Autorica: Glorija Mavrinac

Izložba Matrix Vegetal čileanske umjetnice Patricije Domínguez u organizaciji udruge Drugo more otvorena je od 10. do 31. listopada u prostorijama Filodrammatice. Tim povodom s autoricom smo razgovarali o uvjetovanosti ekoloških kriza politikom, botaničkoj znanstvenoj fantastici, proširivanju zapadnjačkog koncepta znanosti etnobotanikom i indigenističkim znanjem te nužnoj obnovi komunikacije između ljudi i kozmosa.

Matrix Vegetal propituje djelovanje ljudskog i biljnog kozmosa tijekom povijesti upozoravajući pritom na jaz između navedenih svjetova, koji je u postkolumbovskom vremenu sve dublji, pri čemu Dominguez koristi eksperimentalnu etnobotaniku, fikciju snova i južnoameričko indigenističko znanje kako bi, u vremenu ograničene komunikacije, ponudila jezik više-no-ljudski, koji autorica smatra nužnim u vremenu ekoloških kriza. U razgovoru nam je objasnila što podrazumijeva pod obnovom takvog jezika te kako je on povezan s planetarnom memorijom.

Tvoji radovi povezuju naizgled binarne opozicije, naime sjedinjuješ indigenističko znanje, mitove, rituale, iscjeliteljske prakse i eksperimentalna istraživanja etnobotanike sa zapadnom znanošću i visokom digitalnom tehnologijom. Kako je došlo do navedene simbioze? Na koji su način tvoje obrazovanje i  aktivističko djelovanje utjecali na tvoj umjetnički izričaj?

Aktivistkinjom sam postala 2010. godine. U čileanskoj se pustinji tada trebala izgraditi golema termoelektrana, stoga sam sudjelovala u protestima za zaštitu kolonije zelenih kornjača koju je moj djed, inače arheolog, ranije otkrio. U tom trenutku, da bismo spasili ne samo kornjače već i samu zemlju od uništenja, bili smo primorani postati aktivistima. Mnogo sam toga naučila kao aktivistkinja i izlazim na ulice kada situacija to zahtijeva. Društveno-politička zbivanja u Čileu vrlo često od nas traže da se izlaskom na ulice borimo za ono u što vjerujemo, što ponekad preraste u nasilje. No to i dalje ima ulogu u sustavu. Borimo se protiv nečega, branimo se, vičemo. Trenutno, moj najveći aktivizam je moja umjetnost.

Otvaram poetske svjetonazore snažno povezane sa Zemljom. Nastojim odati počast životinjama stradalim u političkim vatrama i vodama zagađenim od strane korporacija. Stvaram oproštajne rituale za konje. Spajam živi svijet s ovom digitalnom erom. Kapitalizam ne mari za život ni masovna izumiranja, stoga svoju umjetnost usmjeravam prema kozmosu u vrijeme kapitalističkog i ekološkog uništenja. To je moj način borbe protiv sustava, pri čemu pokušavam predložiti nešto više od pukog suprotstavljanja. Težim zamišljajima kozmičke i duhovne ekologije, načinima interakcije koji u svim vrstama prepoznaju vrijednost.

Odrasla sam i živim u Čileu, državi koja je u konstantnom grču. Živim u čvoru, krećem se uz energije iznutra. To se očituje u mojim radovima, stoga oni sadrže takav spektar referenci: primjerice tehnologiju koja egzistira s organskim bićima.

Živimo na zemlji predaka, prepunoj prirodnih dobara, koja je nakon kolonizacije i implementacije neoliberalizma devastirana raznim eksplotacijama. Neprestano svjedočimo ubrzanju kapitalizma i degradaciji okoliša koja se očituje u sušama, zagađenju i požarima, što je iznimno tužno. Neprestano žalujemo. Sve to proizlazi iz rada velikih korporacija koje posjeduju vodu i šume što uzrokuje sušu, požare i ostale klimatološke katastrofe. Nemaju milosti.

