Osvrti palestinsko-američkog pjesnika Džordža Abrahama na slojevitost brisanja palestinskog identiteta, sjećanja i postojanja kroz kolonijalizam i digitalno filtriranje.

Obećanje našim mrtvima i (nakratko, neophodno, mada ne konsenzualno[i]) vaskrslima: U potrazi sam za formom kroz koju će možda jednog dana moje riječi biti sposobne da drže vas. Neću od vas da pravim objekat ili spektakl. Ovaj svijet je već prezasićen vašim utrobama, i zato je jedini način na koji umijem da vam pišem, ne riječima, već prosipanjem utrobe u šta se pretvorio moj jezik. Ovih dana ne mogu da se fokusiram ni na šta sem na vas. Svijet produžava dalje, s namjerom da vas zakopa, neožaljene. Vladajuća klasa kroz vaša tijela teži ka svijetu koji ne oplakuje. Ali u svojoj nemoći da skrenem pogled, čak i moje gledanje samo po sebi postaje nasilje. Dok vi postajete sadržaj, vijesti i fid[ii], moje gledanje postaje kapital od kojeg profitiraju korporacije. Ja se nadam da ću umjesto toga tumarati zajedno sa vama, a ne od vas. Odgovoran sam vama i živima koji su posvećeni vama. Ono malo života što mi je ostalo da dam dugujem vama.

***

Hajde da otpočnemo. U sadržaju vijesti, bilo kakvih vijesti, prizori vas su isprekidani reklamama za: Lifta butiga, dođite da vidite Jerusalem sa suprotne strane...i odjednom je 2017. Ja sam mali, dodirujem ostatke etnički očišćenog sela Lifta. Prizori su očekivani, svi: građevine koje stoje na pola, mezarje izbrisano kanalizacijom, ruševina onoga što je nekad bila pekara, dom,… čovjek; starosjedilački palestinski stanovnik sela objašnjava kako se na sudovima njegova porodica bori protiv Cionističke države, ali oni insistiraju na izgradnji naselja kako bi progutali i olupine. Dok dodirujem ekran svog telefona, moja sjećanja na Palestinu odumiru sliku po sliku. Umjesto toga – filtrirana fotografija luksuznog butiga odmarališta. Đakuzi sa pogledom na brda i mediteranski zalazak sunca. Moja post-sjećanja prizora zaboravljaju detalje, pamte samo tu zastrašujuću tintu, tu svjetlucavo zlatnu. Prizor koji presjeca hiljade sjećanja na vas, ne samo da se razvlači dovoljno bučno da vam zasmeta, već svjetluca umjesto vas.

Zima 2022. Na putu sam za kampus, nakon što sam upravo završio Ratove arhiva od Rouzi Bšir za predmet o arhivima. Ova knjiga, briljantno zajedljivo ispitivanje politike istorije Saudijske Arabije, karakteriše brisanje kao proces kojim upravlja država, koje se sastoji ne samo od prekrajanja tekstova, tijela, objekata i cjelokupnih opljačkanih arhiva, već i od samog pisanja preko postojećeg unutar fizičkih prostora države i njenih institucija. Brisanje, kako se razumije iz ovoga, nije samo proces nestajanja čitave istorije; već je i proces pričanja preko nje. Nije samo rušenje, gaženje, čak ni građenje preko prošlosti, već je i sam čin sakupljanja, oblikovanja, i aktivnog pomaganja ekspanziji svih sredstava za život građana-naseljenika preko tih ruševina. U ovakvim okvirima, brisanje koje znamo kao Nakba – koje vi, voljeni moji, poznajete previše dobro, vi koji ste raseljeni više od dva puta prije nego što ste postali Gazani – nije samo događaj, nije samo nestali prostor, nisu samo nestala vremena, već je čin okupljanja države na mjestu naših nestalih duhova, čin je zamjene naših palestinskih života sredstvima za živote unutar Zapadnih kolonijalnih država. Šta je ova stvar koju zovem životom, dok se krećem kroz ovaj prostor SAD koji je tek nedavno pretvoren u državu, šta je njeno okupljanje, posrtanje preko mase žrtava kolonijalnog pokolja na nepreglednom prostranstvu, ako ne tačno onakav život nakon Nakbe kakav su svi naši kolonizatori oduvijek namjeravali da bude?

