zvjezdanim stazama koji nas oslobađaju od nekreativnog rada koji uništava dušu. U jednom od svojih ranih spisa, on zamišlja šta će uslijediti nakon pronalaska takvih mašina:

„U komunističkom društvu, gde niko nije ograničen na jednu sferu djelatnosti, već može da se istakne u bilo kojoj oblasti koju želi, društvo reguliše ukupnu proizvodnju, tako da ja mogu da radim ovo danas i ono sjutra, lovim ujutro, pecam popodne, čuvam krave uveče, upražnjavam pozorišnu kritiku poslije večere – bez potrebe da budem lovac, ribar, pastir ili pozorišni kritičar.” [Njemačka ideologija, 1845.]

Marksove riječi odjekuju kada sretnemo oca kapetana Bendžamina Siska koji u 24. vijeku vodi kreolski restoran u Nju Orleansu samo zato što voli izraz zahvalnosti na licu susjeda koji vole njegovo kuvanje, naravno besplatno jer je novac sada zastario. Oni takođe rezonuje s Pikardovim odgovorom Ofenhausu koji, nakon što je čuo da će biti vraćen na u suštini komunističku Zemlju, strogo pita: „Šta će se dogoditi sa mnom? Mom novcu nema ni traga. Moja kancelarija je nestala. Šta ću raditi? Kako ću živjeti? Šta je izazov?” „Izazov g. Ofenhaus“, odgovara Picard ohrabrujuće, „je da poboljšate sebe, da se obogatite. Uživajte!”

Marks bi, bez sumnje, energično aplaudirao.

Radost nije riječ koja se prirodno rimuje sa komunizmom, barem sovjetskom varijantom. Ali zadovoljstvo je centralno u verziji komunizma u Zvjezdanim stazama, koja odbacuje ideju da izbjegavanje logike akumulacije zahtijeva od pojedinaca da se potčine kolektivu. Scenaristi iz Zvjezdanih staza sjajno ističu ovu poentu, suprotstavljajući Federaciju, sastavljenu od kreativnih pojedinaca koji su slobodni da biraju svoje projekte i partnere, Borgu – distopijskim kiborg kolektiv sastavljen od dronova povezanih u društveni poredak nalik košnici koji se širi asimilacijom svake vrste na koju naiđe.

Izbjegavajući lijene kritike kolektivizma, Zvjezdane staze ga odbacuju, a istovremeno priznaju njegovu privlačnost. Kada kapetanica Ketrin Dženvej spasi Borg dron (sedam od devet) iz Borg Collective, susrećemo se se s njegovim traumatičnim ponovnim uvođenjem u čovječanstvo. Dok se odvikava od Kolektivnosti, doživljava iscrpljujuće simptome povlačenja, očajnički mu nedostaje glas Kolektiva u glavi – podsjetnik na to kako autoritarnost može biti opasno privlačna za usamljene. Ali i koliko je važno platiti cijenu osobnosti, čak i uz rizik usamljenosti kojoj se samo prijateljstvo i stvaralački rad mogu suprotstaviti.

Istorijska materijalistička teorija promjene Zvjezdanih staza

Da bi svaki manifest imao praktičnu korist, mora ponuditi teoriju promjene, a ne samo viziju sjajne budućnosti. Zvjezdane srtaze ne bježe od ove odgovornosti. Poštujući Primarnu Direktivu, Federacija pažljivo prati evoluciju primitivnih vrsta širom galaksije u potrazi za tragovima vlastite istorije čovječanstva. Štaviše, nudi koherentnu teoriju društvene evolucije zasnovane na čvrstim istorijskim materijalističkim načelima.

Uzmimo, na primjer, epizodu u kojoj je USS Vojadžer zarobljen u gravitacionom polju čudne planete na čijoj se površini vrijeme kreće mnogo brže nego unutar svemirskog broda u orbiti. Ubrzo kapetanica Dženvej i njeni oficiri shvate da tokom svake svoje minute zaostali humanoidi na planeti doživljavaju 58 izlazaka sunca. Dakle, posada uživa iz ptičje perspektive u evoluciju tog društva, kao da posmatra kako se ona odvija u brzom premotavanju naprijed.