Gledamo izravne posljedice industrijalizacije. Iz te perspektive, trudim se educirati o tome kako komunicirati sa Zemljom. To činim kako bih otvorila nove mogućnosti i načine odavanja počasti našoj planetarnoj memoriji i uspostavila veze s biljnim svijetom, životinjskim kraljevstvom, tlom i vodom. Zbog toga sam se upustila u istraživanja mističnih znanja, tehnika iscjeljivanja i remedijacija.

Tvoji radovi također sugeriraju emociju i iscjeljenje kao bitan čimbenik planetarne memorije i protunarativ kapitalističkom sustavu koji prirodna dobra promatra kroz prizmu novca i iskorištavanja. Možeš li reći nešto više o planetarnoj memoriji i iscjeljiteljskim praksama u svojim radovima?

Svoju praksu doživljavam kao želudac koji probavlja simbole i motive kasnog kapitalizma, rekodirajući ih u mitove otpora. Kapitalistički sustav digitalizira sjećanje i čini sve generičkim, a njegov je jezik utilitaran, linearan i nužno produktivan. Kao protunarativ tomu, moj rad nudi oniričku formalizaciju koju postižem upotrebom transa, delirija, rituala i rekombinacijom elemenata različitih tipova života, čime odajem počast planetarnom sjećanju. Istražujem potencijal umjetničke mašte kao oblik psihičke emancipacije. Umjetnost je jezik koji komunicira izravno  s našom psihom.

Madre Drone, isječak iz videa, Patricia Domínguez (2019/20). Naručitelj CentroCentro, Madrid, produkcija Residencia Kiosko, Bolivija.

Vjerujem u spiritualni potencijal stvari, odnosno u duhovni potencijal tehnologije, strojeva, biljaka ili životinja i upravo na tragu toga stvaram nove forme i koristim umjetnost kao medij iskustvenog i emocionalnog povezivanja s neljudskim vrstama. Primjerice, tijekom požara u bolivijskoj amazonskoj šumi, dokumentirala sam slijepog tukana i ostale napola spaljene životinje što je za mene bilo vrlo bolno iskustvo koje mi je promijenilo pogled na život. Gledatelji tog videouratka mogu se emocijom povezati s tim životinjama i stvoriti jezik koji je više-no-ljudski. Neki konzumenti čak su i sanjali o tukanu, smatram ga moćnom i proganjajućom životinjom. Umjetnost može biti i emocionalna tehnologija ponovnog povezivanja.

Planetarnu memoriju smatram najvećom misterijom koja nadilazi konceptualizaciju. Ona je to što je netaknuto, stvarna energija ovoga svijeta. Posrijedi je i fizički, ali prije svega metafizički prostor. Neprestano se nastojim pročistiti, otvoriti svoju percepciju kako bih mogla konzumirati dio te energije. Smatram ju izvorom svih života na planeti. Sva bića i predmeti neprestano isijavaju, ali i primaju frekvencije iz cijelog svemira, egzoplaneta, zvijezda. Za mene je to je izvor života na planeti, također i sjećanje na sve što je postojalo, spremnik svih naših kostiju. To je inteligencija koja regenerira i transformira sve.

Iscjeljenje, koje je bitna tematska preokupacija moje umjetnosti, doživljavam rekonceptualizacijom informacija pohranjenih u naša bića, odnosno iscjeljenjem se u nama ponovno oživljavaju nevidljive matrice stvari. Svoje videozapise tumačim kao rituale koji pokreću nevidljive energije i obnavljaju nadljudske oblike komunikacije, preslaguju stvarnost, proizvode greške u sustavu koje imaju potencijal za promjenu postojećih hijerarhija. Barem kao dio umjetničke mogućnosti.

Izložba Matrix Vegetal sugerira obnovu komunikacije između ljudskog i više-no-ljudskog (eng. more-than-human) te nudi prijedlog za razumijevanje biljnog svijeta kroz spoznaje kvantne mehanike i obrnuto. Zbog čega smatraš da je današnja ljudska komunikacija s biljnim svemirom i kozmosom ograničena te što točno podrazumijevaš pod jezikom koji je više-no-ljudski? 

