Piše: Marjorie Cohn

Nakon 14 godina borbe, uključujući pet godina provedenih u Belmarshu, strogo čuvanom zatvoru u Londonu, izdavač Wikileaksa Julian Assange konačno je slobodan. Prema uvjetima sporazuma o priznanju krivnje s američkim Ministarstvom pravosuđa, Assange se izjasnio krivim po jednoj točki optužnice za urotu za dobivanje dokumenata, spisa i bilješki povezanih s nacionalnom obranom prema Zakonu o špijunaži.

Assangeu je prijetilo 175 godina zatvora za 18 točaka optužnice koju je podigla Trumpova administracija, a progonila Bidenova administracija.

Ministarstvo pravosuđa pristalo je na nagodbu nešto više od mjesec dana nakon što je Visoki sud Engleske i Walesa presudio da bi Assangeu bilo dopušteno žaliti se na nalog za izručenje. Visoki sud utvrdio je da američka vlada nije pružila zadovoljavajuća jamstva da se Assange može osloniti na obranu iz Prvog amandmana ako bude izručen i bude mu suđeno u SAD-u.

Ministarstvo pravosuđa, koje se sada plašilo da će izgubiti slučaj, pokušavalo je postići dogovor s Assangeom.

Sporazum o priznanju krivnje zahtijeva da prije nego što se izjasni o krivnji, Assange mora učiniti sve što može kako bi vratio ili uništio “svaku takvu neobjavljenu informaciju u svom posjedu, pod nadzorom ili kontrolom, ili u Wikileaksu ili bilo kojoj podružnici WikiLeaksa.”

Kao što je navedeno u sporazumu o priznanju krivnje, Ramona Manglona, ​​američka glavna sutkinja Okružnog suda za Sjeverne Marijanske otoke, osudila je Assangea na 62 mjeseca u koje se uračunava vrijeme koje je proveo u zatvoru Belmarsh. Američke smjernice za izricanje kazni kažu da je raspon za ovo “prijestup” 41-51 mjesec, tako da je Assange služio 11 do 21 mjesec duže nego što bi ova vrsta slučaja obično dobila.

Assange je procesuiran jer je Wikileaks razotkrio američke ratne zločine u Iraku, Afganistanu i zaljevu Guantánamo.

Godine 2010., obavještajna analitičarka američke vojske Chelsea Manning, koja je imala američku sigurnosnu dozvolu “STROGO TAJNO”, dostavila je WikiLeaksu 700.000 dokumenata i izvješća, od kojih su mnogi bili klasificirani kao “TAJNO”.

Ti su dokumenti uključivali “Iračke ratne dnevnike”, 400,000 izvještaja s terena koji dokumentiraju 15,000 neprijavljenih smrti iračkih civila, kao i sustavna silovanja, mučenja i ubojstva nakon što su američke snage prebacile zatočenike u zloglasni irački odred za mučenje.

Također su sadržavali “Afganistanski ratni dnevnik”, koji se sastojao od 90,000 izvješća koja su dokumentirala više civilnih žrtava od strane koalicijskih snaga nego što je američka vojska prijavila. Uključili su i “Guantánamo dosije” – 779 tajnih izvješća koja sadrže dokaze da je 150 nevinih ljudi godinama držano u Guantánamu.

Izvješća objašnjavaju kako je gotovo 800 muškaraca i dječaka tamo bilo mučeno i zlostavljano, čime su prekršene Ženevske konvencije i Konvencija protiv mučenja i drugih okrutnih, nečovječnih ili ponižavajućih kazni ili postupaka.

Manning je WikiLeaksu dostavila i zloglasnu snimku “Kolateralno ubojstvo” iz 2007., koja prikazuje posadu jurišnog helikoptera Apache američke vojske kako cilja i ubija 12 nenaoružanih civila u Bagdadu, uključujući dva novinara Reutersa, kao i čovjeka koji je došao spasiti ranjene.

