Piše: Pepe Eskobar

Kratak naslov koji definiše nagli, brzi kraj Sirije kakav smo znali da će biti: Eretz Izrael se susreće sa novim osmanizmom. Podnaslov? Pobjeda za zapad i smrtonosni udarac Osovini otpora.

Ali da citiram još uvijek rasprostranjenu američku pop kulturu, možda sove nisu ono što izgledaju.

Počnimo s predajom bivšeg sirijskog predsjednika Bašara el-Asada. Katarske diplomate, nezvanično, tvrde da je Asad pokušao pregovarati o prenosu vlasti s naoružanom opozicijom koja je pokrenula veliku vojnu ofanzivu prethodnih dana, počevši od Alepa, a zatim se brzo zaputila prema jugu prema Hami, Homsu, ciljajući na Damask. To je ono o čemu se detaljno razgovaralo između Rusije, Irana i Turske iza zatvorenih vrata u Dohi prošlog vikenda, tokom posljednjeg uzdaha zamrlog „procesa iz Astane“ za demilitarizaciju Sirije.

Pregovaranje o prenosu vlasti nije uspjelo. Stoga je Asadu u Moskvi ponuđen azil od strane ruskog predsjednika Vladimira Putina. To objašnjava zašto su i Iran i Rusija odmah promijenili terminologiju dok su još bili u Dohi, i počeli se pozivati ​​na „legitimnu opoziciju“ u pokušaju da razlikuju nemilitantne reformiste od naoružanih ekstremista koji sijeku po cijeloj državi.

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov – njegov govor tijela govori sve o njegovom bijesu – doslovno je rekao: “Asad mora pregovarati s legitimnom opozicijom, koja je na listi UN-a”.

Vrlo važno: Lavrov nije mislio na Hajat Tahrir al-Šam (HTS), salafi-džihadiju ili Rent-a-Džihadi mafiju koju finansira Turska nacionalna obavještajna organizacija (MIT) sa oružjem koje finansira Katar, a u potpunosti podržava NATO i Tel Aviv.

Ono što se dogodilo nakon sahrane u Dohi bilo je prilično mutno, što je sugerisalo puč na daljinsko upravljanje zapadnih obavještajaca, koji se razvijao brzo poput munje, zajedno s izvještajima o domaćim izdajama.

Prvobitna ideja Astane bila je da Damask bude siguran i da Ankara upravlja HTS-om. Ipak, Asad je već počinio ozbiljnu stratešku grešku, vjerujući u uzvišena obećanja NATO-a poslata preko njegovih novootkrivenih prijatelja arapskih lidera u UAE i Saudijskoj Arabiji.

Na vlastito zaprepaštenje, prema sirijskim i regionalnim zvaničnicima, Asad je konačno shvatio koliko je njegova vlastita pozicija bila krhka, jer je odbio vojnu pomoć svojih čvrstih regionalnih saveznika, Irana i Hezbolaha, vjerujući da bi ga njegovi novi arapski saveznici mogli zaštititi.

Sirijska arapska armija (SAA) bila je u rasulu nakon 13 godina rata i nemilosrdnih američkih sankcija. Logistika je bila žrtva žalosne korupcije. Trulež je bio sistemski. Ali što je važno, dok su mnogi bili spremni da se još jednom bore protiv terorističkih grupa koje podržavaju stranci, upućeni kažu da Asad nikada nije u potpunosti rasporedio svoju vojsku da bi se suprotstavio napadu.

Teheran i Moskva su pokušali sve – do posljednjeg trenutka. Zapravo, Asad je već bio u velikim problemima od svoje posjete Moskvi 29. novembra koja nije pobrala opipljive rezultate. Establišment u Damasku je stoga smatrao rusko insistiranje da Asad mora napustiti svoje prethodne crvene linije u pregovorima o političkom rješenju kao de facto signal koji ukazuje na kraj.

Turska: “Nemamo ništa s tim”

Osim što nije učinio ništa da spriječi sve veću atrofiju i kolaps SAA, Asad nije učinio ništa ni da obuzda Izrael, koji već godinama bez prestanka bombarduje Siriju.