Ono što oni vide je prikaz istorije čovječanstva – kako se tehnološke inovacije sukobljavaju sa praznovjerjem i zastarjelim eksploatatorskim društvenim odnosima što dovodi do revolucija, napretka, ali i ratova i ekoloških katastrofa. Ponekad se čini kao da bi posmatrane vrste, poput čovečanstva, mogle same sebe da unište. Ali, u srećnom kraju, i oni uspijevaju da prevaziđu svoj imperijalizam i svoje akumulativne porive da potisnu nove tehnologije u službu opšteg dobra – čak i da oslobode Vojadžer, oslobađajući ga i vraćaju se kući.

Još jedna narativna strategija za prikaz kako je luksuzni komunizam koji širi slobodu nastao do 24. vijeka bila je korišćenje putovanja kroz vrijeme radi vraćanja u našu blisku budućnost. Ispostavilo se da je 21. vek bio prilično surov. U epizodama prikazanim 1995. saznajemo, na primjer, o neredima u Zvonu u septembru 2024. koje je isprovocirao sistem aparthejda u San Francisku, gdje su beskućnici, siromašni i bolesni do tada bili ograđeni u getu. Ta pobuna, zajedno sa razornim Trećim svjetskim ratom, dovela je čovječanstvo na put da eliminiše nacionalizam, kapitalizam i, na kraju, ekspanzionizam.

Uvidi sa ruba Federacije

Možda najzanimljiviji uvidi stižu kada nas scenaristi odvedu na rub Federacije gdje se njeni istraživači susreću i često ratuju protiv drugih civilizacija koje su ili na primitivnijem stepenu razvoja ili su stvorile tehnološki napredne tiranije.

Tamo, na margini, vanzemaljske vrste nam pružaju prilike za introspekciju, poput Bajoranaca koji su se upravo oslobodili brutalne okupacije od strane Kardasijanaca – vrste koja je nadmašila Bajor kao zatvorsku koloniju punu koncentracionih logora i genocidnih akcija. U epizodi koja bi se lako mogla postaviti na pozorišnu scenu kao jednočinka, bajoranski borac za slobodu identifikuje bivšeg kardasijanskog monstruma i neumorno radi na tome da ga dovede pred federalno-bajoranski tribunal za ratne zločine. Sa preokretom zapleta koji dirne dušu, scenario donosi neočekivanu katarzu – podsjetnik da dobra naučna fantastika nije toliko o budućnosti, već o izvanrednom alatu za reviziju naše prošlosti. Zaista, ne mogu se sjetiti nijednog drugog TV programa koji u roku od četrdeset minuta može bolje obrazovati mlade o užasima Holokausta.

U orbiti Bajora nalazi se svemirska stanica kojom upravlja Federacija (DS9) gdje se različite vrste miješaju radi trgovine; mjesto susreta između komunističke, post-novčane i post-plaćene federacije rada i drugih civilizacija za koje akumulacija i profit ostaju centralni. U toj svemirskoj stanici postoji bar koji vodi Kvark Ferengi, koji svoje radnike tretira kao stoku koja je izgubila tržišnu vrijednost. Sve dok bratu, koji takođe radi za njega, nije dosta: Poziva kolege radnike da se udruže i štrajkuju za svoja osnovna prava. Kada ga njegov brat-poslodavac pokuša podmititi, uzima tablet i polako čita sa ekrana nešto što je preuzeo: „Radnici svijeta, ujedinite se, nemate šta da izgubite osim svojih lanaca!“

Za Kvarka, kao i za sve druge Ferengije, neoliberalizam je više od ideologije ili čak sekularne religije – on je takođe kultura, način postojanja. Izlažući svoju kritiku neoliberalizma na najšaljiviji način, pisci Zvjezdanih staza prikazuju Ferengije kao humanoide nesposobne da se razlikuju od Homo Economicusa. Sudeći po dužini koju su scenaristi uložili da sastave svih 285 Ferengi pravila nabavke, Ferengi Svete knjige, mora da su se jako zabavljali. Evo primjera: “Profit je sam sebi nagrada” (41). “Nahranite svoju pohlepu, ali ne dovoljno da je ugušite” (43). “Proširi se ili umri” (45). “Eksploatacija podijeljena s vremenom jednaka je profitu” (54). “Tretirajte ljude koji su vam dužni kao porodicu… iskorišćavajte ih” (111). “Imućan čovjek može sebi priuštiti sve osim savjesti” (261). “Rat je dobar za biznis” (34). Ali, „Mir je dobar i za posao“ (35).

