Piše: Zoran Meter

U svojim ranijim analizama i komentarima u više sam navrata naglašavao kako mađarski premijer Viktor Orban nije usamljeni statist na europskoj političkoj pozornici kada je riječ o njegovu viđenju vanjske politike i smjera kojim bi se Europska unija trebala kretati.

On je samo ekstravagantniji, ili – što je puno bliže istini – skloniji otvorenom iznošenju „škakljivih“ stavova po isto takvim pitanjima, bez potrebe kalkuliranja ili podilaženja bilo kome tko se s njegovim promišljanjima ne slaže (a takvih je u europskim političkim krugovima puno).

Tj. Orban posjeduje ono što mnogi državnici i političari na zapadu danas nemaju – osobnu hrabrost i spremnost za preuzimanje odgovornosti za svoje poteze. Naravno, pritom je i vrlo vješt trgovac, a bez te osobine pravi se političar i ne može biti. Jer i u politici se, kao i u trgovini, prije ili kasnije sve se svede na cjenkanje i kompromise.

O tome upravo svjedoče događaji i na danas započetom summitu EU zbog kojeg je jučer Bruxelles odmrznuo 10,4 milijardi eura prethodno zamrznutih kohezijskih sredstava za Mađarsku, iznenada shvativši kako je Budimpešta zadovoljila tražene europske kriterije po pitanju pravosuđa. Naravno, radilo se samo o tzv. planu B (pošto politička uvjeravanja brojnih europskih državnika tj. pritisci nisu urodili plodom) s ciljem da Orban odustane od najavljenog veta za dodjelu 50 milijardi eura pomoći Kijevu iz proračunskih sredstava Unije, a možda i od otvaranja pristupnih pregovora s Kijevom o ulasku u EU (oko ovog posljednjeg će ipak teško biti postignut sporazum, jer po tom pitanju Mađarska nije usamljena).

Orbanov trnoviti put od sotonizacije do uvažavanja

Međutim, neovisno o brojnim protivnicima, na europskoj političkoj sceni (a o široj javnosti da i ne govorimo) Orbana sve više cijene. Iako to sami političari nerado javno priznaju i pokazuju, upravo zbog manjka hrabrosti i samopouzdanja (ili, preciznije, želje da zadrže svoj komforni srednjostrujaški politički habitus – onaj koji uvijek pliva niz struju).

Iako je svojedobno Orban bio sotoniziran zbog čvrste protumigrantske politike počevši od 2016. g.(donekle anti-Orbanov stav po tom pitanju traje i do danas, prije svega u liberalnim krugovima) i podizanja zida na mađarskim južnim granicama s ciljem sprječavanja ilegalnih ulazaka migrantskih hordi koje su hrlile prema srednjoj i zapadnoj Europi nerijetko rušeći sve pred sobom (iako su im vrta uglavnom bila gotovo svugdje širom otvorena), danas mu mnogi tiho zavide ili pak otvoreno priznaju da je za Mađarsku odradio dobar posao.

Zašto bi se Orban trebao sramiti?

Uostalom, zašto bi se Orban nečega trebao sramiti? Nije li zadaća bilo kojeg državnika da najprije gleda i brine se za nacionalne interese zemlje koju predvodi, a tek onda za ostale probleme ili poteze iz sfere tzv. zajedničkih politika? Poglavito kada za svoju politiku ima široku potporu domaće javnosti.

Je li toj istoj javnosti, možda, Orban  u predizbornoj kampanji obećavao masovni ulazak migranata s Bliskog istoka, ili pak uvođenje gender ideologije u društvo i sličnih ideologija vezanih uz prava seksualnih i drugih manjina? Nije. Pa ne bi li, onda, da čini suprotno, bio licemjer i lažov koji biračima obećava jedno a čini nešto posve drugo. Onako, kako su to, na žalost, učinili mnogi drugi dužnosnici članica EU, što je najžalosnije – često s pozicije tzv. konzervativaca ili desnih centrista.