U napadu je ozlijeđeno dvoje djece. Tenk američke vojske prešao je preko jednog od tijela i rasjekao ga na dva dijela. U razgovoru nakon napada, jedan pilot je rekao: “Pogledajte te mrtve gadove”, a drugi je odgovorio, “Lijepo.” Video otkriva dokaze o tri kršenja Ženevskih konvencija i Terenskog priručnika američke vojske.

WikiLeaks je novinskim kućama diljem svijeta osigurao materijal za izvještavanje o zločinima koje predvode SAD. Informiranje javnosti o nezakonitosti “rata protiv terorizma” Georgea W. Busha rezultiralo je pozivanjem na odgovornost.

“10 godina kasnije, Ratni dnevnici ostaju jedini izvor informacija o mnogim tisućama nasilnih civilnih smrti u Iraku između 2004. i 2009.”, napisao je John Sloboda, suosnivač Iraq Body Count (IBC), u svom iskazu predanom za Assangeovo saslušanje o izručenju u listopadu 2020. IBC je neovisna nevladina organizacija koja je provela jedino sveobuhvatno praćenje vjerodostojno prijavljenih žrtava u Iraku od Bushove invazije 2003. godine.

“Depeše WikiLeaksa pridonijele su sudskim zaključcima da su napadi američkih dronovima kaznena djela i da treba pokrenuti kazneni postupak protiv viših američkih dužnosnika uključenih u takve napade”, napisao je Clive Stafford Smith, suosnivač Reprievea i odvjetnik sedam zatvorenika u Guantánamu, napisao je u svom predanom svjedočenju.

“Uzeli su heroja [Assangea] i pretvorili ga u kriminalca”, rekao je Vahid Razavi, osnivač Ethics in Tech, za Common Dreams. “U međuvremenu, svi ratni zločinci u dosjeima koje je razotkrio WikiLeaks preko Chelsea Manning slobodni su i nikad nisu bili kažnjeni niti su proveli dan na sudu.”

Irački ratni dnevnici

Irački ratni dnevnici sadržavali su opsežne dokaze o američkim ratnim zločinima. Nekoliko izvješća o zlostavljanju zatočenika potkrijepljeno je medicinskim dokazima. Zatvorenicima su vezali oči, vezivali ih u okove i vješali za gležnjeve ili zapešća. Bili su podvrgnuti udaranju šakama, bičevanjem, nogama, elektrošokovima, električnim bušilicama i rezanju prstiju ili paljenju kiselinom. Šest izvješća dokumentira očitu smrt zatočenika.

Tajna izvješća američke vojske s terena otkrila su da su američke vlasti odbile istražiti stotine izvješća o ubojstvima, mučenjima, silovanjima i zlostavljanjima od strane iračkih vojnika i policije. Koalicija je imala formalnu politiku ignoriranja ovih optužbi, označavajući ih “nije potrebna nikakva istraga”.

Iako su američki i britanski dužnosnici tvrdili da ne postoje službeni podaci o civilnim žrtvama, zapisi dokumentiraju 66,081 neborbenih smrti od 109,000 smrtnih slučajeva od 2004. do 2009. godine.

Dnevnik opisuje video snimku časnika iračke vojske kako pogubljuju zatvorenika u Tal Afaru. On kaže, “Na snimci se vidi otprilike 12 vojnika iračke vojske [IA]. Deset vojnika IA-a razgovaralo je međusobno dok su dvojica vojnika držala zatočenika. Uhićenik je imao vezane ruke… Na snimci se vidi kako vojnici IA-a uhićenika premještaju na ulicu, guraju ga na tlo, udaraju i pucaju u njega.”

Afganistanski ratni dnevnik

Afganistanski ratni dnevnik također je otkrio dokaze američkih ratnih zločina od 2004. do 2009. godine.

Izvješća opisuju kako je tajna “crna” jedinica sastavljena od snaga za specijalne operacije lovila optužene talibanske vođe za “ubijanje ili hvatanje” bez suđenja. Tajne jedinice komandosa – klasificirane skupine specijalnih operativaca mornarice i vojske – koristile su se “popisom zarobljavanja/ubijanja”, što je rezultiralo ubijanjem civila, što je razljutilo afganistanski narod.