Vjerujem da se komunikacija između vrsta može obnoviti, zamisliti ili uspostaviti na spiritualnoj razini jezikom o kojem sam ranije govorila. Njegova priroda nije verbalna već multidimenzionalna i izrazito intuitivna, a manifestira se kao tjelesna senzacija, slika, poruka i sl.

Izučavala sam, s jedne strane, biljni kozmos s iscjeliteljima biljaka u Južnoj Americi, a s druge strane, kvantnu fiziku na CERN-u te sam spoznala kako i jedni i drugi istražuju nevidljivi dio stvarnosti kroz različite pristupe: biljna vizionarska znanost i zapadnjačka znanost fundamentalne fizike. Obje znanosti pokušavaju povezati nevidljive tvari s objektivno postojećom stvarnosti, kao i portale između tih dviju dimenzija. Učeni smo vjerovati onome što vidimo, a prema znanstvenicima iz CERN-a to je tek 5% stvarnosti, preostalih 95% stvarnosti i drugih dimenzija koje nas nadilaze ne možemo vidjeti. Stoga smatram da je proširivanje okvira razumijevanja nevidljivih sila, koje održavaju dinamiku i oblike realiteta u onome što zovemo priroda, nužno. Naše je tijelo multidimenzionalno, sastoji se od materije, emocija, snova, sjećanja i sl, a čestice našeg tijela svemir dodiruju putem W dimenzije. Obično su te nevidljive energije, koje nisu u potpunosti razumljive intelektom, važnije od opipljivog dijela našeg tijela. One su neuhvatljive, nisu u potpunosti razumljive intelektom. Upravo u tom području dolazi do iscjeljenja i na te dijelove našeg bića pledira moja umjetnost.

Godine 2021., odmah nakon posjeta CERN-u, otputovala sam u Madre de Dios kako bih s Amadorom Anicetom, tradicionalnim liječnikom i doktorom flore i faune opće prakse, izučavala povezivanje sa spiritualnim aspektom biljnog univerzuma. Tijekom boravka u džungli svjedočila sam njihovu funkcioniraju izvan dimenzija prostora i vremena. Amador mi je rekao da kada upoznaš biljke, one pokažu svoje geometrijske oblike, a svaka od njih ima duh s kojim možeš uspostaviti odnos. Tada će ti biljka pokazati kako je možeš koristiti za liječenje i što ona traži od tebe.

“Svaka biljka ima svoju majku”, objasnio mi je dok se divio jednom mangu, a voće je isijavalo svjetlost. Naučila sam da, bez obzira na to jesi li u gradu ili džungli, uvijek možeš pozdraviti biljku. Predstaviti joj se, reći joj nešto o svojim precima, a zatim je zamoliti da upoznaš njezine. Tada će majka biljke doći, a za njom i cijela loza biljke te će sve one s tobom uspostaviti svjetlosnu vezu i zaštititi te. Majke biljaka uvijek dolaze, njihovi duhovi pulsiraju unutar biljke koju možeš vidjeti u fizičkoj dimenziji.

Tada sam naučila da su, unatoč tomu što postoje muške, ženske i miješane biljke, biljni duhovi slični jer je njihova priroda ljekovita. Njihove duše prekrivene su sjajnom zelenom bojom i kada se usredotočimo na njih oni će svojim geometrijskim naličjem kroz tjelesne senzacije, pokrete, zvukove ili slike ponuditi informacije. U ovom mističnom, višestrukom i svetom razgovoru, koji ne mogu u potpunosti ni objasniti, očituje se jezik koji je više-no-ljudski.

Na koji su način politička djelovanja zapadnog svijeta utjecala na ekološke krize kojima svjedočimo i zbog čega smatraš proširivanje znanosti i političkih odluka etnobotaničkim praksama i indigenističkim znanjima nužnim pristupom u ovom trenutku povijesti?