Ove misli mi okupiraju um dok hodam ka kampusu. Želim da izazovem sebe da budem prisutniji sa okruženjem. Pričam sa tamnoputim čovjekom, koji je ljubazan prema meni dok izazvan mojom maskom ne počne da poriče COVID. Ne filtriram ambijentalnu buku Evanstona muzikom ni slušalicama koje utišavaju buku. Snijeg počinje da se topi. Ne mogu da zamislim prizor američkiji od neočišćenog izmeta na trotoaru koje se razotkriva nakon nekoliko sniježnih mjeseci. Mislim da vidim još jedan, sve dok ne shvatim da je leš miša. Nakon časa, dok se zima vraća nazad u noć, ponovo primijetim miša. I ponovo sledećeg dana. I ponovo. I ponovo, svakog dana nakon toga, tokom bar tri sedmice, ali ne mogu da se sjetim tačne dužine vremena, samo njegovog opuštenog odsustva. Kao da hoće da kaže, stiglo je proljeće.

***

U eri digitalnog, neko bi mislio o filtriranju kao o estetskom premazivanju slike: o performansu sebe i prostora i sebe u prostoru, dakle vektor čitljivosti, i ako se usudim da kažem, prolaznosti na tržištu. Ali u prethodnom životu bio sam student inženjeringa, učeći često prelijepu matematiku obrade signala. Na mnoge načine, obrađivanje signala je jezik sve moderne elektronike, komunikacije, i inženjeringa sistema. U ovom kontekstu radi se o filtriranju snimljenog sadržaja na različitim valencijama. Filtrirati je ublažiti glasne signale, eliminisati neželjene module frekvencija iz cijelog perioda signala. Filteri koje znamo operišu na slikama sa istim matematičkim procesima, ekstrapolirani na više dimenzije. Vrlo matematička osnova našeg tehnološkog pejzaža je jezik frekvencije umjesto vremena – čitavi načini postojanja, koji su primjenom filtera, nestali za sva vremena.

***

Stižemo do moje poente; nisam je zaboravio, dragi moji. Nešto o filteru kao metafori djeluje prikladno za ovaj trenutak brisanja Palestine. Naši životi su svjedočanstvo da naše raseljavanje u samom prostoru presijeca vrijeme. Mislim na svog oca koji je sada među vama, voljeni moji. Kako bi se, dok je bio živ, držao za ostatke predmeta u fazi raspadanja iz generacije njegovih roditelja: lampu sa zarđalim prekidačem sa natkasne njegove majke koja je bila mrtva već decenijama, slomljenu stolicu za ljuljanje iz perioda onoga što je zvao stara država. Dok sam ga molio da nas pusti da bacimo ove predmete što su se nagomilavali u njegovom podrumu koji je postao jedva prohodan, još čvršće se držao za njih. Danas to razumijem kao insistiranje na nefiltriranju: Baciti ove predmete značilo bi eliminisati, ne samo opipljive veze sa njegovim roditeljima, i tako sa Palestinom, već eliminisati čitava vremena.

***

Dok vam pišem, mrtvima koje ne mogu da sabijem u obični broj, vladajući naseljenici rašćišćavaju čak i svoje nerazumljive kvantifikacije vas. Podsjećam se da smo mi koji znamo vašu težinu sve vrijeme vidjeli kroz njihove manipulacije, dok Suzan Abulhava piše o, od strane naseljenika sterilizovanom i medijski-isfiltriranom brojanju mrtvih, sedmicama prije nego što je Lanset objavio recenzirani članak da je projektovani broj mrtvih približno veći od 180000. Iza svakog broja je univerzum, nama potpuno nepoznat. Naseljeničko društvo se rastvara pod matematikom beskonačnosti: Mjerljiv broj nemjerljivih vječnosti je, sam po sebi, nemjerljiv. To je problem sa Znanjem.