Kako bismo uravnotežili neoliberalni ferengijski brutalizam s naznakama drugog oblika tiranije – birokratske centralističke verzije – Zvjezdane staze nas prenose na planetu ne-Federaciju zajedno s otetim doktorom USS Vojadžera koji je primoran da radi u bolnici gdje, na njegov užas, otkriva da se medicinska njega pruža striktno proporcionalno indeksu socijalne vrijednosti pacijenta – broj sastavljen od centralno kontrolisanog kompjutera čije je kodiranje pripremljeno da odražava birokratsku procjenu vrijednosti svakog građanina.

Negativni spoljni efekti na okolinu takođe se pojavljuju u blizini graničnih područja izvan kojih prestaje nadležnost Federacije. Dvojica vanzemaljskih naučnika, koji su ismijavani kao kreteni, uspijevaju dokazati da svemirski brodovi Federacije i ne-Federacije koji putuju warp brzinom (tj. bržom od brzine svjetlosti) nanose ozbiljnu štetu tkivu okolnog vremensko-prostornog kontinuuma. Kada kapetan Pikcard potvrdi valjanost njihove nauke, nastoji uvjeriti Zvjezdanu flotu da je došlo vrijeme da se smanji šteta usporavanjem ili čak imobilizacijom svojih svemirskih brodova. Ponavljajući savremene argumente protiv zakona o nultoj toleranciji u zapadnim zemljama (npr. „Ako globalni jug nastavi sa sagorijevanjem uglja, zašto bi Zapad sebi nanosio ogromne troškove smanjenjem?“), vlada Federacije oklijeva da djeluje jednostrano, osim ako ne -Federativne civilizacije takođe djeluju.

AI i šta znači biti čovjek

U istinski hegelijanskom stilu, Zvjezdane staze ispituju našu ljudskost postavljajući vanzemaljske oficire unutar svemirskih brodova Federacije kako bi prisilili ljude da se ogledaju u očima bića s filozofijom i pogledom koji se oštro razlikuje od njihovih (npr. Vulkanci, poput Spoka, Tuvoka i T'Pola, koji imaju dobro izbrušenu sposobnost da potisnu sve emocije). Međutim, jedno sučeljavanje koje je danas najrelevantnije za naše vreme je ono što slijedi kada se na mostu USS Enterprajza  uvedu podaci potporučnika.

Data je superpametan android koji nema sposobnost osjećanja. Ipak, vođen je ogromnom željom da razumije ljude. U pokušaju da to postigne, Data pažljivo proučava ne samo naše ponašanje već i našu umjetnost, muziku, dramu, književnost. Kao rezultat toga, ne samo da postaje veoma cijenjen član Enterprajzove posade, već i, iz naše perspektive, dramska ličnost koja, u doba velikih jezičkih modela i Chat-GPT botova, dobro koristi našem razmišljanju o AI.

Ubrzo nakon njegovog postavljanja, pitanje Dataovih prava dolazi u prvi plan. Da li ima? Kada iz laboratorije Federacije dođe zahtjev da joj se Data preda, u svrhu rastavljanja s ciljem da ga repliciraju kako bi Zvjezdana flota mogla opremiti svaki zvjezdani brod podacima, Data odbija. Kada mu se kaže da ne brine jer će sva njegova sjećanja biti učitana na kompjuter i tako ništa od ‘njegove’ neće biti izgubljeno, Data iznosi suptilan prigovor koji je mogao proizaći direktno iz odbacivanja vulgarnog materijalizma Noama Čomskog: „Postoji neizreciv kvalitet za pamćenje za koji ne vjerujem da može preživjeti vašu proceduru”, kaže on šefu laboratorije. Kada ovaj sliježe ramenima i sugeriše da, bez obzira na sve, Data nema izbora nego da posluša, kapetan Pikard zahtijeva da pitanje ima li Data pravo da odbije njegovo demontiranje bude saslušan pred sudom – nudeći da bude Dataov zastupnik.