Orbanovom taktikom, iako ne u doslovnom smislu zbog objektivnih (geografskih) okolnosti – sada se poslužila i Italija, već godinama izložena velikim problemima zbog golemog priljeva legalnih migranata s područja Sjeverne Afrike tzv. srednjomediteranskom rutom.

Rim je predugo strpljivo čekao od Europske unije i njenih ključnih struktura da riješe taj veliki problem, kako su to stalno i obećavali u Bruellesu. Preciznije, govorili su o tzv. europskoj solidarnosti i ravnomjernom raspoređivanju migranata po svim državama članicama kako bi se rasteretile granične zemlje.

Kako od te solidarnosti na kraju nije ostalo ništa, mnoge zemlje EU – ionako i same prepune migranata i brojnih muslimanskih zajednica stiglih proteklih desetljeća kao posljedica  kraha kolonijalnih vlasti ili pak potrebe za radnom snagom – tiho su se povele za Orbanovom politikom. Mnoge od njih nedavno su ponovo uspostavile granične prijelaze i kontrole sa svojim susjedima – ne mareći previše o schengenskim sporazumima o slobodi kretanja, ljudskim pravima i sl.

Talijanski poučak

Tako je i nova talijanska vlada na čelu s desničarkom Giorgim Meloni prije cca mjesec dana odlučila sama, poput Orbana, riješiti navedeni problem. Sklopila je sporazum s Albanijom pa će na njenom tlu otvoriti kamp za nove migrante koji preko Sredozemnog mora stižu do talijanskih obala (vidi poveznicu ispod teksta). Kamp će biti ograđen bodljikavom žicom (koga briga za ljudska prava kada je riječ o nacionalnoj ugrozi; uostalom nije li i uzor demokracija – SAD, izgradio zid duž granice s Meksikom!), a u njemu će ordinirati samo talijanska policija dok će ona albanska čuvati vanjski perimetar. Naravno, Tirana će za to od Rima dobivati ugovorom dogovorenu godišnju financijsku tranšu pa će svi biti zadovoljni. Osim, vjerojatno, samih migranata, o čijem će pravu na azil odlučivati talijanska nadležna državna tijela. Tj. Talijani će od sada sami odlučivati tko im treba a tko ne ući u zemlju. I to je, naravno, pravedno! Nisu državne granice ničija prčija da ih gazi tko i kako hoće.

Novi Orbanovi saveznici

Međutim, po politici prema Ukrajini Orban je, sada, čini se, dobio navedena dva vrlo važna saveznika. Za Ficoa je već odranije znano kako nije sklon Ukrajini i da preferira dobre odnose s Rusijom, pa je tako, čim je nedavno stupio na premijersku dužnost, gotovo isti dan obustavio daljnju vojnu pomoć Ukrajini uz obrazloženje da je Kijevu nužno prijeći iz rata u sferu pregovora s Moskvom, jer se rat ne može dobiti na bojnom polju.

S druge strane austrijski kancelar Nehammer, koji na političkoj razini podržava Ukrajinu ali istodobno i inzistira na austrijskoj neutralnosti, prekjučer je izjavio kako Beč neće na dvodnevnom summitu EU u Bruxellesu, koji počinje danas, podržati ponudu Ukrajini i Moldaviji za ubrzano otvaranje pregovora o članstvu u EU. Kazao je da će Kijev morati proći istu proceduru kao i sve zemlje. Osim toga, neprihvatljivim je okarakterizirao da Ukrajina otvori pristupne pregovore prije zemalja zapadnog Balkana koje na to već dugo čekaju. Prema Ukrajini ne bi trebalo biti povlaštenog tretmana, posebno u odnosu na Bosnu i Hercegovinu, koja je također sada u pristupnim pregovorima – kazao je Nehammer.