Biljke znaju kako živjeti solidarno i dijeliti resurse, ne samo u okviru iste vrste, već i s drugima. Starosjedilački narodi odaju počast svojim precima u tlu. Povezuju se s tlom, terenom, vodom. Znaju kako čuvati zemlju i njezine stanovnike, pri čemu ta zaštita ne uključuje agresiju ni rat. Zapadnjački svijet, odvojen od osjećaja i usmjeren na profit, Zemlju vidi kao resurs za eksploataciju. Usmjeren je prema linearnom napretku u smislu neograničenog rasta i moći, što je dovelo do monogostuke krize. Posljedice ovakvog ekonomskog pristupa ukazuju na to da takav svjetonazor jednostavno ne funkcionira. Nije posrijedi isključivo ekološka već i kriza ljudskosti, koja razara život na Zemlji u svim njegovim oblicima. Kriza svjetonazora, kriza sebičnosti.

Nužno je da naučimo živjeti s drugim životinjskim narodima, s narodom biljaka, vodom, tlom, zvijezdama, kao i s drugim ljudskim narodima. Neophodno je da naša djelovanja budu određena idejom bolje budućnosti, koja nikoga ne izostavlja. Autohtoni narodi u svojim su djelovanjima sagledavali širu sliku koja čitav kozmos sjedinjuje u cjelinu. Zato smatram da je ključno učiti od njih, poštovati ih i uključiti njihov način razmišljanja i osjećanja u zapadnjački svjetonazor i političke odluke. Moramo osjetiti povezanost i ljubav prema Zemlji, a ne samo pokušavati učiniti energiju zelenijom iz obveze. Osjećaji su pritom ključan faktor.

Za projekt Three Moons Below, čije su tematske okosnice uokvirene digitalnom tehnologijom, zapadnom znanošću te misticizmom i ritualima, imala si priliku promatrati znanstvene eksperimente na CERN-u. Možeš li reći nešto više o tom iskustvu i načinu na koji je utjecalo na umjetnički ostvaraj?

Boravak na CERN-u i u čileanskom opservatoriju La silla, kao i promatranje sustava radioteleskopa ALMA u Atakami, iskustva su koja sam doživjela kao hodočašće strojevima koji proširuju naše kozmičke senzore. Ti boravci potpuno su me transformirali, promijenivši moje shvaćanje prostranosti kozmosa, nevidljivog svijeta fundamentalnih čestica. Znanje o kvantnoj fizici koje sam dobila proširilo je moju percepciju na razne načine. Primjerice, moji su snovi nakon tog iskustva drugačiji, neprestano se širim u svemir te želim biti u kontaktu s česticama od kojih sam izgrađena, odnosno želim biti svjesna njihova iskustva.

Nakon dvije godine procesuiranja tog iskustva, interpretirala sam ga u videouratku Three Moons Below (Tres Lunas más Abajo) koji istražuje duhovne i kvantne sfere. Protagonistkinja i njezina pratiteljica, ptica-robot, kreću na putovanje izmišljenim svemirom u kojem se CERN-ovi fizikalni eksperimenti  i astronomski obzervatoriji u Atakami isprepliću s drevnim petroglifima, stvarajući portale koji likove vode u različite dimenzije. One se savjetuju s mističnim bićima te poprimaju sposobnosti nebeskih antena i detektora čestica.. Osobni, futuristički i nadrealni imaginarij koji sam stvorila u radu oblikovan je mojim istraživanjem, koje je prožeto etnobotanikom i duhovnim praksama južnoameričkog iscjeljivanja biljkama.

Videouradak je tematski vrlo srodan uratku Matrix Vegetal pa je u njihovoj srži preokupacija o česticama od kojih smo izgrađeni. Protagonistkinja promišlja o prirodi svoje isprepletenosti, pita se mogu li se njezine elementarne čestice povezati na jednak način s ranjenom pticom, ratnim strojem ili pak zvijezdom u udaljenoj galaksiji Andromeda. Videouradak istražuje želju da se osjeti, doživi i uči kroz te isprepletenosti, te sugerira viziju svijeta u kojem je sve povezano u kozmičkom čvoru.

Spajanjem drevnog znanja sa suvremenom znanošću, video proširuje naše razumijevanje svemira izvan opipljivog i vidljivog te se zalaže za stvaranje veza između svih živih bića, strojeva i drugih entiteta, kako bi se razvili održiviji i podržavajući načini postojanja.

kulturpunkt.hr