Tokom suđenja koje je uslijedilo, sutkinja je presudila da se pred sudom postavlja pitanje da li je Data vlasništvo ili ima zastupništvo – ili dušu, kako ona to dramatičnije kaže. Zagovornik laboratorije nastavlja s demonstracijom da je Data mašina napravljena od mehaničkih djelova i sofisticiranog softvera koji omogućava da ‘mu’ samo simulira osjećaj. Što se tiče ‘njegovog’ odbijanja da se podčini, on retorički pita sudiju: “Da li biste dozvolili kompjuteru vašeg Zvjezdanog broda da odbije resetovanje?” Pikard shvata da udara u zid od cigle.

Tokom pauze, Pikard je shvatio kako da dobije slučaj, u Dataovo ime, nakon razgovora s brodskom barmenkom, crnkinjom koju igra Vupi Goldberg. Odlučuje se fokusirati na namjeru Zvjezdane flote da replicira podatke kako bi proizveo vojsku podataka. “Kada stvorimo hiljade podataka”, pita on sud, “da li postoji trenutak kada oni postanu rasa? I zar nam neće biti suđeno kako se ponašamo prema toj rasi? Sada mi recite: Šta su podaci? Šta je on?” “Mašina” odgovara svom protivniku, na šta Pikard odgovara svojim posljednjim udarcem sudiji:

“Vaša visosti, ova sudnica je lonac u kojem spaljujemo nebitnosti kako bismo za sva vremena ostali sa čistim proizvodom, istinom. Prije ili kasnije, ova ili neka druga laboratorija će uspjeti da replicira podatke potporučnika. Odluka koju danas donesete će odrediti kako ćemo gledati na ovu kreaciju našeg genija. To će otkriti kakvi smo ljudi. Značajno će redefinisati granice slobode, proširivši ih za neke, surovo sužavajući za druge. Jeste li spremni osuditi njega i sve koji dolaze poslije njega na ropstvo i služanje?”

Na kraju, baca prodoran pogled na sudiju prije nego što zaključuje: “Zvjezdana flota je osnovana da otkrije novi život.” Pokazujući na Data, dodaje: „Pa, evo ga. Čekam.”

Suđenje Datau se završava presudom da nije van razumne sumnje da android komandant nije razuman – i da stoga Data ima pravo odbiti da se podvrgne rasparčavanju. Ali to ne znači da se Zvjezdane staze pokoravaju panpsihizmu, priznajući da AI sposobna da prođe Turingov test i simulirati živa bića (kao što Chat-GPT već čini) nije isto što i biti osjećajan. Na isti istorijski materijalistički način na koji istražuje ljudsku evoluciju od praznovjerja do sofisticiranosti, njegovi pisci prikazuju evoluciju bezumnih mehaničkih sistema do entiteta sposobnih za svijest – poput Data (ili, u drugoj epizodi, naniti koji su takođe evoluirali u osjećaj).

U širem smislu, Zvjezdane staze izbjegavaju i tehno-fetišizam (ideju da su svi inženjerski napretci dobri za čovječanstvo) i tehnofobiju. Na primjer, Federacija strogo reguliše genetski inženjering, dozvoljavajući ga samo kao sredstvo za liječenje bolesti, ali zabranjujući njegovu upotrebu za jačanje ljudskih kapaciteta, kako takva tehnologija ne bi stvorila suprematističku podrasu (nešto što se dogodilo u 22. vijeku što je izazvalo eugeničke ratove ). S druge strane, iako je svjesna mogućnosti da AI krene naopako (kao što je to učinjeno u epizodi koja pripovijeda o evoluciji pravedne pobune holografskih AI bića u opasnu fundamentalističku vjersku sektu), Federacija priznaje AI kao novi oblik života – sa svim pravima kao i opasnostima koje novi život nosi.

