Piše: Richard Youngs
Neki smatraju da je rat u Ukrajini iz temelja promijenio Europu, da je iznjedrio drugačiji europski poredak. Odnosno, čini se da rat inicira strukturne promjene u načinu na koji je Europa vođena i organizirana, koji idu mnogo dalje od neposrednog imperativa pomoći Ukrajini. Integracija se produbljuje u područjima poput obrane i sigurnosti , i čini se da će EU prekrajati svoje granice kako bi primila nove članice .
Razmišljajući o ovome, čelnici EU-a, političari i pisci obično uspoređuju invaziju koja je počela 2022. s ranijim prekretnicama, 1945. i 1989. Svaka od njih stvorila je nove organizacije i pravila koja su redefinirala europsku suradnju, politiku, ekonomiju i sigurnost. Kraj hladnog rata 1989. bio je katalizator za dublju europsku integraciju, i otvorio je put ulasku mnogih istočnoeuropskih država u EU.
Ipak, trenutni proces preslagivanja ostaje provizoran. EU i europske vlade pojedinačno dogovorile su značajnu količinu prilagodbe. Konkretno, vlade su povećale izdatke za obranu, a EU je pokrenula desetke novih sigurnosnih inicijativa. Međutim, ostaje neizvjesno koliko to predstavlja promjenu u europskom poretku.
Mnoge promjene politika kojima svjedočimo mogle bi se ocijeniti kao dobrodošle, neophodne i zakašnjele kako bi se Europa mogla razumno prilagoditi strateškim imperativima korozivnijeg i razdorljivijeg vremena. Ali dosadašnje promjene su ad-hoc i ekspeditivne, lišene bilo kakvog jasnog okvira za strukturiranje novog, poslijeratnog europskog poretka. One sami po sebi ne predstavljaju koherentnu ili duboko ukorijenjenu viziju za jaču i strateški vještiju Europu. Međutim, to je ono što je potrebno za rješavanje izazova koje će tragedija u Ukrajini ostaviti za sobom.
Neke promjene ipak upućuju na moguće pomake u europskom poretku. Europske granice se prekrajaju kako bi se uvele nove države članice. Nakon godina držanja Ukrajine, Moldove i Gruzije na ledu, unija je zaključila da je strateški važno započeti pregovore o pristupanju s tim državama. EU je ojačala svoju privrženost demokratskim normama jer ruska je invazija učinia prijetnju autoritarne moći bolno opipljivom. Također je ubrzala mnoge aspekte svoje klimatske tranzicije kao odgovor na sukob, što je pokazalo hitnost odvikavanja Europe od strateški skupe ovisnosti o ugljikovodicima.Međutim, vlade i institucije EU-a nastavljaju s kratkoročnim kriznim modalitetom. Veliki broj novih politika tek treba pretočiti u jasnu i sveobuhvatnu strategiju za redizajn europskog poretka. Za sada, ideja da je rat “promijenio sve” u Europi izgleda kao neopravdano pretjerivanje.
‘Geoliberalna’ Europa
Unatoč brojnim prijedlozima reformi, osnovni institucionalni oblik EU ostaje netaknut. Zemlje koje se trenutačno nadaju pridruživanju čekaju u dugotrajnim, tehnokratskim procesima unatoč opasnostima s kojima se suočavaju iz Rusije.
Vlade zemalja članica ugradile su povećanu potrošnju za obranu u postojeće politike EU-a kao odgovor na rat, ali nisu razjasnile kako su one povezane s navodnim temeljnim liberalnim i mirovnim načelima unije. Europski čelnici sada se ritualno hvale da je EU postala jača geopolitička sila zbog svog odgovora na Ukrajinu, ali čini se da unija još uvijek nema zajedničku poziciju o situacijama poput Sahela ili sukoba u Gazi.
Nastavak okrutnog rata zapravo može u nekom smislu slabiti temelje i temeljna načela europskog poretka. Rat predstavlja tako neposredan izazov da je pojedine vlade prisilio na obrambene mjere koje odražavaju njihove neposredne, pojedinačne interese, koji potencijalno idu protive principa koordinacije među nacijama.
Za sada se čini da je EU zapela u razdoblju “između”. Mnoga od starih organizacijskih načela, kao što je pojam zamagljenih (nevidljivih) unutarnjih granica, više ne odgovaraju svrsi, ali vladama nedostaje potrebno političko uvjerenje da uvedu jasno definiran novi poredak.
Čelnici EU-a moraju se fokusirati na ono što bi se moglo nazvati geoliberalnom Europom. Kao što je prikazano u mojoj novoj knjizi, to bi odražavalo geopolitičku stvarnost, ali također i liberalne i demokratske vrijednosti koje bi trebale definirati Europu i navodno se nalaziti u središtu razloga za rat. To bi Europu izvuklo iz kriznog stanja i omogućilo joj da zacrta novi, poslijeratni pristup poretku. Sve dok taj novi pristup nedostaje, svakodnevnim raspravama o tome čini li EU “dovoljno” da pomogne Ukrajini nedostajat će potrebna strateška orijentacija i uzemljenje.
0 Comments