***

Drugačije rečeno: Pitanje nije više hoće li nas pustiti da živimo, već čak i hoće li nas pustiti da umremo. Dugo smo čuvali istorije o leševima šehida, otetih u sred smrti, koji su držani kao taoci u zamrzivačima Cionističke države i korišćeni kao sredstva za pregovaranee tokom kolektivnih kažnjavanja. O grobljima brojeva, privatnim zonama gdje su tijela žrtava sahranjena od strane Cionističke države i identifikovana, ne po imenu, već po broju povezanim sa dokumentom unutar naseljeničke institucije. O našim starosjedilačkim grobljima, utabanim kako bi se izgradili parkovi, staze za pješačenje, igrališta čak, za naseljenike. Kakav zagrobni život je moguć kada nemamo ni svoje ostatke: vi koji niste mogli kohezivno da umrete, vi koje naše ubice ne poštuju čak ni u smrti? Kako može išta što napišem, pokušavajući da oplakujem vas čije neoplakivanje podupire čitav svijetski poredak, postati bilo šta više od groblja brojeva?

Prvi i jedini put kada sam mogao da posjetim Jafu – grad nostalgije mog djeda – ono što me najviše obuzimalo je njena performativna raskoš. Mermerne ulice, džentrifikovane zlatare sa izloženim hamzama[iii] koje gledaju na more, nedomaći biljni svijet performativne asimilacije. I opet, dovoljno starog grada je bilo sačuvano, kao da je zamrznut, da bi ga učinili privlačnom turističkom destinacijom, gdje naseljenici mogu da žive unutar pažljivo prikupljenog performansa istorije dok jedu tradicionalno pripremljen brancin, čitav, glava netaknuta. Postoji muzej u Jafi koji je arhitektonski hibrid modernističkog dizajna ugrađenog u ostatke starije, nekada palestinske strukture građevine, odakle su originalni vlasnici i stanovnici isfiltrirani. Građevina se može čitati na nekoliko načina: modernom, simbolizovanom od strane „progresivne“ Cionističke države koja preuzima „zaostalu“ Palestinsku; hibridnom dizajnu koji, optimistički, veliča fluidni dizajn muzeja kao trijumf moderne arhitekture u vakumu koji ne prepoznaje kolonijalnost takvih ideja. Ovo nije samo obično nadmetanje: Jedan oblik geografsko-prostornog postojanja je naglašen na račun razblaživanja drugog. Gdje je vektor tokom kog se ova građevina može čitati na način da učini mogućim povratak moje porodice na svoju zemlju? Vektor putanje rakete? Vektor gutajućeg tunela[iv]? Vektor izloženog tijela otetog u sred smrti? Vektor definisan horizontom događaja [v]sopstvene (ne)znanosti[vi]? Vektor koji nam dozvoljava da umremo u prostoru lako kao što umiremo kroz vrijeme?

