Autor: Jakov M. Rabkin
Postoji duboka podjela između cionističkih zagovornika Izraela s jedne strane, i sekularnih i religioznih Jevreja, s druge, koji odbacuju cionizam, a time i samu ideju odvojene države za Jevreje. Većina Jevreja mora biti negde između. Godinama su se zgražali zbog akcija Izraela, ne dovodeći u pitanje etnokratsku prirodu izraelske države. Za njih je “pravo Izraela na postojanje” sveto jer se boje da je jedina alternativa fizičko uništenje izraelskih Jevreja. Iako većina njih živi u liberalnim demokratijama, teško im je da shvate da bi Izrael mogao promijeniti svoju prirodu, kao što je to učinila Južna Afrika prije nekoliko decenija, i postati liberalna država s jednakim pravima za sve na cijeloj teritoriji pod izraelskom kontrolom između Sredozemnog mora i rijeke Jordan.
Izraelski napad na Gazu natjerao je mnoge Jevreje širom svijeta, posebno mlade, da odustanu od svake povezanosti s državom Izrael. Ali barem isto toliko ih je odbilo da ostaju “Jevreji šutnje” i došli su da osude osvetnički odgovor Izraela na napad Hamasa na njegovu teritoriju 7. oktobra 2023. godine.
Naročito u Sjedinjenim Državama, Jevreji su izrazito vapili protiv nasilja u Gazi. Stotine demonstranata zatvorile su Centralnu stanicu u Njujorku tražeći hitan prekid vatre. Nedjelju dana ranije, Jevreji umotani u molitvene šalove organizovali su protest u američkom Kongresu u Vašingtonu. Nakon što su zahtijevali da se prekine nasilje, otvorili su molitvenike i počeli recitovati drevne riječi koje su generacijama držale Jevreje. Prije samo nekoliko dana, Jevreji su u podnožju Kipa slobode u Njujorku razvili transparente s natpisom “Palestinci bi trebali biti slobodni”.
Anticionistički ultraortodoksni Jevreji su palili izraelske zastave na svojim protestima širom svijeta. Oni vjeruju da cionistička država nije samo ‘prisvajanje’ njihovih jevrejskih simbola i identiteta, već temeljni uzrok krvavog sukoba u kojem pate nevini Jevreji i Palestinci.
Zaista, Izrael je cionistička država. Nazivanje jevrejskom samo stvara zabunu jer ga je teško definisati. Izrael utjelovljuje evropski etnički nacionalizam oblikovan krajem 19. vijeka, a ne judaizam koji se razvijao milenijumima. Od samog početka, cionisti su prezirali Jevreje i judaizam jer su imali za cilj uzgoj nove vrste: neustrašivog hebrejskog ratnika farmera. Uspjeli su izvan svojih najluđih snova. Izrael je izgradio mobilizirano društvo i zastrašujuću ratnu mašinu visoke tehnologije. Kako se izraelsko društvo stalno kretalo udesno, konsolidovalo je podršku desnih ekstremista i rasista, uključujući antisemite, širom svijeta, kao što su bijelci suprematisti u Sjedinjenim Državama.
Izrael je najnovija kolonija doseljenika. Rodezija i Alžir su sada daleka uspomena. Južna Afrika se oslobodila zvaničnog aparthejda. Dok su doseljenici u Americi i Okeaniji počinili genocid nad Aboridžinima u 19. vijeku, Izrael je započeo masovno etničko čišćenje prilično kasno, tek 1947. Neki, poput izraelskog istoričara Bennyja Morrisa, koji je to dokumentovao, žalili su što cionisti nisu dovršili posao poput bijelih Amerikanaca, Argentinaca ili Australijanaca, koji su zbrisali većinu lokalnog stanovništva. Zaista, Izrael sada ima pod svojom kontrolom približno jednak broj Palestinaca i Jevreja, ali većina Palestinaca nema politička prava.
Mnogi Jevreji, kako u Izraelu tako i drugde, pokušavaju da se pomire sa kontradiktornostima između judaizma kojeg tvrde da se pridržavaju i cionističke ideologije koja ih je savladala. U Izraelu se ukorijenila nova vrsta judaizma: nacionalni judaizam, dati-leumi na hebrejskom. Za neke Jevreje ova nova vjera ublažava ove kontradikcije.
Među njegovim najvatrenijim sljedbenicima nalazi se ubica premijera Jicaka Rabina, koji je pokušao da se dogovori s Palestincima, te istaknuti članovi današnje izraelske vlade. Nacionalni judaizam je takođe ideologija mnogih doseljenika koji su, od početka rata u Gazi, intenzivirali uznemiravanje, oduzimanje posjeda i ubijanje Palestinaca na Zapadnoj obali. Vigilanti naoružani puškama s ponosom dopunjuju ono što izraelska vojska radi tenkovima, bombama i raketama u Gazi.
Nemali broj Jevreja se sada pita da li je ova odvojena država za Jevreje koja hronično izaziva nasilje „dobra za Jevreje“. Kašnjenje ovog ispitivanja odražava uspjeh izraelskog maskiranja kao “jevrejske i demokratske države”, teorijski i ideološki oksimoron. Bombardovanje Gaze probilo je taj propagandni balon i razotkrilo karakter Izraela kao ratoborne naseljeničke kolonije, žrtve vlastite prakse isključivanja i ugnjetavanja.