Teheran je do posljednjeg trenutka bio spreman pomoći: dvije brigade su bile spremne da uđu u Siriju, ali za njihovo raspoređenje trebale su najmanje dvije sedmice.

Novinska agencija Fars detaljno je objasnila mehanizam – od neumoljivog nedostatka motivacije sirijskog vođstva da se bori protiv terorističkih brigada do toga da Asad ignoriše ozbiljna upozorenja iranskog vrhovnog vođe Alija Hameneija od juna, pa sve do prije dva mjeseca, uz upozorenje drugih iranskih zvaničnika da HTS i njegovi strani sponzori pripremaju blickrig. Prema Irancima:

“Nakon pada Alepa, postalo je jasno da Asad nema stvarne namjere da ostane na vlasti, pa smo krenuli u diplomatske razgovore s opozicijom i dogovorili siguran izlazak naših trupa iz Sirije. Ako se SAA ne bori, nećemo ni mi reskirati živote naših vojnika. Rusija i UAE uspjeli su ga uvjeriti da se povuče, tako da nismo mogli ništa učiniti.”

Nema ruske potvrde da su ubijedili Asada da se povuče: samo treba protumačiti taj neuspjeli sastanak u Moskvi 29. novembra. Ipak, značajno, postoji potvrda, prije toga, da je Turska znala sve o ofanzivi HTS-a još prije šest mjeseci.

Verzija Ankare je predvidljivo mutna: HTS im je to rekao i zamolio ih da ne intervenišu. Osim toga, tursko ministarstvo vanjskih poslova je objavilo da je predsjednik-kalif Redžep Tajip Erdogan pokušao upozoriti Asada (iz Damaska ​​nema riječi o tome). Ankara, u saopštenju, preko ministra vanjskih poslova Hakana Fidana, odlučno negira da je orkestrirala ili odobravala ofanzivu Rent-a-Džihadi. Možda će još požaliti zbog toga, jer svi od Vašingtona do Tel Aviva uskaču da preuzmu zasluge za pad Damaska.

Samo propagandna mašina NATO-a vjeruje u ovu verziju – budući da je HTS godinama u potpunosti podržavan ne samo od Turske, već i, prikriveno, od Izraela, koji je bio prozivan zbog isplate plata ekstremistima tokom sirijskog rata, i slavno pomogao rehabilitaciju boraca Al-Kaide povrijeđenih u borbi.

Sve to dovodi do preovlađujućeg scenarija pažljivo proračunatog rušenja pod kontrolom CIA/MI6/Mosada, upotpunjenog neprekidnim protokom oružja, ukrajinskom obukom takfira o korištenju FPV kamikaza dronova, i samsonajtima punim gotovine kojom se podmićuju visokorangirani sirijski zvaničnici.

Nova velika igra ponovo otvorena

Sirijski kolaps mogao bi biti klasičan slučaj “proširenja Rusije” – a takođe i Irana, kada je riječ o presudnom kopnenom mostu koji ga povezuje s njegovim saveznicima na Mediteranu (libanski i palestinski pokreti otpora). Da ne spominjemo slanje poruke Kini, koja, uz svu svoju uzvišenu retoriku o “zajednici zajedničke budućnosti”, nije učinila apsolutno ništa da pomogne u obnovi Sirije.

Na geoenergetskom nivou, sada više nema prepreka za razrješenje epske sage o Pipelineistanu – i jedan od ključnih razloga za rat u Siriji, kako sam ga analizirao prije devet godina: izgradnja gasovoda Katar-Turska kroz sirijsku teritoriju kako bi Evropi pružila alternativu ruskom gasu. Asad je odbio taj projekat, nakon čega je Doha pomogla u finansiranju sirijskog rata za njegovo svrgavanje.

Nema dokaza da će ključne države Persijskog zaliva, kao što su Saudijska Arabija i UAE, radosno prihvatiti geoekonomsku slavu Katara ako se naftovod izgradi. Za početak, mora proći kroz saudijsku teritoriju, a Rijad možda više nije otvoren za to.

