Piše: Omer ŠARKIĆ

Već odavno ne vozim automobil osim kada mi je to neophodno. Leži mi u dvorištu, jer me je strah da se njim izvezem u saobraćaj. Ne samo strah, već je svaka vožnja automobilom kroz Podgoricu za mene postao stres.

Koristim biciklo za prevoz do posla, obavljanje poslova po gradu. Međutim, ni ono nije rješenje. Ni biciklom se više ne mogu probiti od saobraćajnog haosa i nekulture po Podgorici. Ne, pogrešno sam to nazvao „nekultrurom“. U pitanju je grubo kršenje saobraćajnih propisa i zakona, koje se dešava svakog trenutka – bukvalno, a saobraćajne policije ili bar jednog policajce godinama na ulicima Podgorice nema, tako da se sve ostavlja na svijest vozača, a znamo kakva nam je svijest.

Još prije par godina sam se nosio mišlju da napišem tekst o ovom saobraćajnom ludilu, snimim raportažu o svemu, objavim je na ovom portalu, jer sam imao materijalnih mogućnosti za to: finansijsku podršku – grant – da budem precizniji (od grantovske podrške sam samoinicijativno odustao, po svojoj savjesti, kada sam uvidio da se politika onih koji ga dodjeljuju kosi sa mojim poimanjem demokratije, međunarodnog prava i prava uopšte, pravde i slobode). Odsutao sam od tog nauma jer sam shvatio da nema svrhe, da nam je država upravo kao i saobraćaj – haos u kome svako „grabi“, počev od vrha pa naniže.

Slučaj ubistva automobilom na pisti u Beranama, za vrijeme trka momčića, gdje je osamnestogodišnjak, poslije ubistva (stvari nazivam pravim imenom), vozeći bez vozačke dozvole, ubio djevojku od šesnaest godina, pobjegao sa lice mjesta i sakrio automobil, ipak me je navela da pokušam uputiti ovaj krik.

Voziti po saobraćajnim propisima u Crnoj Gori, Podgorici pogotovo, postalo je opasno, opasnije nego ih kršiti. Naime, kad u rijetkim prilikama vozim kroz grad, sve češće i sam prolazim kroz rano crveno svijetlo da ne bih bio udaren, otpozadi. Kako je već postalo uobičajno da vozači prolaze kroz rano crveno svijetlo na semaforu (znajući da nema policije koja će ih zbog toga sankcionisati), kada sam blizu raskrsnice sa semaforom, a upali mi se narandžasto svijetlo, pogledam na retrovizor da vidim da li se „zaletio“ onaj iza mene. Znam da je većina naših vozača „sigurna“ da će vozač ispred njih proći, pa dodaju gas umjesto da uspore i koče, tako da je prolazak kroz „rano“ crveno u tim slučajevima za mena kao vozača bezbjednija opcija. Eto, u takvu su situaciju dovedeni oni koji žele da poštuju saobraćane propise u saobraćajnom haosu i bezakonju koje vlada.

Uključivanje pokazivača pravca pri skretanju postaje incident, a ne pravilo, a pričanje mobilnom telefonom dok se upravlja automobilom imidž. Primjećujem da je sve više vozača koji kucaju telefonske poruke dok voze, što bi za mene – iako sam solidan vozač, predstavljalo nemoguću misiju – sve da hoću. Što je još zanimljivije, ovu akrobatiku uglavnom izvode žene vozači – koliko sam ja bar primjetio.

Parkiranje automobila po sred kolovoza dok se ispija piće u obližnjem kafiću iz kojeg se nadgleda automobil postaje uobičajno, a sa upaljena 4 žmigavca „dok se na brzinu ne završi posa'“ – pravilo: u centru grada najčešće, đe takvo ostavljanje automobila izazove trenutni saobraćajni kolaps.

Rampe za invalidne osobe i roditelje koje voze bebe u kolicima postaju omiljena parking mjesta na kojim Podgoričani penju i parkiraju svoje ljubimce. Često se zapitam kako ih nije stid od samih sebe. Parkiranje na pješačkim prelazima je takođe sve čašća pojava, a trotoari koji nemaju zaštitne stubiće su glavni i najposjećeniji gradski parkinzi. Oni „savjesniji i kulturniji“ vozači parkiraju svoje automobile, ne na samu rampu za invalide, već pređu preko nje i parkiraju na trotoar – ako ima zaštitne stubiće. Normalno, ako je rampa slobodna, to jeste ako neki „nesavjesni“ vozač nije već parkirao svoj automobil po sred nje.

