Piše: Xavier Villar

Šest mjeseci nakon akcije Hamasa Al-Aksa, Izrael je napravio mali napredak u iskorjenjivanju Hamasa ili njegovih sposobnosti, a njegov rat u Gazi samo je podstakao i proširio podršku otporu. Tel Aviv je loše izračunao; ne možete se boriti protiv ideologije oružjem.

Šest mjeseci nakon izraelskog blickriga na Gazu, vojna obavještajna služba okupacione države nevoljko je priznala ono što su mnogi sumnjali: postizanje odlučne pobjede nad Hamasom je nedostižan cilj. Uprkos početnoj retorici premijera Benjamina Netanjahua o potpunom uništenju, stvarnost na terenu govori drugačije.

Tzachi Hanegbi, šef izraelske nacionalne bzbjednosti je ranije izjavio da ništa osim ‘potpune pobjede’ neće biti dovoljno. Ipak, kako je vojni portparol Daniel Hagari priznao 18. marta, Hamas nastavlja da istrajava, pregrupišući se – kako on navodi – oko bolnice Al-Shifa u sjevernom pojasu.

Kako je američki savjetnik za nacionalnu bezbjednost Jake Sullivan  istakao  prošle sedmice: “Izrael je jednom očistio Šifu. Hamas se vratio u Šifu, što postavlja pitanja o tome kako osigurati održivu kampanju protiv Hamasa tako da se ne može regenerisati, ne može ponovo zauzeti teritoriju.”

Nemoguća misija

Sa političkog stanovišta, ovo sugeriše da okupaciona vojska ne može niti iskorijeniti palestinski pokret otpora niti uspostaviti kontrolu nad okupiranom teritorijom.

General rezervista Itzhak Brik, koji je ranije  kritikovao  “totalni haos” među redovima izraelskih vojnika u Gazi, dugo je upozoravao da “potpuno uništenje Hamasa nije izvodljivo, a izjave Benjamina Netanjahua u vezi s tim imaju samo za cilj da obmanu druge .”

Neuspjeh Tel Aviva da demontira Hamasovu opsežnu mrežu tunela dodatno naglašava neadekvatnost njegovih vojnih napora. Izraelske vlasti potvrdile su da je oko 80 posto Hamasovog tunelskog sistema ostalo netaknuto, uprkos vazdušnih napada i kopnenih operacija koje traju mjesecima.

Ova mreža, prema  zvaničnicima iranskog ministarstva odbrane  koji govore pod uslovom anonimnosti, procjenjuje se da se proteže između 350 i 450 milja – zadivljujući podvig, s obzirom na to da je najduža tačka Gaze 25 milja. Dvojica zvaničnika su takođe procijenila da postoji blizu 5.700 odvojenih šahtova koji vode do ovih tunela.

Izraelske hvale da su više puta bombardovali Hamasove tunele zvuče neistinito u svjetlu ovih otkrića. Čak se i napredna municija poput GBU-28 bombi ‘duboke penetracije’ pokazala neefikasnom protiv dubine i složenosti tunela.

Dokazi o nesposobnosti Izraela da probije odbranu Hamasa nastavljaju da rastu. U govoru od 12. marta, iranski lider ajatolah Ali Khamenei je otkrio da je primio poruku palestinskog otpora da je “90 posto naših sposobnosti netaknuto”.

Prema riječima predsjednika obavještajnog odbora američkog Senata Marka Warnera, izraelska vojska je u najvećem broju uspjela uništiti  manje od trećine Hamasove tunelske mreže, dodajući: “Mislim da ideja da ćete eliminisati sve Hamasove borce nije realan cilj.”

Potpuno je jasno da izraelski cilj uništenja Hamasa nije postignut, niti će to biti u budućnosti. Čak je i  Wall Street Journal , u članku od 29. februara koji hvali uspješne napade okupacione vojske na Hamasove snage, priznao da je “Izrael još uvijek daleko od svog deklarisanog ratnog cilja eliminacije Hamasa kao značajnog vojnog i političkog entiteta.”

Neuspjesi Izraela mogu se analizirati iz dvije različite perspektive. Prvo, Hamasov oblik vojnog otpora je asimetričan, što mu omogućava da nanese štetu mnogo većem protivniku bez značajnih žrtava.

Shvaćajući neophodnost zaštite svoje dvojne političko-vojne strukture, Hamas organizuje vojne operacije u nezavisnim ćelijama pod komandom brigada Al-Kasam.

Drugo, Hamas se sastoji ne samo od borbene snage već i od ideologije duboko ukorijenjene u palestinskoj borbi za nacionalno oslobođenje unutar islamskog pojma  džihada  – ili „zaslužnog napora“. Snaga ovog antikolonijalnog pokreta, a posebno njegova široka, ukorijenjena popularnost među ljudima, čini njegovo iskorjenjivanje gotovo nemogućim zadatkom.