Ovo goruće pitanje povezuje se s gomilom drugih, uključujući i sirijsku kapiju koja je gotovo nestala: kako će Hezbolah u budućnosti primati zalihe oružja i kako će arapski svijet reagovati na pokušaj Turske da postane potpuno neoosmanska?

Zatim, tu je i trnovit slučaj BRICS-ove partnerske države Turske koja se direktno sukobljava sa vodećim članicama BRICS-a Rusijom, Kinom i Iranom. Novi zaokret Ankare mogao bi čak dovesti do toga da je BRICS odbije, a Kina ne dobije povoljan trgovinski status.

Iako se sigurno može dokazati da bi gubitak Sirije mogao biti razoran za Rusiju i globalnu većinu, to je samo za sada. U slučaju gubitka luke Tartous, koju su SSSR-Rusija vodili od 1971. godine, zajedno sa vazdušnom bazom Hmeimim – i na taj način bila istisnuta iz istočnog Mediterana – Moskva bi imala zamjenske opcije, s različitim stepenom izvodljivosti.

Imamo Alžir (partner BRICS-a), Egipat (član BRICS-a) i Libiju. Čak i Persijski zaliv: to bi, uzgred, moglo postati dio sveobuhvatnog strateškog partnerstva Rusije i Irana, koje će Putin i njegov iranski kolega predsjednik Masoud Pezeškian službeno potpisati 25. januara u Moskvi.

Izuzetno je naivno pretpostaviti da je Moskva bila iznenađena postavljanjem navodnog Kurska 2.0. Kao da sva ruska obavještajna imovina – baze, sateliti, kopneni podaci – ne bi mjesecima ispitivala gomilu selefijskih džihadista koji okupljaju vojsku od desetina hiljada u Velikom Idlibu, zajedno sa tenkovskom divizijom.

Dakle, sasvim je moguće da je ono što se igra klasična Rusija, u kombinaciji sa persijskom lukavstvom. Teheranu i Moskvi nije trebalo dugo da izračunaju šta će izgubiti – posebno u pogledu ljudskih resursa – upadajući u zamku podrške već oslabljenom Asadu u još jednom krvavom, dugotrajnom kopnenom ratu. Ipak, Teheran je ponudio vojnu podršku, a Moskva vazdušnu podršku i scenarije pregovora do samog kraja.

Sada, cijela sirijska tragedija – uključujući mogući Kalifat svih šama na čelu s reformisanim džihadistom koji se grli sa Abu Mohamadom al-Julanijem – spada u punu upravljačku odgovornost NATO/Tel Aviv/Ankara kombinacije.

Oni jednostavno nisu spremni da upravljaju ultra-kompleksnom plemenskom, klanovskom, utinulom u korupcijsku sirijskom matricom – da ne spominjemo magmu 37 terorističkih grupa koje je do sada samo držlo na okupu slabi lijepak svrgavanja Asada. Ovaj vulkan će sigurno eksplodirati u njihova kolektivna lica, potencijalno u obliku užasnih unutrašnjih bitaka koje bi mogle trajati najmanje nekoliko godina.

Sjeveroistok i istok Sirije već su, istog trena, zaglibili u totalnu anarhiju, s mnoštvom lokalnih plemena koja su spremna zadržati svoje mafijaške planove po svaku cijenu, odbijajući da budu pod kontrolom američko-kurdskog kompozita Rojava koji je uglavnom komunistički i sekularni. Neka od ovih plemena već postaju bliska sa selefijskim džihadijama koje podržavaju Turci. Druga arapska plemena su ove godine udružila snage sa Damaskom protiv ekstremista i kurdskih secesionista.

Zapadna Sirija takođe može biti teritorija anarhije, kao u Idlibu: krvavo rivalstvo između terorističkih i banditskih mreža, između klanova, plemena, etničkih grupa i vjerskih grupa kojima je upravljao Asad, panorama je još složenija nego u Libiji pod bivšim predsjednikom Moamerom el-Gadafijem .

