Autor: Pepe Escobar
Je li moguće da filosemitski ruski predsjednik Vladimir Putin polako ali sigurno preispituje svoju geopolitičku procjenu Izraela? Nazvati ovo ključnom zagonetkom u moskovskim hodnicima moći zapravo je malo reći.
Nema vanjskih znakova takve seizmičke promjene – barem kada je u pitanju službeno “neutralno” rusko stajalište o nerazrješivoj izraelsko-palestinskoj drami.
Osim jedne zapanjujuće izjave prošlog petka na summitu Zajednice neovisnih država (CIS) u Biškeku, kada je Putin osudio izraelske “okrutne metode” korištene za blokadu Gaze i usporedio to s “opsadom Lenjingrada tijekom Drugog svjetskog rata”.
“To je nedopustivo”, izjavio je ruski predsjednik i upozorio da kada svih 2,2 milijuna civila u Gazi “moraju patiti, uključujući žene i djecu, teško da bi se itko s tim složio”.
Putinovi komentari možda su bili jedan od nagovještaja promjena koje su u tijeku u frustrirajuće neprozirnom odnosu Rusije i Izraela. Blizu drugog je ovaj vrlo važan članak objavljen prošlog petka na Vzglyadu , internetskoj stranici o sigurnosnoj strategiji bliskoj Kremlju, s diplomatskim naslovom “Zašto Rusija ostaje neutralna u sukobu na Bliskom istoku”.
Ključno je napomenuti da su prije samo šest mjeseci i odražavajući gotovo konsenzus među ruskom obavještajnom zajednicom, urednici Vzglyada pozvali Moskvu da preusmjeri svoju značajnu političku težinu prema podršci pitanju broj jedan za arapski i islamski svijet.
U članku su istaknute ključne točke koje je Putin iznio u Biškeku: nema alternative pregovorima; Tel Aviv je bio izložen brutalnom napadu i ima pravo na obranu; pravo rješenje moguće je samo preko neovisne palestinske države s glavnim gradom u istočnom Jeruzalemu.
Ruski predsjednik podržava izvorno rješenje UN-a o “dvije države” i vjeruje da palestinsku državu treba uspostaviti “mirnim putem”. No, koliko god sukob bio “izravan rezultat neuspješne politike Sjedinjenih Država na Bliskom istoku”, Putin odbacuje planove Tel Aviva da pokrene kopnenu operaciju u Gazi.
Ova kvalificirana zaštita sigurno nije dokaz da je Putin skrenuo prema onome što je gotovo konsenzus između Glavnog stožera, silovika u nekoliko obavještajnih agencija i njegovog ministarstva obrane: oni smatraju da bi Izrael mogao biti de facto neprijatelj Ruske Federacije, saveznika s Ukrajinom, SAD-om i NATO-om.
Slijedite novac
Tel Aviv je bio krajnje oprezan kako ne bi frontalno antagonizirao Rusiju u Ukrajini, a to bi mogla biti izravna posljedica notorno srdačnih odnosa između Putina i izraelskog premijera Benjamina Netanyahua.
Ipak, mnogo značajniji od Izraela na geopolitičkoj šahovskoj ploči su odnosi Moskve koji se danas razvijaju s arapskim državama, posebno partnerom OPEC+ Saudijskom Arabijom koja je pomogla osujetiti napore Zapada da kontroliraju cijene nafte.
Također vrlo središnje mjesto u kreiranju ruske regionalne politike je njezino strateško partnerstvo s Iranom, koje je požnjelo dividende u Siriji i na Kavkazu, i koje pomaže obuzdati američki ekspanzionizam. Naposljetku, složeno, višeslojno kretanje Moskve s Ankarom ključno je za ruske gospodarske i geopolitičke ambicije u Euroaziji.
Sve tri zapadnoazijske sile su države s muslimanskom većinom, što je važna veza za multipolarnu Rusiju koja ugošćuje vlastito znatno muslimansko stanovništvo.
A za ova tri regionalna aktera, bez razlike, trenutno kolektivno kažnjavanje Gaze prelazi svaku moguću crvenu liniju.
Izrael također više nije toliko značajan u financijskim razmatranjima Moskve. Od 1990-ih, ogromne količine ruskih sredstava tranzitirale su u Izrael, ali sada se znatan dio vraća natrag u Rusiju.
Notorni slučaj milijardera Mikhaila Friedmana dobro ilustrira ovu novu stvarnost. Oligarh je napustio svoj dom u Ujedinjenom Kraljevstvu i preselio se u Izrael tjedan dana prije pokretanja poplave Al-Aqse – što ga je pak natjeralo da žurno zgrabi svoju rusku putovnicu i ode u Moskvu na sigurno.
Friedmana, koji vodi Alfa grupu s velikim interesima u telekomunikacijama, bankarstvu, maloprodaji i osiguranju, te je bogata osoba koja je preživjela financijsku krizu 1998., Rusi sumnjiče da je “donirao” čak 150 milijuna dolara neprijateljskom režimu u Kijev.