Štoviše, CIA je proširila paravojne operacije u Afganistanu, postavljajući zasjede, naređujući zračne napade i provodeći noćne napade. CIA je financirala afganistansku špijunsku agenciju, upravljajući njome kao podružnicom.

U izvješćima je dokumentiran sastanak iz 2007. između dužnosnika afganistanskog okruga i američkih službenika za civilna pitanja. Citirano je da su afganistanski dužnosnici rekli: “Narod Afganistana stalno gubi [sic] svoje povjerenje u vladu zbog velikog broja korumpiranih vladinih dužnosnika. Općenito mišljenje Afganistanaca je da je trenutna vlada najgora [sic] od talibana.”

Dnevnici bilježe brojne civilne žrtve od zračnih napada, pucnjave na cestama, u selima i na kontrolnim točkama; mnogi su bili uhvaćeni u unakrsnoj vatri. Žrtve nisu bili bombaši samoubojice ili pobunjenici. O nekoliko smrtnih slučajeva javnost nije obaviještena.

Dosjei Guantanamo

Dosjei Guantánama kažu da je samo 220 od 780 ljudi držanih u zarobljeničkom logoru od 2002. klasificirano kao “opasni međunarodni teroristi”. Od ostalih zatočenika, 380 je klasificirano kao niži vojnici, a 150 se smatralo nevinim afganistanskim ili pakistanskim civilima ili poljoprivrednicima.

Mnogi su zatočenici godinama držani u Guantánamu na temelju bijednih dokaza ili priznanja iznuđenih mučenjem i zlostavljanjem. Među zatočenicima su, primjerice, bili 89-godišnji afganistanski seljanin sa senilnom demencijom i 14-godišnji dječak koji je bio nevina žrtva otmice.

Dosjei dokumentiraju sustav koji je više usmjeren na izvlačenje obavještajnih podataka nego na pritvaranje opasnih terorista. Jedan čovjek je prebačen u Guantánamo jer je bio vjerski vođa s posebnim znanjem o talibanima. Taksist je poslan u zarobljenički logor jer je imao opće znanje o određenim područjima u Afganistanu. Novinara Al Jazeere držali su u Guantánamu šest godina kako bi ga ispitivali o toj novinskoj mreži.

Gotovo 100 zatočenika klasificirano je s depresivnim ili psihotičnim poremećajima. Nekoliko ih se pridružilo štrajku glađu u znak prosvjeda zbog pritvora na neodređeno vrijeme ili pokušaja samoubojstva, otkrivaju dosjei.

© Jennifer 8. Lee, Flickr, CC BY 2.05. travnja 2010.: Assange se obraća National Press Clubu o video snimci WikiLeaksa “Kolateralna šteta” iz Bagdada koji prikazuje američke zračne napade koji su ubili civile 12. srpnja 2007.

Nitko nije oštećen WikiLeaksovim otkrićima

Iako je američka vlada tvrdila da je Wikileaksova objava informacija nanijela “veliku štetu”, oni su “priznali da nigdje nije bilo niti jedne osobe koju su mogli otkriti, a koja je bila oštećena tim publikacijama,” rekao je Assangeov odvjetnik Barry Pollack na tiskovnoj konferenciji 26. lipnja u Australiji.

U sporazumu o priznanju krivnje stoji: “Neki od ovih neobrađenih povjerljivih dokumenata javno su objavljeni bez uklanjanja ili redigiranja svih osobnih podataka koji se odnose na određene pojedince koji su dijelili osjetljive informacije o svojim vladama i aktivnostima u svojim zemljama s vladom SAD-a u povjerenju.”

Američka vlada tvrdi da je Assange ugrozio američke doušnike koji su navedeni u objavljenim dokumentima. Ali John Goetz, istraživački novinar koji je radio za Njemačku Der Spiegel, svjedočio je na saslušanju o izručenju 2020. da se Assange jako potrudio kako bi osigurao da su imena doušnika u Iraku i Afganistanu redigirana.