Mnogi Jevreji žale zbog ove prakse jer je u suprotnosti sa svime što judaizam uči, posebno sa osnovnim vrijednostima – poniznosti, saosjećanja i ljubaznosti. Oni shvataju da su oni Jevreji – u stvari, velika većina njih – koji su odbacili cionizam prije duže od jednog vijeka, možda bili u pravu. I drugi Jevreji se nalaze u emocionalnoj vezi. Duboko ožalošćeni Hamasovim napadom na Izrael i podjednako uništeni neumoljivim odgovorom Izraela, oni su takođe zabrinuti zbog porasta antijevrejskih osjećanja svuda oko njih.
Smrtonosni Hamasov napad 7. oktobra 2023. pokazuje kako izraelsko raseljavanje i ugnjetavanje Palestinaca rađa njihovu mržnju. Shodno tome, fizički ugrožava Jevreje u Izraelu. Naknadno ubijanje hiljada Palestinaca u Gazi ugrožava Jevreje kako u Izraelu tako i drugdje. (I muslimani postaju mete, kao što pokazuje tragično ubistvo šestogodišnjeg američkog Palestinca.)
Kada Izrael tvrdi da je država svih Jevreja, on ih pretvara u taoce svoje politike i akcija. Kada organizacije jevrejske zajednice izjavljuju “Mi stojimo uz Izrael!” oni se ponašaju kao zastupnici Izraela, a ne kao predstavnici Jevreja. Da budemo precizniji, oni predstavljaju one Jevreje čiji je identitet postao uglavnom politički: vjerni Izraelu, bili u pravu ili ne.
Izrael i cionizam su dugo polarizovali Jevreje. Dok su Jevreji širom svijeta uglavnom podeljeni između ovih “prvih Izraelaca” i onih koji osuđuju Izrael, nijedan tabor ne utiče na postupke Izraela. Oni su slični navijačima, koji navijaju za jednu ili drugu stranu, posmatraju izvana kako se situacija odvija. Okrivljavanje i napadanje Jevreja za akcije Izraela je pogrešno i antisemitski. To takođe jača suštinsku cionističku tvrdnju da Jevreji mogu biti sigurni samo u Izraelu.
Ostaje da se vidi može li se jednog dana popraviti raskol između onih koji se čvrsto drže jevrejske moralne tradicije i preobraćenika na etnički nacionalizam. Koliko god sudbonosan za Jevreje i judaizam, ovaj lom je manje važan za Izrael, koji danas među svoje bezuslovne pristalice broji mnogo više evangelističkih hrišćana nego Jevreja.
Masovni protesti širom svijeta do sada nisu uticali ni na osvetničko nasilje Izraelaca u Gazi niti na snabdijevanje američkim oružjem za njegovu podršku. Postoji razlog za očaj. Ali judaistička tradicija podstiče Jevreje da nastave, čak i u naizgled beznadežnim okolnostima: “Nije vaša dužnost da završite posao, ali niste ni slobodni da odustanete…” (Pirke Avot 2:16) Zbog toga mnogi Jevreji ostaju na čelu borbe protiv bezobzirnog izraelskog nasilja. Ali kada se nasilje završi, mnogi će shvatiti da su ih njihovi protesti emancipovali od izraelskog emocionalnog davljenja.
Ova emancipacija od cionističke države primijećena je u vrlo različitim jevrejskim zajednicama, Aškenazima i Sefardima, striktno obrednim i liberalnijim. Tako, ultraortodoksni kritičar Izraela, koji je obično protivnik reformskog judaizma, pohvaljuje reformskog rabina što je rekao da “kada izraelske jevrejske pristalice u inostranstvu ne govore protiv katastrofalne politike koja niti garantuje sigurnost njenim građanima niti stvara pravu klimu u koji pokušavaju postići pravedan mir s Palestincima … oni izdaju milenijumske jevrejske vrijednosti.”
Nuklearno naoružani Izrael ugrožava ne samo Palestince i Jevreje. To prijeti Armagedonom za region i Samsonovom opcijom za svijet. Ovi apokaliptični scenariji mogu se pokrenuti ako izraelska vlada odluči da se zemlja ne može nositi s egzistencijalnom prijetnjom. To može značiti ne samo prijetnju fizičkog uništenja već i nadolazeći kraj institucionalizovane dominacije izraelskih Jevreja nad Palestincima, kraj etnokratije.
Ima nade. Engleska je vekovima ugnjetavala Irsku. Francuska i Njemačka su ogorčeno vodile mnoge ratove. Šta će biti potrebno Izraelcima i Palestincima da žive u miru jedni pored drugih? Mnogi Jevreji i mnogo više Palestinaca vjeruju da se struktura cionističke države slična aparthejdu, koja objašnjava zašto je od svog nastanka živjela od mača, mora promijeniti. Oni znaju da će se ciklus smrti zaustaviti tek kada svi stanovnici Svete zemlje budu uživali jednaka prava i imali udjela u bilo kakvom političkom dogovoru (jedna država, dvije države ili nešto drugo).
Yakov M. Rabkin, autor knjiga “Prijetnja iznutra: vijek jevrejske opozicije cionizmu” i “Šta je moderni Izrael?” je profesor emeritus istorije i saradnik Centra za međunarodne studije Univerziteta u Montrealu (CERIUM). Njegova e-pošta je yakov.rabkin@umontreal.ca
Prevod: PCNEN
0 Comments