Zaključak: Odgovor leži u politici, a ne tehnologiji

Ujedinjena federacija planeta nije utopija. Unutrašnji neprijatelj, ksenofobija, je tu, uspavan i spreman da ukalja humanizam Federacije; spreman čak i da ukine Primarnu direktivu. Kada se posada USS Enterprajza vrati iz misije spašavanja Federacije od nesigurnog i tako smrtonosnog Ksindija, gomila ljudi napada brodskog doktora Denobulana u nečemu što je bio čisti zločin iz mržnje prema vanzemaljcu. Ubrzo nakon toga, teroristička ćelija zasnovana na ljudskoj nadmoći drži ostatak čovječanstva kao taoca dok svi vanzemaljci ne napuste Zemlju. I nisu samo populistički specistički ekstremisti s kojima Federacija mora računati: to su takođe njene vlastite tajne službe, jedinice poput Odjela 31 koje predstavljaju ozbiljnu prijetnju njenom libertarijanskom komunizmu. Pa ipak, kao prkosna injekcija nade, humanističke komunističke vrijednosti Federacije ostaju.

Pitanje glasi: Uprkos zabavi koju neki od nas dobijaju gledajući Zvjezdane staze, ima li gotovo hiljadu epizoda išta značajno da ponudi današnjem umiranju u našoj teškoj borbi da ostanemo relevantni dok pregovaramo o razumnom putu kroz lavirint AI tehnologija, masovnu ksenofobiju, Novi hladni rat, klimatska vanredna situacija itd.? Mislim da ima. Glavna lekcija Zvjezdanih staza za današnju ljevicu je da moramo izbjeći i konzervativnu tehnofobiju i grešku liberalnih tehno-optimista da se fokusiraju na tehnologiju i ne uvažavaju da se sve svodi na imovinska prava i političke borbe koje ih okružuju.

Godine 1930, u svijetu koji se potresao od Velike depresije, Džon Mejnard Kejns se usudio sanjati da će do kraja 20. vijeka tehnološki napredak iskorijeniti oskudicu, siromaštvo i eksploataciju. U Ekonomskim mogućnostima za naše unuke on zamišlja svijet u kojem je riješen ‘ekonomski problem’ čovječanstva:

“Prvi put od svog stvaranja, čovjek će se suočiti sa svojim stvarnim, svojim trajnim problemom – kako iskoristiti svoju slobodu od priparnih ekonomskih briga, kako iskoristiti slobodno vrijeme, koje će mu nauka i složene kamate osvojiti, da živi mudro, prijatno i dobro.”

Razlog zašto je istorija opovrgla Kejnsa nije taj što čovečanstvo nije uspelo da izmisli neophodne tehnologije, već zato što su vlasnička prava nad mašinama postala smiješno koncentrisana u rukama male manjine. Da li je čudno što nas ni nauka ni složene kamate nisu izbavile od oskudice, siromaštva, eksploatacije i rata? Zar je čudno što se, umjesto Kejnsovog srećnog Commonwealth-a, čovječanstvo približilo ranoj epizodi Zvjezdanih staza pod naslovom The Cloud Minders, koji žive u opuštenom raju na oblacima dok ostali, poput troglodita, rade u poludrogirano stanje u podzemnim rudnicima? (Napomena. Ova epizoda me je inspirisala da, u svom tehnofeudalizmu, spomenem bratstvo Big Tech kao cloudaliste.)

Zvjezdane staze ne ponavljaju greške ni Kejnsa ni tehno-fetišista. Kapital oblaka i AI su neophodni, ali nedovoljan uslov za naše oslobođenje. Da bi to bilo dovoljno, potrebna je politička revolucija koja će oduzeti vlasništvo nad našim uvrnutim mašinama od male oligarhije i pretvoriti ih u zajedničko dobro. Istovremeno, kao što Zvjezdane staze potresno pokazuju, naše oslobođenje zavisi od toga da ne upadnemo u drugu zamku, zamku autoritarnog kolektivizma.

Današnja umiruća ljevica mogla bi učiniti mnogo gore od toga da preuzme iz hrabrog zagrljaja Zvjezdanih staza humanistički antiautoritarni komunizam

Prevod: PCNEN

Star Trek: A humanist communist manifesto for our times – UNHERD