Autor: Florent Marciacq

NATO samit u Vašingtonu od 9. do 11. jula organizovan je radi proslave 75. godišnjice. Bila je to prilika da se istakne odlučujuća uloga Alijanse u prošlosti, posebno na Zapadnom Balkanu, i da se uspostavi strateška vizija za njenu budućnost. Trajni rat koji Ruska Federacija vodi u Ukrajini, pojačana geopolitička konkurencija i transnacionalni napadi na demokratiju naveli su Alijansu da signalizira jedinstvo i strateški angažman.

Samit je, međutim, samo u ograničenoj mjeri ispunio ova očekivanja. Naravno, radilo se o Ukrajini i predsjedniku Bajdenu. Lideri NATO-a pohvalili su Bajdenovo vođstvo i korake koje je NATO napravio pod njegovom administracijom u mobilizaciji podrške Ukrajini. NATO je igrao važnu ulogu u ujedinjenju saveznika protiv ruske invazije 2022.; proširenja prema Finskoj i Švedskoj, i sada više od dvije trećine njenih članica ispunjava svoja dva posto obaveza za odbranu. Iz ove perspektive, NATO samit je ispunio očekivanja.

Bez obzira na ovaj uspjeh, samit je imao pomalo sumorni ton. Tekuća predizborna kampanja u SAD i debate oko kandidature predsjednika Bajdena utjecale su na atmosferu. Saveznici su se ponašali pažljivo, pokušavajući da samit učine uspješnim, istovremeno izbjegavajući nadolazeće pitanje potencijalnih promjena u američkom rukovodstvu, koje bi mogle potkopati napredak postignut na samitu. Neizvjesnost na američkim izborima, prije svega, ali i zabrinutost zbog izbornih rezultata u Evropi, skrenule su pažnju lidera sa dugoročnijih razmišljanja o budućnosti Alijanse.

Iako je samit možda ispunio neposredni cilj okupljanja – podrške Ukrajini, uprkos značajnim podjelama među saveznicima, nije uspio da donese sveobuhvatnu dugoročnu strategiju. Diskusije su se bavile bezbednosnim izazovima Ukrajine u Evropi, ali nisu uključile Zapadni Balkan u stratešku sliku, a lideri su izgleda bili zadovoljni održavanjem sadašnjeg, iako krhkog, status quo.

Veza između bezbjednosti i demokratije

Više od vojnog, NATO je politički savez sa potencijalom da ponovo kalibrira i ojača demokratske vrijednosti. Iako su se saveznici NATO-a sastali u Vašingtonu tokom 75. godišnjice, lideri NATO-a nisu iskoristili ovu priliku da ponovo kalibriraju spremnost Alijanse u pogledu promjenjivog bezbjednosnog pejzaža i stalno prisutnih sigurnosnih izazova.

Prema očekivanjima, vašingtonski samit je trebao biti mjesto za izradu strategije i kapitaliziranje napora za jačanje demokratije, posebno s obzirom na činjenicu da trenutna američka administracija nastoji uokviriti rat u Ukrajini kao bitku demokracije protiv autokratije. Dok su zemlje članice sa autokratskim tendencijama unutar NATO-a, kao što su Mađarska i Turska, mogle ograničiti ovu ambiciju, samit je trebao biti prilika za jačanje demokratske agende unutar alijanse, koja, iako izgleda kohezivna, ne izgleda u potpunosti usklađena kada je u pitanju njena budućnost.

Jednako važan zadatak bio je prepoznati NATO agenciju u podršci regionalnoj stabilnosti i demokratizaciji, posebno na Zapadnom Balkanu. Očekivalo se da će ovaj samit donijeti jasne i konkretne odluke, jer je održan u Vašingtonu, prikladnoj lokaciji za jačanje transatlantskih strateških napora u regiji. Kako svijet postaje sve nestabilniji i nepredvidiviji, s pojavom žarišta sukoba, samit ne bi trebao biti fokusiran samo na kratkoročne bezbjednosne ciljeve na Zapadnom Balkanu, kao u protekloj deceniji. Takođe trebalo je naglasiti važnost jednakog održavanja i promocije demokratskih vrijednosti.

