Tripolarni ili Bipolarni poremećaj pod Durmitorom, pitanje je sad

by | aug 15, 2024 | Blog | 0 comments

Piše: Ljiljana VUKOVIĆ
Srbijanska grupa Amadeus u gradu za Svetog Iliju. Opština iz budzeta svih gradjana platila koncert povodom verskog praznika nekih gradjana. Dobar povod da se večeras ode do centra i preskoči šetnja do supermarketa Voli kao opravdanje za usamljenu šetnju pred spavanje i izbegne kupovina neke gluposti.
Jubilarni deseti Green Montenegro internacionalni festival na obali Crnog jezera takodje večeras. Projekcija dokumentarnog filma o Crvenim lisicama i predivnim predelima Kamčatke, a posle toga sajber žurka. Ove godine ceo program festivala publika prati sa slušalicama u cilju zaštite biodiverziteta Nacionalnog parka Durmitor od buke.
I šta sad? Isto veče u istom terminu oba dogadjaja na razdaljini od dva kilometra. Jedan lokalni, drugi republički, jedan turbo dizel, drugi litijumsko električni, jedan za masu, drugi za elitu, jedan za srpsko govorno područje, drugi za englesko, jedan vozi na onoj daj narodu hleba i igara, a ovaj drugi na onoj ako nema hleba ima kolača itd itd……
Sedoh na moje staro biciklo i krenuh, bez jasnog plana kojem ću se dogadjaju privoleti. Pustiću da moj autopilot usput odlući kao i stotine puta do sada. Noge nastaviše ujednačeno da pritiskaju pedale i ne promeniše ritam prolazeći poveliku gomilu ljudi i ogromne zvučnike iz kojih je bubnjao bas direktno i u inat biljkama, životinjama i ljudima. Motiv da izaberem festival na jezeru, pre bi spadao u domen potrebe za dužom vožnjom i mogućnosti da sednem i u miru odgledam dokumentarac o meni interesantnoj temi.🚵‍♀️
Na pešačkoj stazi jedva izbegoh crni auto na električni pogon koji se šepurio vozeći tamo i ovamo važne i moćne ličnosti iz crnogorskog političkog ekološkog i kulturnog vrha, na obali jezera protokolarni govori na dugačkim belim listovima papira, dres kod casuall koji u krajnjem rezultira odsustvom različitosti i značajno doprinosi mom osećanju izuzetosti u odnosu na njih koji potenciraju izuzetnost. Vraćajući se ka Žabljaku posle dva sata, poprilično rashladjena severnim vetrom i uobičajeno svežom durmitorskom noći, osećala sam se kao posle kupovine u supermarketu. Nešto su mi prodali, ja sam kupila, ali sam i dalje bila gladna I žedna.
Ovde je po zanatu da završim priču🤓i da vam ne pišem kako sam na samom domaku kuće srela poprilično pijane poznanike koji su me, tražeći kafanu koja još uvek radi, odvukli u prigradsku zelenu kuću prepunu oznojenih i u nikotin i alkohol potopljenih gostiju. Izmedju stolova, sa mikrofonom u rukama su se vešto kretale tri mlade i polugole pevačice sa starim i umornim očima. Ko je izvadio deset ili dvadeset evra mogao je da traži svoju pesmu uz koju bi podigao ruke i zaurlao o nekoj staroj tuzi i suzama i protraćenoj mladosti i ljubavi koja zaborava nema. Jedna ili dve melodije ako se tako može nazvati gomila falš zvukova i nejasnih tekstova i kafanske umjetnice su hrlile za drugi sto i ka drugim podignutim novčanicama. Hendikepirana kasnim pridruživanjem i u nemogućnosti da nadoknadim početnu prednost u popijenim vinima mojih drugara bila sam u poziciji da prisustvujem kao objektivna gledateljka još jednom nezvaničnom gradskom hepeningu u kom su bile ogoljene uloge i u kom je jasno ko šta naručuje i zbog čega. Jasno je bilo i ko šta plaća i zbog čega. A najvažnije je bilo što su tu svi svoje račune u celosti platili👣
I ko zna možda bih ja još produžila da vam pričam ovu priču mimo svih pravila književnog zanata, da me nije savladao umor od predjene kilometraže, vina i dima, te šmugnuh u tek započetu zoru vodeći računa da ovoga puta idem pravo kući.👀

0 Comments

Submit a Comment