***

Domen razmišljanja u okviru frekvencija pretpostavlja određen nivo stabilnosti u vremenu. Ograničenja su na jedan način matematička – tamo gdje je diskontiunitet, postoji i curenje i neuspješna aproksimacija. Ali ograničenja su i praktična. Oslanjaju se na uniformnost uzorkovanja frekvencija, na stabilnost podataka uzoraka. Ovdje se prisjećam teoretisanja Ariele Aiše Azulej o imperijalnom zatvaraču[vi], koji je uhvaćen i zamrznut u onome što je trebalo da je privremeni režim rada, a kojim se insistira beskrajni imperijalni napredak što od samog svog početka gazi preko starosjedelaca. Možda je ono što ja nazivam imperijalnim filterom, sa cjelokupnom logikom mišljenja o frekvencijama, samo tehno-kapitalistička evolucija imperijalnog okidača. Drugim riječima, ako imperija misli, čini, briše, povređuje i lišava svega, koristeći operacionu logiku mišljenja o frekvencijama, to je samo zato što može da održi stabilnim režim koji je privremen. Produktivno vrijeme. Ritmovi naseljeničkog kapitalizma,  „svakodnevni posao“ kao tok života Zapadnjačke akademije, zagrobni život onih koji uzimaju od (eksploatisanih) radnika i (kolonijalizmom) lišenih svega. Nakba kao, ne samo sadašnjost što se dešava, koja spiralira, beskrajno se vrti u krug, i ponavlja se pred našim očima, već kako Adam Hadžjahja kaže – kao čitav režim u vremenu. Naši životi nisu nikad bili stabilni u vremenu. Vi, voljeni moji, bolje od svih to znate jer je vas naše vrijeme koštalo čitavih života, ne samo sredstava za život, ne samo spektara životnih potencijala.

***

Kada sam se po prvi put susreo sa „Ako moram da umrem“ Rifata Al-Arira, to nije bilo slušanje potresnog recitovanja Brajana Koksa; već se dogodilo godinama unazad dok smo Nur Hindi i ja čitali prijave za našu predstojeću antologiju palestinske poezije. Insistirali smo na živućim palestinskim pjesnicima, ali vi ste svugdje u antologiji,voljeni. Pjesma nas je odmah potresla do srži i postala jedna od centralnih pjesama antologije u poglavlju o poeziji otpora. Mislio sam da poznajem ulog iza Al-Arirove tvrdnje, mislio sam da razumijem kojom brzinom naš rod, posebno naši gazanski rođaci, mogu biti ukradeni od nas. Mislio sam da razumijem pjesmu.

***

Sve dok nisam. Bio sam na putu za dobrotvorno čitanje poezije za Gazu kada sam se ulogovao na društvene mreže i svugdje vidio Rifatovo lice. Odmah sam znao da je ukraden od nas. U tom trenutku sam naučio da je Palestina metafora… sve do tačnog trenutka kada to nije.

Plakao sam čitajući priče njegovih bivših studenata, njegovih kolega pjesnika i akademika, naše globalne zajednice iz svih krajeva svijeta, svih koji su preko nemogućih daljina bili ganuti Al-Arirom i njegovim radom. Proveo sam cijelu noć dopisujući se sa drugim arapskim i palestinskim pjesnicima – mnogi od nas su ga znali preko email prepiski, čitanja na Zoom-u, ili zajedničkih prijatelja na društvenim mrežama – i odmah sam otkazao svoj govor. Rekao sam prijatelju da ta noć nije vrijeme za riječi. Ta noć je bila vrijeme za pravljenje zmaja da leti za Rifata Al-Arira i za sve vas.

Narednih dana Cionistička država je pokušala da okleveće Al-Arira, da isfiltrira opipljivi žal i bijes u položaj koji je nemoguće odbraniti. Oni tačno znaju koliko su žrtve koje su bile ikone književnosti opasne za njihov pokret. Oni znaju da ćemo uzdići duh Rifata Al-Arira kao što smo uzdigli Gasana Kanafija, Hebe Abu Nade, kao Širen Abu Aklehin, i svih više od stotinu palestinskih novinara ubijenih u Gazi tokom poslednjih nekoliko mjeseci. Ova država ne umije drugačije do da ne poštuje svako vaše ime, čak i u smrti.

Neki od Al-Arirovih studenata iz Gaze, čiji svaki dragocjeni život čini zagrobni život našeg voljenog ubijenog pjesnika, su mi nedavno prišli i pitali su me da organizujem virtuelni događaj posvećen mladima Palestine. Danima kasnije, indirektno sam preko drugog prijatelja čuo da je naš rod iz Gaze tražio da otkažemo ovaj događaj zbog brige o bezbjednosti. Odmah sam se sjetio kako se samo nekoliko sedmica prije svoje smrti Al-Arir virtuelno pojavio na nekoliko velikih događaja u SAD; kako je danima prije svoje smrti dobijao upozorenja od Cionističke inteligencije; kako je tokom genocida u svojim dnevnicima opisivao načine na koje je Cionistička država za Gazu učinila rat „brutalnom normalnošću“- isfiltrirani životni ritam koji omogućuje život naseljenika.