Međutim, u Deklaraciji samita, saveznici su ostali dvosmisleni u vezi sa Zapadnim Balkanom, fokusirajući se na kratkoročnu stabilnost – pristup koji se pokazao problematičnim u posljednjoj deceniji. Ovaj samit je predstavljao idealnu priliku za njegovanje demokratskog jedinstva među saveznicima u SAD i EU, uz istovremenu opreznost protiv pokušaja Rusije da učvrsti svoju autoritarnu agendu u Ukrajini i na zapadnom Balkanu.

NATO-ov ukrajinski imperativ

Dok je ruska invazija na Ukrajinu u punom obimu poslužila kao podsticaj da se ponovo osmisli NATO, samit je stavio na test stratešku viziju Alijanse, kao i njenu sposobnost da održi koheziju među saveznicima. Ruska strategija za produžavanje rata u Ukrajini i dalje iscrpljuje resurse Zapada da zadrži stalnu podršku Ukrajini. U pokušaju da pojačaju podršku, saveznici su garantovali njen nastavak, ali su se pitanjem članstva Ukrajine u NATO-u bavili na dvosmislen način.

Dok saveznici hodaju po tankom ledu, pokušavajući da osiguraju kontinuiranu pomoć Ukrajini, čini se da je ideja o članstvu zemlje u NATO-u gurnuta u pozadinu. Debata o članstvu Ukrajine u NATO-u bila je neuhvatljiva, a među saveznicima su se pojavile linije rasjeda. Dok su Francuska i baltičke države sklonije da slijede ovu agendu, Njemačka i SAD su zauzele vrlo oprezan stav.

Samit u Vašingtonu je trebao nastojati da unaprijedi ovu agendu s više odlučnosti, prije nego što izborni rezultati u SAD-u i Evropi dovedu u opasnost angažman Alijanse u odnosu na Ukrajinu. Konsenzus po ovom pitanju neće biti lakši kako vrijeme odmiče, tako da je Vašington bio ključni prozor sa koga je signalizirana predanost na najsnažniji način. Kako proces pristupanja može trajati decenijama, čini se da saveznicima nedostaje plan B u slučaju da dođe do promjene u američkoj administraciji, koja bi Ukrajinu lišila jednog od njenih ključnih podržavalaca unutar Alijanse.

Rješavanje ‘starih’ bezbjednosnih izazova zapadnog Balkana

Dok je Ukrajina, razumljivo, dobila najviše pažnje, druga bezbednosna meka tačka u Evropi na koju je trebalo obratiti pažnju je Zapadni Balkan. Uglavnom, region je priča o uspjehu NATO-a, sa naporima proširenja NATO-a koji efektivno zatvaraju koridore Jadranskog i Jonskog mora od ruskog uticaja zbog članstva Hrvatske, Crne Gore i Albanije u Alijansi. Nakon ovog uspjeha, uslijedilo je članstvo Sjeverne Makedonije 2020. Međutim, uprkos ovom uspjehu u širenju NATO-a, sigurnosni pejzaž ostaje krhak i još uvijek u velikoj mjeri zavisi od NATO-a, a prijeti opasnost od destabilizacije.

Secesionistička retorika u Bosni i Hercegovini drži region na ivici, a Milorad Dodik iz Republike Srpske koji podržava Rusija neprestano prijeti secesijom. EU je 2024. godine skoro udvostručila veličinu snaga Evropske unije (EUFOR) na 1.100 vojnika, zbog zabrinutosti da bi nestabilnost zbog sukoba u Ukrajini mogla imati efekat prelivanja na Zapadni Balkan. U međuvremenu, Rusija ima za cilj da unese strah i održi Bosnu i Hercegovinu u stalnom stanju nesigurnosti; ova strategija takođe nastoji da blokira pristupanje Bosne i Hercegovine NATO-u i drži je podalje od euroatlantskih integracija.