Goetz je rekao da je WikiLeaks prošao “vrlo rigorozan proces redigiranja”, a Assange je više puta podsjećao svoje medijske partnere da koriste enkripciju. Doista, rekao je Goetz, Assange je pokušao spriječiti Der Freitag u objavljivanju materijala koji bi mogao rezultirati objavljivanjem neredigiranih informacija.

Osim toga, WikiLeaksova otkrića su zapravo spasila živote. Nakon što je WikiLeaks objavio dokaze o iračkim centrima za mučenje koje je osnovao SAD, iračka vlada odbila je zahtjev tadašnjeg predsjednika Baracka Obame za davanjem imuniteta američkim vojnicima koji su tamo počinili kaznena i građanska djela. Kao rezultat toga, Obama je morao povući američke trupe iz Iraka.

Obama je preuzeo zasluge za okončanje američkog vojnog angažmana u Iraku. Ali on je mjesecima pokušavao to produljiti nakon 31. prosinca 2011., roka koji je njegov prethodnik ispregovarao s iračkom vladom. Pregovori su prekinuti kada je Irak odbio dati kazneni i građanski imunitet američkim vojnicima.

Što Assangeova nagodba o priznanju krivnje znači za slobodu govora

Prije nego što je prihvatila Assangeovo priznanje krivnje, sutkinja Manglona ga je pitala čime je prekršio zakon.

Radeći kao novinar, ohrabrio sam svoj izvor da pruži informacije za koje je rečeno da su povjerljive”, rekao je Assange. “Vjerovao sam da Prvi amandman štiti tu aktivnost, ali prihvaćam da je to kršenje statuta o špijunaži.” Assange je zatim dodao: “Prvi amandman bio je u suprotnosti sa Zakonom o špijunaži, ali prihvaćam da bi bilo teško dobiti takav slučaj s obzirom na sve ove okolnosti.”

Iako će Assange izaći na slobodu, njegov sporazum o priznanju krivnje izaziva zabrinutost zagovornika Prvog amandmana u SAD-u

“Sjedinjene Države sada su, po prvi put u više od 100 godina povijesti Zakona o špijunaži, dobile osuđujuću presudu za temeljna novinarska djela”, rekao je za New York Times David Greene, voditelj građanskih sloboda pri Electronic Frontier Foundation. “Ove optužbe nikada nisu trebale biti podignute.”

Charlie Savage, koji je godinama opsežno pokrivao slučaj Assange, upozorio je da Assangeovo izjašnjavanje o krivnji postavlja “novi presedan” koji će “poslati prijeteću poruku novinarima koji se bave nacionalnom sigurnošću, koji bi se mogli uplašiti u tome koliko odlučno rade svoj posao jer će vidjeti veći rizik od kaznenog progona.”

Ali, primijetio je Savage, budući da je Assange priznao krivnju i nije pokrenuo ustavno osporavanje Zakona o špijunaži, to je eliminiralo rizik da će Vrhovni sud SAD-a u konačnici sankcionirati usko tumačenje slobode medija iz Prvog amandmana.

“WikiLeaks je objavio revolucionarne priče o korupciji vlade i kršenju ljudskih prava, pozivajući moćnike na odgovornost za svoje postupke”, rekao je WikiLeaks u izjavi kojom je objavio sporazum o priznanju krivnje. “Kao glavni urednik, Julian je teško platio za ova načela i za pravo ljudi da znaju. Dok se vraća u Australiju, zahvaljujemo svima koji su bili uz nas, borili se za nas i ostali potpuno predani u borbi za njegovu slobodu.”

Nema sumnje da bi bez kontinuiranog aktivizma ljudi širom sveta i rada njegovog odličnog pravnog tima, Julian Assange i dalje čamio iza rešetaka zbog otkrivanja dokaza o američkim ratnim zločinima.

consortiumnews.com/hr