Polukružno okretanje na sred ceste, u strogom centru grada – u ulici Slobode, preko pune linije,  nekad je bio eskluvizitet podgoričkih taksista – čije divljanje je priča za sebe, a sada uobičajna pojava i kod „običnih“ vozača.

Kada vikendom pođete u trgovinu na tržnici u Gintaš, što ja redovno radim, ako neko uoči bar na trenutak da na pješačkom prelazu sa obje njegove strane prilaza Gintašu nijesu non-stop parkirani automobili, takvog nekog – uz dokaz da je uhvatio takav trenutak – vodim na ručak! Kao dokaz ne računam onaj momenat kada taksista koji čeka „mušteriju“ na pješačkom prelazu uhvati  „turu“, jer veće sledećeg momenta njegovo mjesto će mu zauzeti kolega ili neki građanin-vozač. Rampa za invalidne osobe na tom pješačkom prelazu takođe je skoro uvijek zauzeta parkiranim automobilom, a sve češće se automobili parkiraju čak u samom, nevilikom i uskom kružnom toku.

U samom centru grada, između picerije “Sicilija“ i Trga zavisnosti (nije slovna greška), iako je ulica jednosmjerna, osim predviđenog parkinga formira se „dupli parking“ – i to iz suprotnog smjera(dakle, ulaze u jednosmjernu ulicu iz zabranjenog smjera, plus parkiraju automobil uporedo sa već parkiranim  automobilima, na kolovozu). Kada naiđe automobil većih gabarita od standardih iz pravilnog smjera, jednostavno ne može proći, nastaje buka od sirena, traženje vlasnika nepropisno parkiranih automobila, kolona se pomjera u rikverc – jer naprijed ne može… Sve je ovo svakodnevna pojava u najstrožijem centru grada, a policije nikad i nigđe!

Ni biciklo više nije rješenje. U 15 sati kada se vraćam sa posla, u ulici Slobode kojom prolazim, uvijek ima nekoliko prakiranih automobila po sred kolovoza(onih sa upaljenih 4 žmigavca, čiji vlasnici „završavaju nešto na brzinu“), što napravi takve kolone i gužvu da se ni biciklom ne mogu provući. Desnu ivicu saobraćajne trake – rezervisanu i obilježenu za bicikliste – niko ne šljivi, koliko i da ne postoji.

U ovakvom saobraćajnom haosu u kojem je izuzetak poštovanje saobraćajnih propisa i zakona, a ne pravilo – jer saobraćajne policije više nema, ne postoji – sve više će biti saobraćajnih udesa, pa i onih sa tragičnim posljedicama. Takođe, sve više će biti tuča, pa i pucnjava među učesnicima u saobraćaju, zbog bahatosti i nepoštovanju makar osnovnih propisa, po zakonu primitivnijeg i jačeg. Uz to, onih vozača koji se ponašaju po propisima i pravilima biće sve manje, izbjegavaće da voze zbog osjećaja nebezbjednosti.

„Divlji išćeraše pitome“ – u najkraćem.

Prva i prava slika i prilika (ne)pravne i divlje države se može vidjeti kroz saobraćaj, (ne)poštovanje saobraćajnih propisa i (ne)sankcionisanje onih koji ih krše.

P.S. Skoro sam bio u Sloveniju na samo par dana. I tamo su velike saobraćajne gužve – koje bi bile neuporedivo veće da se saobraćajni propisi krše kao kod nas. U Sloveniji se strogo poštuju saobraćajni  propisi, sve funkcioniše bez stresa, vozač se osjeća bezbjedno, biciklisti su, uz pješake, kraljevi koje svi u saobraćaju poštuju. Da tamo neko parkira automobil na rampi za invalidne osobe, ostavi ga po sred kolovozne trake, „zatvori“ raskrsnicu kada je gužva, ostavi parkiran automobil na kružni tok… – mislim da takav neko ne bi bio kažnjen već poslat na psihijatrijsko posmatranje. A za prolazak kroz „rano crveno“, osim ogromne novčane kazne, moguće da bi završio u zatvoru.

Kada sam se vraćao, zakukao sam u sebi: „Kuku meni, đe se vraćam“ – ne samo po pitanju saobraćaja!