Reakcija predsjednika Dume Vjačeslava Volodina nije mogla biti oštrija – ili manje zabrinuta zbog stavova Izraela po tom pitanju:
“Svatko tko je napustio zemlju i sudjelovao u prijekornim djelima, slaveći pucnjavu na ruskom teritoriju i želeći pobjedu nacističkom režimu u Kijevu, trebao bi shvatiti da ne samo da nije dobrodošao ovdje, nego ako se vrati, Magadan (ozloglašena tranzitna luka za gulag) u Staljinovoj eri) čeka ih.”
Rusofobija nailazi na kolektivnu kaznu
Dok je kolektivni Zapad pribjegavao monomanskom “sada smo svi Izraelci,” strategija Kremlja je da se vidljivo pozicionira kao posrednik izbora u ovom sukobu – ne samo za arapski i muslimanski svijet, već i za globalni jug/globalnu većinu .
To je bila svrha ovotjednog ruskog nacrta rezolucije u Vijeću sigurnosti UN-a kojom se poziva na prekid vatre u Gazi, a koji su očekivano odbacili uobičajeni sumnjivci.
Tri stalne članice Vijeća sigurnosti – SAD, Velika Britanija i Francuska, plus njihova neokolonija Japan – glasale su protiv. Ostatku svijeta ovo je izgledalo točno ono što jest: iracionalna zapadna rusofobija i američke marionetske države koje potvrđuju izraelsko genocidno bombardiranje Gaze pune civila.
Neslužbeno, obavještajni analitičari ističu kako se čini da se ruski Glavni stožer, obavještajni aparat i ministarstvo obrane organski slažu s globalnim osjećajima o pretjeranoj agresiji Izraela.
Problem je u tome što službene i javne ruske kritike Netanyahuova serijskog, psihotičnog poticanja na nasilje, zajedno s njegovim desničarskim ministrom nacionalne sigurnosti Itamarom Ben-Gvirom i ministrom financija Bezalelom Smotričem, nisu postojale.
Moskovski insajderi inzistiraju na tome da je službena “neutralna” pozicija Kremlja u frontalnom sukobu s njegovim obrambenim i sigurnosnim agencijama – posebno GRU-om i SVR-om – koje nikada neće zaboraviti da je Izrael bio izravno uključen u ubijanje Rusa u Siriji.
To je stajalište ojačalo od rujna 2018. kada su izraelske zračne snage upotrijebile elektronički izviđački zrakoplov Ilyushin-20M kao zaštitu od sirijskih projektila, uzrokujući njegovo obaranje i ubistvo svih 15 Rusa u njemu.
Ta šutnja u hodnicima moći odražava se i šutnjom u javnoj sferi. U Dumi nije bilo rasprave o ruskom stajalištu prema Izraelu i Palestini. I nema rasprave u Vijeću sigurnosti od početka listopada.
Ipak, suptilan nagovještaj ponudio je patrijarh Kiril, čelnik Ruske pravoslavne crkve, koji je naglasio da “miroljubiva koegzistencija” ima “religijsku dimenziju” i zahtijeva “pravedan mir”. To nije baš u skladu s najavljenim etničkim čišćenjem “ljudskih životinja” (autorska prava Izraelskog ministarstva obrane) u Gazi.
Duž nekih koridora blizu moći, postoje alarmantne glasine o zamršenoj igri sjena između Moskve i Washingtona, u kojoj će se Amerikanci baviti Izraelom u zamjenu za Ruse koji se bave Ukrajinom.
Iako bi ovo zapečatilo zapadni već započeti proces bacanja znojnog glumca u trenirci u Kijevu pod autobus, malo je vjerojatno da će Kremlj vjerovati bilo kakvom američkom dogovoru, a pogotovo ne onom koji bi marginalizirao ruski utjecaj u strateškoj Zapadnoj Aziji.
Ovo rješenje s dvije države je mrtvo
Ruski balet “neutralnosti” će se nastaviti. Moskva impresionira Tel Aviv idejom da se čak ni u okviru njezinog strateškog partnerstva s Iranom neće izvoziti oružje koje bi moglo ugroziti Izrael – kao što je slučaj s Hezbollahom i Hamasom. Quid pro quo ovog aranžmana bio bi da Izrael Kijevu također ne prodaje ništa što bi moglo prijetiti Rusiji.
Ali za razliku od SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva, Rusija neće označiti Hamas kao terorističku organizaciju. Glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov bio je vrlo otvoren po ovom pitanju: Moskva održava svoje kontakte s obje strane; njen “prioritet broj jedan” je “interes građana (ruskih) zemlje koji žive i u Palestini i u Izraelu”; a Rusija će ostati “strana koja ima potencijal sudjelovati u procesima rješenja”.
Neutralnost, naravno, može doći u slijepu ulicu. U velikoj većini, za arapske i muslimanske države kojima se aktivno udvara Kremlj, demontiranje doseljeničkog kolonijalizma predvođenog cionistima trebalo bi biti “prioritet broj jedan”.
To implicira da je rješenje s dvije države, za sve praktične svrhe, potpuno mrtvo i pokopano. Ipak, nema dokaza da je itko, a ne samo Moskva, spreman to priznati.
0 Comments