Uistinu, svaki Gazanin ima pravo da napusti svu nadu i vjeru u stanovnike Zapada. Kako kaže Muhamed El-Kurd: „Gaza ima pravo da nas napusti, da nam nikad ne oprosti, da nam pljuje u lica.“ Uistinu, iznevjerili smo vas, iznevjerili smo cijelu Gazu. Pitanje koje smo postavljali sebi mjesecima unazad je Kako smo još uvijek u ovome?. Ovo je novi vremenski režim. Ne, ovo je sámo vrijeme.

***

Imam mnogo priča o tome kako sam bio isfiltriran tokom realnog vremena. U prethodnom životu bio sam Američki pjesnik koji je unutar crne rupe pandemije COVID-19 objavljivao svoju debitantsku zbirku. Gledao sam kako se moja knjiga filtrira izvan izdavačke industrije SAD, kako se briše sa izdavačkih listi prepunih mojih ne-palestinskih kolega pjesnika, kako biva ignorisana od strane prodavaca, iako je moja štamparija poslala rukopise preko pola godine unaprijed, kako je moja međudržavna promotivna turneja oslabljena na zamarajuće Zoom prostore. Znao sam da bi objavljivanje skupog, eksperimentalnog rada hibridnog žanra – pogotovo onog o Palestini – moju knjigu učinilo nesvarljivom za mnoge. Bio sam ponosan na način na koji zauzima prostor na polici, kao mali roman, kontra normi industriji poezije o tankim, čistim, sterilizovanim knjigama od kojih su mnoge bile neinteresantne i, blago rečeno, van dodira sa stvarnošću. Usuditi se da objavim knjigu kao Urođeno pravo [viii] je samo po sebi bio eksperiment u filtriranju i neumjerenosti, lakmus test toga čemu Američka mašta može podnijeti da svjedoči unutar svojih vještina i slova.

Tokom narednih godina knjiga je iskusila mnogo zagrobnih života. Pomoglo je par velikih nagrada i nominacija, ali daleko važnije od toga, pomoglo je to što je, najprije zahvaljujući publici kojoj je namjenjena, cirkulisala u kvir/trans i SWANA[ix] književnim klubovima, u prostorima organizovanja za oslobađanje Palestine, kroz nastavne planove za antikolonijalnu književnost, i kao poklon za mnoge saborce. U ljeto 2021. dok su mnogi od nas na ulicama protestvovali protiv Cionističkog etničkog čišćenja Šeik Džare, označen sam u desetinama objava ljudi koji su na protestima i akcijama nosili moju knjigu – nekad bukvalno, nekad u citatima napisanim na transparentima. Ovo mi je značilo više nego što bi mogla bilo koja nagrada.

A onda je došao oktobar 2023. Mnogi od nas su se mobilisali, ponovo se fokusirali da pritisnemo književne institucije da usvoje „Palestinsku kampanju za akademski i kulturni bojkot Izraela“ (PACBI). kao nenasilnu taktiku otpora koja je inspirisana pokretom protiv Južnoafričkog aparthejda. Mnogi od nas su smatrali poteze kao PACBI najmanjim prvim korakom materijalne podrške Palestinskom oslobođenju. Ono što je uslijedilo, bio je zid ćutanja: književni establišment, uključujući većinu najvećih BIPOC[i] i kvir identitetskih književnih organizacija, ujedinjeni u apatiji. Dok su se ove organizacije suočavale sa intenzivnim reakcijom kako se genocid ubrzavao, nastu pilo je ono što su, po mom mišljenju, performativni gestovi – čija je namjera bila da umire javno mnjenje radije nego da podrže Palestinu:  PEN Amerika[xi] je, nakon što je mjesecima odlagao poziv na obustavljanje vatre najavila promociju moje knjige, što su do tada ignorisali godinama.