Što se tiče linija snabdijevanja Head-Choppers-a, one će neminovno biti rastegnute – i tada će ih biti lako prekinuti, ne samo od Irana, na primjer, već i od strane NATO krila preko Turske/Izraela kada se okrenu protiv Kalifat, kao što uvijek može ako zloupotrebe potonjeg postanu previše medijski očigledne.

Niko ne može da predvidi šta će se desiti sa lešom Sirije iz dinastije Asad. Milioni izbjeglica bi se mogli vratiti, posebno iz Turske, koju je Vašington godinama pokušavao spriječiti kako bi zaštitio svoj projekat “kurdifikacije” na sjeveru – ali u isto vrijeme, milioni će pobjeći, uplašeni izgledom za novi kalifat i obnovljeni građanski rat.

Postoji li ikakav zrak svjetlosti u ovakvoj tami? Lider tranzicijske vlade biće Mohamad al-Bašir, koji je donedavno bio premijer takozvane sirijske vlade spasa (SSG) u Idlibu pod upravom HTS-a. Po obrazovanju inženjer elektrotehnike, Bašir je svom obrazovanju dodao još jednu diplomu 2021. godine: šerijat i pravo.

Gubitak Sirije ne bi trebao značiti gubitak Palestine

Globalna većina možda žali za onim što na površini izgleda kao skoro smrtonosni udarac Osovini otpora. Ipak, ne postoji način na koji će Rusija, Iran, Irak – pa čak i gromoglasno tiha Kina – dozvoliti da prevlada salafijsko-džihadska proxy vojska koju podržava NATO-Izrael-Turska. Za razliku od kolektivnog zapada, oni su pametniji, čvršći, beskrajno strpljiviji i razmatraju konture Velike slike ispred sebe. Prerano je; prije ili kasnije krenuće da spriječe da se džihadizam koji podržava Zapad prelije na Peking, Teheran i Moskvu.

Ruska strana obavještajna agencija sada mora nadgledati 24 sata dnevno, sedam dana u nedjelji koje će biti sljedeće odredište velike salafijsko-džihadske brigade u Siriji, sastavljene pretežno od Uzbeka, Ujgura, Tadžika i malog broja Čečena. Nema sumnje da će biti korišćena za “proširivanje” (terminologija američkog Think Tanklanda) ne samo na Centralnu Aziju već i Rusku Federaciju.

U međuvremenu, Izrael će biti preokupiran Golanom. Amerikanci će se privremeno osjećati sigurno i zaštićeno oko naftnih polja s kojih će nastaviti krasti sirijsku naftu. Ovo su dvije idealne geografske širine za početak onoga što bi bila prva usklađena odmazda protiv BRICS-a onih koji pokreću Prvi BRICS rat.

Onda je tu krajnja tragedija: Palestina. Ogroman zaplet dogodio se upravo unutar časne Omajadske džamije u Damasku. NATO-izraelsko-turska vojska za sjeckanje glave sada obećava Palestincima da će doći da oslobode Gazu i Jerusalim.

Ipak, do prošle nedjelje, sve je bilo “Mi volimo Izrael”. MC ove PR operacije – osmišljene da zavara muslimanski svijet i globalnu većinu – nije niko drugi do sam kalif al-Šama, Džulani.

Kako sada stoji, novi režim u Damasku će, za sve praktične svrhe, biti podržan od onih koji podržavaju i inženjeriraju Eretz Izrael i genocid u Palestini. To je već otvoreno, dolazi od samih zvaničnika izraelske vlade: Tel Aviv bi idealno volio da protjera stanovništvo Gaze i Zapadne obale u Siriju, iako je Jordan njihova omiljena destinacija.

Ovo je bitka na koju se od sada treba fokusirati. Pokojni generalni sekretar Hezbolaha Hasan Nasralah bio je uporan kada je insistirao na dubljem značenju gubitka Sirije: “Palestina bi bila izgubljena.” Više nego ikad, na Globalnom otporu je da to ne dozvoli.

thecradle.co
Prevod: PCNEN