Orban se također kategorički protivi proširenju EU na Ukrajinu u sadašnjem geopolitičkom trenutku i već dugo najavljuje svoju spremnost na ulaganje veta na spomenutu ponudu EU na navedenom summitu.

Iz groba se diže nova Austro-Ugarska?

Štoviše, nemali je broj onih koji ukazuju kako sve upravo i vodi njenom uskrsnuću.

Tako u svom jučerašnjem tekstu medij POLITICO govori o novoj simbiozi Beča i Budimpešte i citira neimenovanog diplomata EU: “Ovo je klasično austrijsko ponašanje… Nemojte se zavarati: ovo je dvojna monarhija koja se diže iz groba.”

„… Beč, tvrde njegovi kritičari, koristi slijepu ulicu da gura svoje prioritete iza kulisa, ignorirajući hitnost situacije u Kijevu. Nedavni potez Austrije prema Ukrajini uklapa se u poznati obrazac iskorištavanja svoje neutralnosti kako bi se ugodilo Moskvi, a istovremeno tvrdilo u odanost Zapadu … Austrija koja djeluje izvan rezervata i često je u dosluhu s Mađarskom, zastrašujuća je perspektiva za mnoge u Bruxellesu.“

Autor teksta podsjeća da su obje zemlje približno jednake po stanovništvu, ali da je austrijsko gospodarstvo tri puta jače od mađarskog.

Također podsjeća da je tijekom nedavnog posjeta Budimpešti, čelnik Slobodarske stranke Herbert Kickl nazvao Mađarsku “utočištem nacionalnog samoodređenja i otpora protiv globalističke intervencije iz Bruxellesa”, kao i na to da se iduće godine u Austriji održavaju izbori, i da „Slobodarska stranka protiv EU, koja Orbánovu Mađarsku smatra uzorom, vodi u anketama s ugodnom razlikom“.

Zaključak

Možda je ipak pretenciozno govoriti o uskrsnuću i obnovi propale monarhije. Mislim kako je ovdje puno prije riječ o stvaranju bliskih odnosa između dvaju susjeda povezanih dugom zajedničkom poviješću kao svojevrsnim zalogom, koji će biti u interesu obiju zemalja u ova turbulentna i neizvjesna geopolitička vremena na europskom kontinentu.

Teško je, naime, vjerovati da se bilo koja od dviju zemalja – Austrija i Mađarska, sada želi odreći svog suvereniteta, tim više što su ga se u znatnoj mjeri već ionako odrekle stupajući u članstvo EU gdje su prerogativi po brojnim ključnim pitanjima prebačeni u Bruxelles. Zapravo je vanjska politika ostala još jedina sfera u kojoj države članice Unije imaju suverenitet (iako su ga se mnoge u praksi odrekle) i gdje se odluke na razini EU-a još uvijek moraju donositi potpunim konsenzusom svih članica.

I upravo se o tome, prema mom mišljenju radi kada je riječ o sve snažnijoj simbiozi Beča i Budimpešte. Zajedničkim i koordiniranim vanjskopolitičkim nastupom one jačaju svoju poziciju unutar europskog bloka i prema centraliziranom Bruxellesu – što im je jednostavnije nego da se svaka parcijalno bori – sama za sebe.

Kada bi u tome uspjele na svoju stranu pridobiti i sve bivše članice Austro-Ugarske, pa i čitavog zapadnog Balkana kada se njegove zemlje jednom uključe u EU (na čemu Austrija snažno i radi) to bi stvarno i poprimilo obrise propale Austro-Ugarske monarhije. Ali baš njeno formalno uskrsnuće…?

Ipak, tko zna? I tko to, uopće, više sa sigurnošću može bilo što reći što se geopolitičke slike svijeta tiče?

Mudri narod bi rekao: „Živi bili pa vidjeli!“

Z. Meter: Glasine o uskrsnuću Austro-Ugarske ili kako Beč staje uz Orbana!