Neke od najprestižnijih književnih institucija i časopisa na svijetu, sa podlim, decenijama dugim anti-palestinskim prošlostima, javile su se sa molbama i zahtjevima za čitanja, pri tom nudeći žalosne honorare koje su predstavljali kao obeštećenje Palestincima. Književne organizacije koje su ćutale o PACBI, koje mogu da svare naše glasove samo kada su im predstavljeni u aktuelno normalizovanim odnosima prema našim okupatorima, odjednom su željele da objave mene i mnoge iz moje zajednice. Kada sam odgovorio na neke od ovih zahtjeva, tražeći im da dopišu nule na kraju njihovih honorara i umjesto plaćanja meni doniraju ih Društvu pjesnika Gaze, u najboljem slučaju dočekala su me mlaka odbijanja.

Otprilike svakog drugog dana dobijam zahtjeve od dragih palestinskih pisaca koji traže savjet za snalaženje u ovim performansima zastupanja koji strukturalno ne mijenjaju ništa u svijetu koji nastavlja genocid. Koji broj ubijene djece je potreban da javnost SAD počne da obraća pažnju na nas? Zašto mora da  dođe do komercijalizovanja kroz vijesti u kojima se diskutovalo o desetinama ubijenih članova njegove porodica u Gazi, kako bi neki od vas počeli da uzimate za ozbiljno pjesnike poput Fadi Džudah? Kako je danas tvoja devastacija, pita Džudah u skorašnjoj pjesmi koju sam objavio u Mizni. Njegovom pitanju dodajem jedno specifično za Amerikance: kako je vaš performans o našoj devastaciji danas?

Zaista, ovih dana mi se stomak okrene svaki put kad me taguju na objavi u vezi moje knjige. Želim većini da kažem, dobronamjernima, jeste li čitali ikoga iz Gaze? Jeste li pogledali njenu nefiltriranu stvarnost? Koji užasi su zamaskirani ili filtrirani ovdje? Koji razgovori moraju da se dogode kako bi izazvali bar performativnu brigu? Povremeno će se kroz buku probiti mala interakcija u vezi mog rada: kreativna direktna akcija inspirisana Markovim Sonetom poetskom formom koju sam izmislio, prijatelj koji me taguje na slici moje knjige koja je izmještena i natopljena kišom nakon policijske racije na blokadu kampusa. Ali i to malo nade što dotaknem je podsjetnik na vas: moje sve brojnije mrtve, koje pokušavam da volim – kakvom nezamislivom beznađu ste morali da svjedočite.

Želim da od beznađa napravim tunel. Želim da kopam kroz ove riječi u nadi da će, negdje u Gazi, naš rod vidjeti ponovo nebo a da za to ne mora ono ne postane. Želim da zaustavim svijet ove države, da zaustavim svakog građanina u njegovim šinama, prisilim ga da vidi nemogući dug koji kolektivno dugujemo Gazi. Želim da bilo ko sem Amerikanac ima zadnju riječ.

***

U najkraćem mailu koji sam od prošlog oktobra primio u vezi Palestine, voljeni saradnik iz Gaze je povukao svoju pjesmu iz antologije riječima “Više nisam zainteresovan za njeno objavljivanje.” Naslov pjesme je glasio “Gaza, nada je opcija”.

Esej je, uz odobrenje autora, preuzet sa Atmosa, gdje je objavljen nakon što se pod nazivom “Bilješke o Palestinskoj spektralnosti” pojavio u štampanom izdanju posvećenom Zagrobnim životima. Ukoliko ste u mogućnosti, molimo uplatite donaciju za Društvo pjesnika Gaze na buymeacoffee.com/gazapoets.

Prevod i reference: Semra Mahmutović.