Slično, rat u Ukrajini je stavio pod pritisak misiju NATO-a na Kosovu (KFOR). Džep nestabilnosti u sjevernom dijelu Kosova, koji efikasno održava Srbija i podržava Rusija, pogoršao je bezbjednosnu situaciju. U septembru 2023. došlo je do zabrinjavajuće eskalacije nasilja na sjeveru Kosova, kada je teško naoružana grupa Srba napala kosovsku policiju u manastiru u Banjskoj (sjeverno Kosovo), vršeći pritisak na KFOR kao kosovskog bezbjednosnog garanta da odgovori. Nakon ovog napada, usledilo je značajno gomilanje srpskih vojnih snaga duž granice sa Kosovom, zbog čega je Bijela kuća reagovala pozivom za povlačenje ovih trupa. Kao odgovor na rastuće tenzije, NATO je rasporedio dodatnih 1.000 vojnika na Kosovo kako bi održao stabilnost na terenu i odgovorio na bezbjednosne rizike koje predstavlja Srbija, koja održava snažnu vojnu saradnju sa Rusijom i Kinom.

Za razliku od situacije u Bosni i Hercegovini, gdje su izazovi za članstvo u NATO-u uglavnom iznutra vođeni, članstvo Kosova u NATO-u još uvijek je na početku zbog blokade četiri države članice (Slovačka, Rumunija, Španija i Rumunija). Ovo je eklatantan slučaj u kojem nedostatak kohezije među saveznicima doprinosi uspjehu ruske agende u Evropi. Samit u Vašingtonu mogao je da bude jedinstvena prilika da se ublaži pristup Kosovu kao odgovor na njegov zahtjev za povećanje saradnje sa NATO-om.

To je, takođe, mogao biti povod da se pooštri stav Alijanse prema autoritarnom režimu u Beogradu, posebno nakon lažiranih izbora prošle godine. Odnosi Srbije sa Rusijom nisu dovedeni u pitanje ratom, a njena destabilizujuća diplomatija zasnovana na težnji za „srpskim svetom“ u regionu kosi se sa interesima Alijanse.

Dok se samit u Vašingtonu bavio sigurnosnim izazovima u Ukrajini, strategija za rješavanje nestabilnosti na Zapadnom Balkanu je takođe kritično potrebna. Vojni uspjeh NATO-a na Zapadnom Balkanu i zamah nakon 2022. ne mogu se u potpunosti ostvariti bez okupljanja saveznika oko zastave demokratije. Nakon samita u Vašingtonu, Alijansa će morati da bude mjesto gdje demokratski partneri mogu izraditi strategiju i koordinirati odgovore na više frontova u borbi protiv autokratija. Trebalo bi intenzivirati napore da se suprotstavi defetističkom stavu među saveznicima, kako na političkoj tako i na vojnoj strani. Ovo bi mogla biti posljednja prilika za rekalibraciju i jačanje transatlantskog partnerstva u unapređenju demokratske agende.

[1] „Srpski svet“ je iredentistička, nacionalistička politička ideologija koja odražava imperijalizam „ruskog svijeta“. Nastoji da okupi sve Srbe koji žive na Zapadnom Balkanu oko ideje Velike Srbije.

Prevod je uradio PCNEN.

Link na englesku verziju teksta.

NAPOMENA: Ovaj tekst je objavljen u partnerstvu sa European fund for the Balkans – predstavništvo Network of European Foundations

Stavovi iznešeni u ovom tekstu ne predstavljaju stavove redakcije portala PCNEN, što ne znači, nužno, da ne postoji podudarnost ili bliskost. Uredništvo PCNEN-a zadržava pravo da edituje komentare na tekst koji se postuju na portalu ili na PCNEN stranicama na društvenim mrežama Facebook i Twitter