Za razliku od prihvatanja samouprave Palestinske uprave (PA) koju predvodi Fatah, koju podržavaju SAD i Izrael, uz brojna ograničenja – što je primjer sporazuma iz Osla – Hamasovo odbijanje takvih sporazuma odražava njegovo čvrsto protivljenje kolonijalnoj viziji Izraela i nudi privlačnu  alternativni politički stav.

Procjena rata kao oruđa politike

Ukratko, prijetnje da će se uništiti Hamas i uništiti Gazu su uzaludne. Iz racionalne perspektive palestinske grupe otpora, podrazumijeva se da bi posljedice bile daleko teže ako bi se povinovali zahtjevima Izraela.

Ovu istu logiku otpora, koja je fundamentalna, dijeli ogromna većina sljedbenika Hamasa, uključujući i sekularne. Nadalje, logika antikolonijalnog otpora prenosi se s generacije na generaciju, a genocidna dinamika cionizma samo služi za održavanje te iste logike.

Priznati neuspjeh cionističke potrage za ‘potpunom pobjedom’ nad Hamasom mora se shvatiti iz političke perspektive. Sve dok izraelska kolonijalna okupacija istrajava u svojim ciljevima raseljavanja i osvajanja Palestine, ideologija otpora, koju danas predstavlja Hamas, održaće svoju dominaciju među koloniziranima.

Ankete sprovedene među Palestincima potvrđuju ovu analizu. Istraživanje  Palestinskog centra za istraživanje politike i istraživanja iz decembra 2023. ukazuje na  rastuću podršku Hamasu na svim okupiranim palestinskim teritorijama, uz zapanjujuće smanjenu podršku Fatahu.

Podaci dalje otkrivaju široku podršku Hamasovim akcijama, uključujući operaciju otpora Al-Aqsa Flood 7. oktobra i značajan zahtjev za ostavkom Mahmouda Abbasa, predsjednika Fataha.

Izjava bivšeg zamjenika predsjednika Izraelskog savjeta za nacionalnu bezbjednost, u kojoj se priznaje da “nema vojnih rješenja za sukobe u kojima je Izrael uključen, posebno u južnom regionu”, potvrđuje političko sljepilo trenutnog izraelskog status quoa.

Razumijevanje ose otpora

Važno je napomenuti da se ponekad pretpostavlja da ideologija može biti podređena skupu političkih interesa, što bi moglo dovesti do toga da ta ideologija u nekom trenutku modificira svoje političke ciljeve. Međutim, to nije slučaj s Hamasom, kao ni kada se analiziraju razlozi Hezbolaha i iranskog protivljenja Izraelu.

Ni Hamas ni ostali članovi Osovine otpora ne mogu biti pod prijetnjom ili bombardovanjem da bi se pokorili, jer ove autonomne grupe imaju vlastitu  političku agendu  o kojoj, smatraju, ne može da se pregovara čak i pred izraelskom genocidnom kampanjom. Kao što je generalni sekretar Hezbolaha Hasan Nasralah više puta naglasio u televizijskom govoru od 16. februara:

Pred nama su dva izbora – otpor ili predaja – a cijena predaje… znači potčinjavanje, poniženje, ropstvo i prezir prema našim starcima, našoj djeci, našoj časti i našem bogatstvu… Cijena predaje u Libanu značila je izraelsku političku i ekonomsku hegemonije nad našom zemljom.
Za ilustraciju, uzmite u obzir trajnu posvećenost Irana Palestini uprkos unutrašnjim rizicima koje ona predstavlja za iransku nacionalnu bezbjednost u suprotstavljanju i SAD i Izraelu. Ipak, ovi rizici i prijetnje nemaju uticaja na regionalnu političku strategiju Teherana, koja je čvrsto ukorijenjena u njegovoj revolucionarnoj viziji.

Ovo označava fundamentalnu razliku u odnosu na klasične zapadne vojne koalicije koje su stvorile ad hoc države istomišljenika za borbu protiv zajedničke prijetnje bez dugoročnih obaveza. „Kolaps“ bledunjave koalicije predvođene SAD koja ima za cilj da se suprotstavi jemenskim anti-izraelskim pomorskim operacijama u Crvenom moru je primjer za to.

Nasuprot tome, Osovina otpora je više od obične koalicijone grupe; usidrena je antikolonijalnom ideologijom koja dijeli ciljeve o kojima se ne može pregovarati, ali dozvoljava različite strategije za njihovo postizanje.

Drugim riječima, sve grupe koje čine Osovinu otpora – bilo sunitske, šiitske, arapske, nearapske, sekularne ili islamističke – sposobne su postići povremene sporazume i prevazići nesuglasice koristeći isti jezik antikolonijalne islamske tradicije.

Kako rat u Gazi bjesni već pola godine, danak po živote i infrastrukturu Palestinaca je neviđeno razoran. Uprkos nekim taktičkim napretcima okupacionih snaga, postaje sve jasnije da Izrael ide ka  strateškom porazu.

Njegov neuspjeh da postigne svoje ciljeve u oštroj je suprotnosti s nepokolebljivom odlučnošću palestinskog otpora, podržanog regionalnim savezom ujedinjenim u svom beskompromisnom stavu protiv okupacione države.

thecradle.co