***

[i] Ono što se na naš jezik prevodi kao pristanak, eng. consent, nije samo odluka i riječ koja dolazi iz uma i glave, već treba da uključuje sentimente koji su često zanemareni, consensual
[ii] Feed – beskrajni sadržaj društvenih mreža
[iii] Amajlija, poznata i kao Fatimina ruka
[iv] Magična čin iz društvene igre Dungeons and Dragons, gdje igrač učini dio tunela pokretnim kako bi pravio prepreke drugim učesnicima u igri
[v] U astrofizici horizont događaja je granica u prostorno-vremenskom kontinuumu nakon koje događaj više ne može da utiče na posmatrača
[vi] Sposobnosti da bude (ne)znan
[vii Brzina zatvarača je jedna od osnovnih komponenti radnje fotografisanja. Zatvarač je dio (foto)aparata, strukture koja omogućuje nastanak fotografije, slike, ideje. Taj uređaj omogućuje svijetlu da prolazi do subjekta posmatranja tokom određenog perioda, eksponirajući film ili fotosenzitivni digitalni senzor svijetlu kako bi uhvatio trajnu sliku trenutnog prizora. Trenutnog, jer je ključno imati na umu da se objekat fotografisanja konstantno mijenja usled brojnih faktora. Koncept “imperijalnog zatvarača” predstavlja fukcionisanje imperijalnog preduzimanja u cjelini, ne samo svojim dijelom (od koga su naizgled ostali subjekti imperije odvojeni jer im baš taj zatvarač nameće ideju da to mogu da budu). Imperijalni zatvarač funkcioniše tako što povlači linije, razdvajajući politike vremena, prostora i objekta ili tijela fotografisanja. Autorka koncepta, Azulej, iznosi tezu da moramo da se odučimo od autoriteta kojim zatvarač proizvodi događaje tj. život. Sve da bi definisali hronološki red i organizaciju društvenog prostora. Još više, ona predlaže da se upustimo u pronalaženje uspavanih potencijalnosti u onome što imperijalni zatvarač isključuje, umanjuje I diferencira. Ovdje je najubjedljiviji koncept “neviđene fotografije”. Primjer “neviđene fotografije” je da istorija masovnog silovanja Njemica od strane savezničkih vojnika u Berlinu posle Drugog svjetskog rata može biti čitana kroz ono čega nema na fotografijama, na kojima su prikazane naizgled benigne interakcije Njemica sa vojnicima. Ona insistira na tome da je baš u onome što je ostavljeno nečitkim I neisprocesuiranim velika količina informacija. Dalje argumentuje da fotografije uvijek treba proučavati u vezi sa onim od čega zatvarač (foto)aparata traži da se odvojimo kako bi vidjeli ono što želi da nam predstavi.
Dakle, potrebno je da sistemsko nasilje dekodiramo tako što razgovaramo o njemu van imperijalnih epistemiologija.
P:S: Zbog ovoga Boris Buden kaže da je “paradoksalno, dobro, da se šire teorije zavjere”. Da stalno podsjećaju ljude da mogu vjerovati samo onoj javnosti koju sami u svojoj emancipatorskoj praksi stvore.
P.P.S. Postoji mogućnost da su koncepti “imperijalnog zavtvarača” I “neviđene fotografije” evolucija predloga Edvarda Saida da razimšljamo kontrapuntualno, što je iznijeo u svojoj knjizi “Kultura I imperijalizam”.)
[viii] Birthright, autorova zbirka
[ix] South West Asia and North Africa – Jugozapadna Azija i Sjeverna Afrika, termin koji se koristi da bi istakli ovaj region u geografskim i dekolonijalnim, radije nego političkim pojmovima gdje je zastupljeno „Bliski Istok“
[x] Black, Indigenous and People of Colour – Crnci, starosjedioci i obojeni ljudi, termin koji obuhvata sve koji nisu (privilegovani) Bijelci
[xi] Poets, Essayists and Novelists of America – udruženja književnika Amerike