Ponos ili gordost je uobičajena pojava i posebno je naglašena u sportu, gdje inače postoji kultura hvalisanja i samoveličanja, koja se ponekad naziva “marketing”, a ponekad je zapravo prerušena u vjeru u sebe. Ponos definitivno ima efekat na sportske performanse, naglašavaju stručnjaci, te može da snažno motiviše, da sačuva osjećaj superiornosti i sopstvene važnosti, što može navesti sportistu da da prioritet treningu i stavi sebe na prvo mjesto. Ali ponos takođe može dovesti do toga da sportista precijeni svoje sposobnosti i poremeti konstruktivnu dinamiku tima.

Gorda osoba sebe doživljava većom nego što zaista jeste. Drugim riječima, to je košarkaš koja izvodi rizičan udarac izvan svojih mogućnosti ili vjeruje da može da iznese igru, bez podrške svog tima. Na ovaj način, ponos može štetiti performansama.

Gordi ljudi sebe smatraju superiornom u odnosu na one koji teže manjim stvarima i naglašeno cijene sebe i svoje interese. Efekat ove greške na performanse može biti različit – davanje prioriteta sebi u odnosu na druge izgleda kao odličan način da se suzi obim brige samo na sebe i izgradnju sopstvenog uspjeha. Ali u timskom okruženju, ovaj “porok” može da umanji konstruktivne interakcije i donošenje dobrih odluka.

Ponosni sportista sebe smatra superiornijim – boljim, bržim, jačim, važnijim. Ali čak ni najuspješniji sportista neće ostati tu dugo, jer uvijek postoji još neki sportista, spreman da zauzme njihovo mjesto. Iz tog razloga, gordost može natjerati sportistu da očajnički želi da pobijedi, iako je vrlo jasno da je najveća tajna ponosa ta da je uvijek ugrožen, prenosi RT Balkan.