Autor: Ljupko Mišeljić
Andrej Gnjot je bjeloruski novinar. Trenutno u kućnom pritvoru u Srbiji čeka odluku o deportaciji u Bjelorusiju.
“Bjeloruski režim uništio mi je život, a sad to radi rukama srpskog suda. Izgubio sam dom, porodicu, posao. Moji prijatelji i rođaci ostali su bez novca kojim su mogli da plate advokate, pa čak i hranu u zatvorskoj jediniciji, i to već u februaru 2024. Pokrećemo dobrotvorne akcije prikupljanja sredstava. Imamo volontere koji nam pomažu. Nikad nisam mislio da ću se ikada naći u tako teškoj životnoj situaciji. I, doduše, još ne znam kako da obnovim svoj život. Uključujući i zdravlje koje sam izgubio u zatvoru” – kaže Gnjot u razgovoru za BUKA magazin.
Možete li podijeliti priču o tome kako ste postali tražena osoba u svojoj zemlji?
Shvatio sam da se nešto čudno dešava u mojoj zemlji još 1999. godine, kada sam imao 16 godina. Upravo sam upisao novinarsku školu i prvi put u životu otišao sam na veliki miting. Ovaj skup je nazvan “Marš slobode” i okupio je najmanje 100 hiljada ljudi. Sve sam vidio svojim očima i shvatio da je sve što su mi rekli na televiziji bila monstruozna laž. Sa svakim novim izborima situacija je postajala sve gora i gora – novinari (uključujući i mene) gubili su posao ili nisu mogli da nađu novi, uvedena je stroga cenzura, neistomišljenici su potisnuti, a izbori su se pretvorili u farsu. Za 80 posto Bjelorusa izbori 2020. bili su prekretnica. Svi smo konačno shvatili da ne možemo nastaviti ovako da živimo. Da ne možemo živjeti u zemlji koja se pretvara u Sjevernu Koreju. Protesti su započeli s razlogom: režim ne samo da je eklatantno i bezobrazno namještao izbore, već je počeo da guši proteste na najbrutalniji način, bacajući granate na obične ljude, pucajući na njih, šaljući naoružane vojnike i policiju. Tri užasna dana zemlja je bila bez interneta i bez znanja šta se dešava. Svake noći sam čuo kako su na ulicama eksplodirale svjetlosne i bučne granate.
I sami su ljudi počeli da se udružuju u zajednice da se bore i brane: doktori, studenti, radnici. Nisam mogao sjediti skrštenih ruku, ali u Bjelorusiji nije mogla postojati zajednica filmskih stvaralaca – bilo nas je premalo. Pomogli su mi slučajnost i prijateljstvo: tako smo ja i još dvoje bjeloruskih sportista osnovali udruženje – Slobodno udruženje bjeloruskih sportista SOS BY. Uključuje 12 najpoznatijih sportista, učesnika i pobjednika Olimpijskih igara, osvajača zlatnih, srebrnih i bronzanih medalja. Naše pismo za otvorene poštene izbore, protiv nasilja, za poštovanje zakona i ustava zemlje potpisalo je više od 2000 sportista i zaposlenih u sportskoj industriji Belorusije. Takođe sam počeo aktivno da sarađujem sa nezavisnim stranim i bjeloruskim masovnim medijima kao novinar volonter. Sada je bjeloruski režim sve ove medije, kao i naše građansko udruženje, uvrstio na listu ekstremista. To znači da svim učesnicima, svim novinarima prijete monstruozne kazne zatvora. Na primjer, poznata plivačica i članica našeg udruženja Aliaksandra Gerasimenia osuđena je u odsustvu na 16 godina zatvora u Minsku. Šta da kažem?
Koje su alternative izručenju? Koje ste pravne savjete dobili?
Jedina alternativa je poštovanje međunarodnih i domaćih zakona, konvencija i sporazuma. Nijedna osoba ne može biti izručena iz političkih razloga. Višem sudu u Beogradu dostavio sam više od 78 dokaza o svom političkom djelovanju, dokaze o mučenju i ubijanju političkih zatvorenika u bjeloruskim zatvorima, dokaze o falsifikovanju krivičnog postupka i zahtjev Interpolu. Iako me Viši sud nije htio saslušati i zatvarao je oči pred očiglednim činjenicama, računam na pažnju i profesionalnost Apelacionog suda. Mi to čekamo. Ne samo ja, nego stotine hiljada Bjelorusa koji su protjerani iz svoje zemlje, kao i milioni onih koji su ostali zatvoreni u Bjelorusiji kao u zatvoru. Moj slučaj je nada u pravdu ne samo za mene, već i za njih.
Kako se osjećate u kućnom pritvoru u Srbiji?
Osjećam se dobro. Znate, sve što nije zatvor ili smrt je u redu. Nakon zatvora, kada vam se uskraćuju osnovne stvari u životu, sretni ste zbog situacije. Tako da nemam na šta da se žalim. Dobro sam.
Je li to ipak skupo rješenje, s obzirom na okolnosti u kojima Vam je onemogućen novinarski angažman?
Bjeloruski režim uništio mi je život, a sad to radi rukama srpskog suda. Izgubio sam dom, porodicu, posao. Moji prijatelji i rođaci ostali su bez novca kojim su mogli da plate advokate, pa čak i hranu u zatvorskoj jediniciji, i to već u februaru 2024. Pokrećemo dobrotvorne akcije prikupljanja sredstava. Imamo volontere koji nam pomažu. Nikad nisam mislio da ću se ikada naći u tako teškoj životnoj situaciji. I, doduše, još ne znam kako da obnovim svoj život. Uključujući i zdravlje koje sam izgubio u zatvoru.
Smije li se zaključiti da odnos prema mogućnosti deportacije u Bjelorusiju govori nešto više o političkoj situaciji u Srbiji?
Nemam dovoljno informacija da to kažem. Znate, Srbija izgleda veoma moderno, veoma civilizovano. Srbija je apsolutno normalna evropska zemlja. Štaviše, vidim da Srbija ide u budućnost, radi na svojoj aplikaciji za ulazak u Evropsku uniju, član je Evropske komisije, biće domaćin Expo 2027 za samo tri godine. Ovo su odlični pokazatelji! Ali zašto sam onda u tako divljoj situaciji, kada moderna država i moderno društvo žele nahraniti krvoločnu diktaturu sa mnom? Mislim da je to neka lokalna greška. Mislim da je to mogla biti ljudska greška. I vjerujem da se ova greška može brzo i lako ispraviti. Srbija ne treba da ima moju krv na rukama.
Možete li podijeliti savjete svojih advokata u ovoj situaciji? Da li biste rekli da mediji i medijske organizacije imaju moć da mijenjaju odluku suda?
U ovom trenutku još nismo pobijedili, što znači da ne mogu dati nikakav savjet. Ali sa sigurnošću mogu reći da bih bez medijske podrške bio bezimeni papir na nečijem stolu. Mogli bi me tiho poslati u smrt, a da to niko nije ni primijetio. To je pravi zastrašujući dio. Zato uviek govorim ljudima – ne ćutite. I to ne zato što sam i sam novinar, već zato što znam da zlo voli tišinu. Zato ljudi, ne ćutite!
0 Comments